“Oh, vidjet ćeš, bit će nekih velikih iznenađenja”, kućepaziteljica mrs. Mills (Fionnula Flanagan) obznanjuje djevojčici Anne (Alakina Mann). Gospođa Mills tim riječima između redaka najavljuje iznenađujući završni preokret ili “twist” odličnog američkog prvijenca čileansko-španjolskog redatelja Alejandra Amenabara. Film “Uljezi” (“The Others”, 2001.) stigao je u kina početkom novog milenija, kad su finalni obrati postali kinematografski trend, ali i ostali.
Prije “Uljeza” imali smo “Sedmicu”, “Privedite osumnjičene”, “Igru”, “Đavoljeg odvjetnika”, “Grad tame”, “Šesto čulo”, “Građane opasnih namjera”, “Klub boraca”, “Memento”, “Neslomljivog”... Iste godine izašao je i “Donnie Darko”, a potom i “Krvava romansa”, “Identitet”, “Ubojite namjere”...
Prethodni Amenabarov uradak “Otvori oči” također je počivao na preokretu, kao i njegov američki remake “Nebo boje vanilije” u režiji Camerona Crowea i s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi.
Moguće da je Amenabar (“Agora”, “Život je more”) s filmom “The Others” bacio rukavicu izazova M. Night Shyamalananu, kralju “twistova” (“The Sixth Sense”, “Unbreakable”). Izjava mrs. Mills podsjeća na znakovitu rečenicu iz “Neslomljivog”: “Kažu da ovaj ima iznenađenje na kraju”. Shyamalan je istovremeno pomogao i odmogao Amenabaru.
“Uljezi” su na valu “Šestog čula” postali veliki hit (preko 200 milijuna dolara u svjetskim kinima na budžet od 17), ali film je ostao u sjeni slavnijeg prethodnika s navelikog citiranom rečenicom “Vidim mrtve ljude” i često nepravedno izvlačio deblji kraj prilikom usporedbe.
Sličnosti među njima postoje u korelaciji između odraslih/samohranih roditelja i djece, svijeta živih i mrtvih, no posrijedi su ipak različiti horori. Čileansko-španjolski filmaš snimio je “The Others” kao klasični psihološko-nadnaravni horor na temu priče o duhovima, odnosno dao svoje viđenje filmova o ukletoj kući i njezinim prokletim ukućanima, preslagujući i preokrećući njihove toponime, nakon što je dvije godine ranije moderni remake klasika šezdesetih “The Haunting” takvom tipu ostvarenja pristupio blockbusterski.
Doista, “Uljezi” su bili osvježenje u američkom hororu početkom novog milenija. Podsjetimo se, “Krug” se tek trebao dogoditi i, ne računajući “Projekt: Vještica iz Blaira”, žanr je sredinom i krajem devedesetih bio sav u slasheru (“Znam što si radila prošlog ljeta”, “Noć vještica: 20 godina kasnije”, “Još uvijek znam što si radila prošlog ljeta”) i dekonstrukciji istog (“Nova strava Wesa Cravena”, “Vrisak”, “Vrisak 2”).
Međutim, Amenabar je horor vraćao u prošlost i provukao kroz “twist” filter devedesetih. Uzor za “The Others” je film “The Innocents”, od atmosfere do glavne glumice Nicole Kidman koja podsjeća na Deborah Kerr, a primjetan je i utjecaj trilera Alfreda Hitchcocka (“Rebecca”) u građenju napetosti i glazbenim partiturama, kao i Kubrickova “Isijavanja”.
Zvjezdana Kidman ne glumi slučajno lik po imenu Grace, dakle kao Grace Kelly, Hitchcockova omiljena plavuša (“Prozor u dvorište”, “Drž’te lopova”) koju je, koincidencije li, godinama kasnije i glumila u filmu “Grace od Monaka”. Porculanski blijede puti i izrazito plavih očiju, Kidman je možda i nikad bolja, odigravši treću uzastopce sjajnu ulogu nakon izvedbi u “Oči širom zatvorene” i “Moulin Rougeu”.
Zanimljivo, “Uljezi” su izašli u razdoblju kad se Kidman razvodila od Cruisea koji je producirao film iz zahvale prema Amenabaru (“Vanilla Sky”). “The Others” ispada kao najava raspada braka i onoga što slijedi budući da je mentalno fragilna Grace sama s djecom, kćerkom Anne i sinom Nicholasom (James Bentley), bez supruga (Christopher Ecclestone), navodno nestalog u Drugom svjetskom ratu.
Cijeli film se odvija na izoliranom viktorijanskom imanju, obavijenom konstantnom maglom, a temelji se na motivima preispitivanja zdravog razuma, izolacije, gubitka, žaljenja i plašenja, straha od samoće, nepoznatog i smrti. Grace se budi uz vrisak, kao da je sanjala ružan san, a njezina djeca su “još u polusnu”.
Ugođaj snomorice i neobičnosti, tj. uvrnute logike sna redatelj zarana postiže. Na vrata imanja ubrzo će pozvoniti gospođa Mills u pratnji nijeme djevojke Lydije (Elaine Cassidy) i vrtlara mr. Tuttlea (Eric Sykes). Mills i ekipa stižu kao naručeni za ispomoć u kući jer prijašnje sluge su, veli Grace, “nestali prije tjedan dana”, “samo nas napustili”, i to usred noći.
Odmah po dolasku Grace će ih upoznati s čudnim kućnim pravilima, dijelom i pravilima staromodnog horora. Nijedna vrata se otvaraju prije nego što se prethodna zatvore. “Tišina je nešto što cijenimo u ovoj kući”. Nema struje, tako da samo uljne lampe služe kao svjetlo. “Štogod radili, ne otvarajte zavjese. Djeca su alergična na svjetlo. Ne smiju biti izložena jačem svjetlu”.
Kao da to nije dovoljno čudno, recimo i da Anne podsjeća Nicholasa na ono kad je “mama poludila”, ali ne precizira što se točno dogodilo. Povrh toga, Anne komunicira s Victorom, duhom koji “kaže da moramo napustiti kuću”. Misterija i nelagoda uvlače se u kadar i potenciraju horor (za)grobne “haunted house” atmosfere, satkan od škripavih podova i vrata, pa i nečeg više jer “nešto je u ovoj kući, nešto dijabolično”. “Ponekad se svijet mrtvih i svijet živih pomiješaju”, govori mrs. Mills i podcrtava metafizičnost “Uljeza”.
Genijalnost filma, svojevrsne hororskije preteče “Priče o duhovima” Davida Loweryja, jest što Amebnabar na određeni način pretvara ljudski um u ukletu kuću, drži gledatelja u mraku obasjanom svjetlom lampe i polako otkriva karte što vode do preokreta, umješno kalibrirajući dijabolične scene strave (ruke starice ispod vjenčanice na tijelu djevojčice) i osjećaj crne slutnje (bijele plahte, stolnjaci i oprave kao da su utjelovljenje duhova, slike ljudi koji izgledaju kao da spavaju, a zapravo su mrtvi). Amenabar je orkestrirao horor kao snoliko-košmarnu dječju igru skrivača kakvu igraju i odrasli na tankoj granici svjetla i sjene, života/sna i smrti.