StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Grad tame‘: Vječno sjećanje nepobjedivog uma

2. studenog 2021. - 09:14

Živo se sjećam prvog gledanja "Grada tame" ("Dark City", 1998.) u splitskom kinu "Marjan", SF trilera zaboravljenog od mnogih. Ključno otkriće filma izmamilo je usklik "wow" koji je slikarski raspoloženi režiser i koscenarist Alex Proyas crtao na usnama od prvih kadrova.

Ništa jednog 19-godišnjaka nije moglo pripremiti na "Grad tame" i otkriće Proyasova remek-djela kakvo postiže sličan "wow" efekt i na novo gledanje. Ni "Total Recall" ni "The Game" kao prethodni filmski propitivači prirode identiteta i fabricirane stvarnosti iz devedesetih, utjecajni na "Dark City", niti njegovi vršnjaci "The Truman Show" i "Pleasantville". Čak ni uvodna naracija dr. Daniela Schrebera (Kiefer Sutherland).

FILM: Dark City; SF triler; SAD, 1998. REŽIJA: Alex Proyas ULOGE: Rufus Sewell, Jennifer Connelly OCJENA: *****

"Prvo je nastala tama. Zatim su stigli Stranci. Bila je to rasa stara kao i vrijeme. Usavršili su najvišu tehnologiju. Sposobnost da se promijeni fizička stvarnost samo voljom. Tu sposobnost nazivaju Podešavanje. Odumirali su. Njihova civilizacija bila je u propadanju.

Zato su napustili njihov svijet u potrazi za lijekom protiv smrtnosti. Beskrajno putovanje dovelo ih je do malenoga plavog svijeta u najudaljenijem kutu galaksije. Našega svijeta. Mislili su da će ovdje napokon naći ono što traže...", pripovijedao je dr. Schreber, dodavši kako je Strancima pomagao da obavljaju eksperimente na ljudima.

Naracija dr. Schrebera bila je samo vrh Proyasovog ledenog brijega koji nije potopio "Titanic" i slične blockbustere na kinoblagajnama. "Grad tame" je u američkim kinima zaradio siromašnih 14 milijuna dolara, u svjetskima 27, točno koliko je koštao.

No, kako to često biva, recepcija filma se s godinama popravila od Amerike do Hrvatske i "Dark City" danas uživa status kultnog klasika SF-a devedesetih, što potvrđuje da je friško bio prikazan u kinu "Tuškanac", i to u distopijskom paru s "Blade Runnerom".

Maraton je stopostotno pogođen, a "Grad tame" je mogao biti i jednako sjajan "double bill" s "Potpunim sjećanjem", "Brazilom", "Igrom", "Trumanovim showom" ili, ako ćemo malo dalje u povijest, Langovim "Metropolisom" i Godardovim "Alphavilleom", pa i Burtonovim "Batmanom" i "Vranom" samog Proyasa. Mogao je biti uparen i s "Matrixom", "Vječnim sjajem nepobjedivog uma" i "Inceptionom" kao filmovima na koje je ostvario veliki tematski ili vizualni utjecaj.

Sa svakim od navedenih naslova "Dark City" dijeli osebujnu imaginaciju u slici i tekstu, distopijsko-mračnu viziju (grada) budućnosti, "noirovski" ugođaj kinematografske prošlosti, transžanrovsku zaigranost, egzistencijalne teme i motive čovjekova identiteta, identifikacije, zbilje, snova, zaljubljivanja, sjećanja i uspomena, propitivanje struktura društva ili stripovsku scenografiju.

Titularni, neimenovani grad je "bladerunnerovski"/"gothamovski" grad bez sunčeva svjetla, grad vječne, beskonačne noći koja nikad ne završava i baca sjene iz "noira", a temelj za njegovu arhitekturu ili mehaničku futurističku mašineriju su "Metropolis" i "Brazil", ali je opet svoj, s nekim vlastitim pravilima. Svakog dana točno u ponoć (ili možda i podne) vrijeme stane i zaustavi promet, strojeve, sve, a ljudi zaspu.

Na snazi je takozvano Podešavanje. Dok ljudi spavaju, Stranci podešavaju grad i njegove stanovnike, mijenjajući arhitekturu zgrada i nebodera u scenama reflektiranima u Nolanovu "Početku" i "Doktoru Strangeu". Mijenjaju Stranci tlocrte i razmještaj pojedinih soba, kao i identitete ljudi, čija sjećanja kradu, miješaju i istražuju, pa netko tko je bio recepcionar hotela može, "reprogramiran" injekcijom u čelo, postati radnik u kiosku.

Zato je "Grad tame" alternativno-stvarna mješavina epoha, od prošlosti "noira" četrdesetih i gotičkog horora do sadašnjosti i futura znanstvene fantastike, žanrova koje Proyas dobro poznaje, voli i povezao ih je na jedinstven filmofilski način kao da je i sam Stranac. Jer, Stranci su stvorili grad prema projekcijama sjećanja ljudi i različitim razdobljima prošlosti spojenima u jedno, moguće i njihovim mislima i snovima dok spavaju.

"Dark City" njeguje snolikost i logiku sna, kao da ga je Proyas usnuo nakon što je čitao Kafku (paranoidni "Proces") i Pratchetta (maštoviti "Discworld") te maratonski pogledao "Metropolis", "Brazil" i "Potpuno sjećanje", a u snovima ga je posjetila ljepotica iz "noira" s izgledom Jennifer Connelly i tražio ga tvrdokuhani detektiv nalik Williamu Hurtu.

Snove je preselio u priču o Johnu Murdochu (Rufus Sewell), čovjeku fragmentirana sjećanja na suprugu-pjevačicu Emmu (Connelly) i plažu s razglednice djetinjstva do koje se ne može doći (Shell Beach). Johnovo pamćenje je izbrisano i njegova povijest je iluzija i izmišljotina, a on se nalazi u potrazi za samim sobom i ima osjećaj kao da živi u "tuđoj noćnoj mori", tj. "kao da je sanjao ovaj život i kad se probudio bio netko drugi".

Zanimljivo, jer on jedini ne spava tijekom Podešavanja, nakon što je proživio tucet života i probudio se dok su mu injekcijom ubacivali ličnost ubojice i sada je u bijegu optužen za ubojstva prostitutki kojih se ne sjeća. To humanoidni Stranci žele prokužiti dok uče o ljudima ne bi li doznali kako je to biti čovjekom, slično kao što je to pokušavala doznati umjetna inteligencija u "Odiseji u svemiru".

Film, tako, postavlja neka kompleksna pitanja i pritom ističe važnost ljudske duše, sjećanja i uspomena koji oblikuju našu ličnost, emocija koje se osjećaju, a ne injektiraju. Hoće li čovjek sa sjećanjem ubojice nastaviti tim putem kad dobije novu ličnost i može li se uzdići iznad nametnutog identiteta kao individua, s pripadajućim individualnim, a ne grupnim mišljenjem?

Može li ljubav preživjeti manipulaciju vremena i brisanje pamćenja, a ljubavnici se prepoznati ako se opet sretnu i ponovno zaljubiti? Što čovjeka čini čovjekom, je li to njegova duša i njegovo sjećanje koji nas čine drukčijima od drugih? Jesmo li zbroj našeg sjećanja i je li život zbroj onoga što smo doživjeli?

Stranci su izvanzemaljski Cristof i "režiraju" Johna kao što je ovaj režirao Trumana do trenutka kad su oba protagonista uzeli konce života u vlastite ruke, pri čemu se Murdoch nametnuo kao Neo "Grada tame" otkrivši da ima moć jednaku Strancima i da može djelovati svojom voljom.

Poveznice s "Matrixom" su očite od prve scene i trenutka kad zazvoni telefon i dr. Schreber s druge strane žice upozori Johna da "dolaze po njega", što je prvi korak u njegovu otkrivanju fabricirana svijeta oko sebe, da je sve što je dotad smatrao izvjesnim ustvari iluzija, a filmovi dijele i sličnu paletu boja, uključujući identičan kolorit pločica (zelene).

Ipak, neovisno o akcijskoj završnici, "Dark City" stavlja naglasak na snagu uma, ne tijela koje "zna kung fu". Snagu ljubavi, sjećanja i romantičnih filmofilskih snova, također. "Sjećam se kako sam se zaljubila u tebe, volim te, to ne možeš lažirati", govori Emma, djevojka iz snova s novim identitetom radnice na blagajni kina koje uskoro prikazuje film simbolična naslova "Book Of Dreams". Kino je unutarnje svjetlo "Grada tame", a snop njegova projektora mogao bi svakome obasjati put do vlastitog Shell Beacha.

Injekcije Stranaca

Proyas se, čini se, nadahnuo i slikama Edwarda Hoppera, a njegovi fantastični kadrovi, koje je snimio odlični direktor fotografije Dariusz Wolski, podjednako su stripovski i slikarski. Kolorit filma je, moguće, nadahnuo Nolana i za "Batman Begins" s kojim "Dark City" dijeli koscenarista Davida S. Goyera. Nakon ovog filma i "Matrixa" propitivanje svijeta kao simulacije nastavili su i "The Thirteenth Floor", "eXistenZ’..., a aktualnost "Grada tame", uz to staro-novo nepovjerenje, očituje se i u injekcijama Stranaca.

item - id = 1139613
related id = 0 -> 1157821
related id = 1 -> 1158066
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. siječanj 2022 05:40