StoryEditor
Film & TVCINEMARK GODIŠNJICA

‘Moulin Rouge‘: Boemska rapsodija izvan vremena i prostora

13. ožujka 2021. - 21:56

Premalo je bilo vremena za posjet "Moulin Rougeu" tijekom dva kratka vikend-boravka Parizu. Odbijajući faktor je ležao i u spoznaji da oba puta nije bilo karata za iole dobra mjesta u pariškom klubu, već samo negdje daleko pozadi. "Moulin Rouge" se odatle ne može istinski doživjeti.

No, opet, pitanje je i bi li se uopće mogao doživjeti kao u romantičnom mjuziklu "Moulin Rouge" (2001.) Baza Luhrmanna. Australski redatelj, dotad poznat po "Zabranjenim koracima" i "Romeu i Juliji", postavio je prije 20 godina visoka očekivanja za doživljajnost kluba i njegov film zasigurno je najspektakularnija verzija "Moulin Rougea" u stvarnosti.

FILM: Moulin Rouge; mjuzikl; SAD, 2001. REŽIJA: Baz Luhrmann ULOGE: Nicole Kidman, Ewan McGregor OCJENA: **** ½

Bi li to bilo to bez Luhrmana kao meštra izmaštane ceremonije postavljene na pozornici (od) snova? Bez predivne kankan plesačice Satine (Nicole Kidman) kako pjeva i pleše sa zvijezdama na oblacima iznad "grada svjetla"?

"Bila je zvijezda 'Moulin Rougea', zvali su je svjetlucavi dijamant", opisana je dijamantna Satine prije početka njezine točke, kad se spusti sa stropa povezujući dvije mitske plavuše Marilyn Monroe i Madonnu pjevanjem "Diamonds are a Girl's Best Friend" i "Material Girl".

Mogla je svilena Satine otpjevati i "Nights in White Satin", ali i bez toga je u trenutku opčarala Christiana (Ewan McGregor), "čudnog mladića s tugom u očima", odlučnog da piše o danas zamrlim boemskim idealima, "istini, ljepoti, slobodi i ljubavi", bude glas "djece revolucije" u francuskoj prijestolnici oko 1900. godine.

"Najvažnija stvar jest voljeti i biti voljen istom mjerom", tipka Christian na pisaćoj mašini sjećanja na ženu koju je volio – Satine. Vraćamo se u vremenu na njihov susret i zaljubljivanje tijekom rada na predstavi koju su napisali Christian i ekscentrični Toulouse-Lautrec (John Leguziamo), nadgleda je voditelj "Moulin Rougea" Harold Zidler (Jim Broadbent), a financira Vojvoda od Worcestera (Richard Roxburgh) kako bi zauzvrat dobio Satine.

Christian se zaljubio u Satine i volio je svim srcem. U njemu se prelama Luhrmannova ljubav prema crvenokosoj Kidmanici i šarenom mjuziklu. Nitko nije prije i poslije ovako snimio Kidman, ni Tony Scott ("Dani groma"), ni Gus Van Sant ("Žena za koju se umire"), ni Stanley Kubrick ("Oči širom zatvorene"), pa ni sam Luhrmann ("Australija").

Nikad ljepša glumica sjajila je poput dijamanta i izgarala od strasti. Plamen u njezinoj crvenoj kosi projicirao je vatru u srcu Satine koje će biti iznutra slomljeno, baš kao što će ona slomiti naše. Uloga Satine predstavila je često "hladnu" Kidman u jednom od najtoplijih, najosobnijih, najemotivnijih izdanja.

Pušten u kina u godini njezina razvoda s Tomom Cruiseom, "Moulin Rouge" djeluje katarzički za glumicu i, općenito, dobar je "break up movie" za preboljevanje bivše(g) 2001., ali i slavljenje neke nove ljubavi 2021. godine. "Moulin Rouge" je zimzeleni mjuzikl za sve faze života i Luhrmann se potrudio da ga načini (post)modernim, filmom izvan vremena i prostora, na razmeđi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s obje strane ekrana.

Postmodernizacija se očituje po tome da se priča odvija na prijelazu 19. u 20. stoljeće, oslikana je jarkim bojama hollywoodskih i francuskih mjuzikala četrdesetih, pedesetih i šezdesetih (od "Pjevajmo na kiši" do "Šerburških kišobrana"), a anakroni soundtrack je načinjen od modernijih MTV-jevih pop-hitova sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih.

Raspjevani i rasplesani "Moulin Rouge" je istovremeno opera, mjuzikl i videospot, boemska rapsodija boje apsinta provučena kroz kinoprojektor bajkovite fantazije, jučerašnjih, današnjih i sutrašnjih snova, film u kojem se i jedna Kylie Minogue može osjećati kao kod kuće u maloj ulozi Zelene "absinthe" vile.

Zbog toga ga je teško datirati i danas izgleda jednako svježe i suvremeno kao prije 20 godina, kad je početkom svibnja 2001. otvorio Cannes kao najidealniji spoj festivalskog filma i američkog spektakla, uzor za sve kasnije canneske "otvarače" posute šljokicama hollywoodske zvjezdane prašine, pa i Luhrmannova "Velikog Gatsbyja".

Mogao bi "Moulin Rouge", kao podjednako artistički i populistički komad filma, slobodno otvoriti i ovogodišnji Cannes i zaigrati na redovnom repertoaru svjetskih kina koliko je (post)moderan u tekstu i slici.

Može zadovoljiti stare klasičare i nove generacije gledatelja, uključujući "attention span" milenijalce za koje je Luhrmann modernizirao staromodni žanr mjuzikla rabeći i računalne efekte i pripremajući teren za nove žanrovske oglede, od kvalitetnog, ali malčice precijenjenog "Chicaga" Roba Marshalla do fenomenalnog "La La Landa" Damiena Chazellea.

Luhrmann je još zaigraniji u odnosu na "Romeo+Juliet", režira vatrometno i kreativno, kao Jean-Pierre Jeunet ("Amelie") na kvadrat, s puno suludih pokreta kamere i još luđih rakursa, razbijajući kalup mjuzikla sinestezijskom eksplozijom halucinogenih boja i zvukova da ti oči/uši ispadnu.

"Moulin Rouge" je režijski bombastičan i kinetičan kao film Michaela Baya. Kinetička energija jedinstvene operno-spotovske režije je zarazna, montaža je, pak, izvedena u ritmu zaigranog, zalaufanog (Christianova) tipkanja na pisaćoj mašini sa svih deset prstiju. Svako slovo jedan rez ili, bolje reći, svaka riječ, svaki stih neke pjesme, od poznatih do napisanih za potrebe filma (krasna "Come What May").

Marshall je u "Chicagu" odveć igrao na sigurno i klasično kad je žanr u pitanju, a rapsodijski Luhrmann bio unikatan i neapologetski u viziji, iskreniji i slobodniji, što treba cijeniti čak i kad neke pretjerane ekscentričnosti zaprijete postati samosvrhovite.

Nije pravedno da je "Chicago" dobio Oscara, a ne "Moulin Rouge" (i "La La Land") kao maštovitiji, originalniji i bezvremeniji mjuzikl. Sa sjajnom estetikom produkcijskih vrijednosti, fotografije i scenografije "Moulin Rouge" se mogao uklopiti u filmska strujanja epohe, a postmodernom režijom je najavio popkulturna "mishmash" premreživanja u novom mileniju, "remiksiranja" pjesama, filmova, svega. Jedna stara pjesma u novom aranžmanu prerasta u drugu, druga u treću itd.

Vrhunac takvog "medley" srastanja dolazi u trenutku potvrde ljubavi Christiana i Satine, kad sa sjajem u zaljubljenom oku pjevaju i plešu na krovovima Pariza i noćnom nebu iznad grada. Beatlesova "All You Need is Love" i KISS-ova "I Was Made for Lovin' You" postaje U2-ova "In The Name of Love" i porađa Bowiejevu "Heroes" i "I Will Always Love You" Whitney Houston.

Nijedna od ovih pjesama ne djeluje "suvišno" izmještena iz sadašnjosti u prošlost, naprotiv uklapa se savršeno u dirljivu, senzualnu romansu opernih emocija koja nadilazi prostor/vrijeme i sada više nego ikada rezonira pričom o "istini, ljepoti, slobodi i ljubavi". Boemski ideali žive vječno u "Moulin Rougeu".

Najbolje od Baza Lurhmanna

Luhrmann upravo snima biografski film o Elvisu, a dotad, evo poretka njegovih filmova, s time da bi "Romeo+Juliet" mogao i podijeliti prvo mjesto s "Moulin Rouge" koji se 14. ožujka prikazuje na HTV2 u elitnom večernjem terminu.

1. “Moulin Rouge“ (2001.)
2. “Romeo i Julija“ (1996.)
3. “Zabranjeni koraci“ (1992.)
4. “Veliki Gatsby“ (2013.)
5. "Australija" (2008.)

item - id = 1083793
related id = 0 -> 1159428
related id = 1 -> 1159243
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. siječanj 2022 10:45