StoryEditor

Toni Tomas: Slijedili smo svoje snove

Piše PSD.
5. srpnja 2011. - 20:25

Prekjučer je bio veliki dan za sestre Anu i Luciju Zaninović i njihovog trenera Tonija Tomasa. Veliki rezultat uspješno su zidali puni 11 godina. Zajedno – rame uz rame. Nerazdvojni tercet.

Kada kažemo Zaninović automatski se vezuje imena obje djevojke. Rezultati kakvi god bili uvijek se vezuju kroz zajednički nazivnik. Malo tko zna da je trebalo te 2000. godine velika hrabrost tada 20-godišnjeg Tonija Tomasa da napusti svoj tadašnji klub Neryo i zajedno sa prijateljima osnuje novog člana splitske obitelji Marjana koji eto desetljeće kasnije ulazi u povijest sa dvije olmpijke.

Sa dvadeset moraš imati viziju, hrabrost, ali i vjeru u svoje sposobnosti. Ne smijete odustati niti kada se trenira  preuređenoj ostavi školske dvorane.

- Sa Anom i Lucijom me upoznao moj prijatelj Mario Kozić Mrva, danas trener s nama u klubu. Te 2000. godine Mario je bio ministrant u crkvi Gospe od Pojišana, a tamo su kao ministrantice bile u njih dvije. Zanimao ih je taekwondo, gledale su Natašu Vezmar u Sydneyu na olimpijskim igrama, Mrva im je predložio dolazak u klub i tako je sve krenulo. Iz ničega, no s velikim srcem i snovima. Zapravo samo smo slijedili neke naše snove.

Prije osam godina 15. prosinca 2003. godine je niže potpisanom novinaru Slobodne Dalmacije došao mladi trener tek novoosnovanog taekwondo kluba Marjan za ruku doveo dvije “iste” curice. I iznio svoju viziju.

Iskreno tada je njihovom kategorijom vladala iskusna Azra Zukanović, neprikosnovena reprezentativka. No želja, motiv, njihov san je bio veći i jalči od svega.

- Znali smo da je pred nama dugačak put. Znali smo da će biti uspona i padova i da će nemoguće biti održati visoku razinu. No jedno nas je uvijek tjeralo naprijed. Naše zajedništvo, ali iznad svega i njihova motivacija. Ana i Lucija su znale što žele, znale su da se do velikog rezultata dolazi velikim radom – kaže Toni Tomas.

Koji je bio najteži trenutak u proteklom desetljeću ? Je li bilo kriza?

- Kada ste dugo zajedno naravno da ima kriza. No svaki je lanac čvrst onoliko koliko je čvrsta najslabija karika. Imali smo teških trenutaka, po meni je to bilo kada je ana otišla na operaciju koljena. Stradali su prednji križni ligamenti. Tada me zaista bilo strah, prvo za Anu i kako će se ona oporaviti, a poslije i hoće li se moći vratiti vrhunskom sportu. Trebalo je to izdržati. Lucija je operirala meniskus, dobro se oporavila. Ali to me uvijek plašilo u sportu, ozlijede. Kod djevojaka još i više. No pokazale su da imaju veliko srce i da nikada neće napustiti svoj put.

A pred Peking 2008., sukobi sa tadašnjim izbornikom Hongom. Je li tada bilo kriza?

- Manje nego kada su bile te operacije. Zapravo me Hongove izjave nisu pretjerano nervirale. Razgovarali smo o tome nas troje i kazali da se ne osvrćemo na te puste priče. Mislim da smo tada dosta prelomili. Odlučili smo ne osvrtati na ono što je bilo, čestitali smo Martini i Sandri na osvojenoj bronci. Odlučili smo se posvetiti sebui, trenirati i čekati svoju priliku. Nakon Pekinga sve se otvorilo, sada uživamo u plodovima napornog rada. Lucija je ueropska, Ana svjetska prvakinja, obje su izborile nastup na Olimpijskim igrama.

Jeste li ikada pomislili dići ruke od svega, pogotovo u tim teškim trenucima?

- Nikada, to nam nije bila opcija. Bez obzira na sve što se dogodilo. Sve nas je to očvrsnulo. Ana i Lucija su bile ustrajne u svemu, znale su što žele i posvetile su se svom cilju. Što se mene tiče nikada nisam mislio odustati, uz njim sam u dobru i zlu, bit ću uz njih sve dok one budu to htjele. Ovo više nije samo taekwondo, nije niti obično prijateljstvo. One su mi obitelj.

S obzirom na sve medalje koji Vam je bio najdržati trenutak u ovih 11 godina?

- Ovaj sada, ovo što smo napravili u Bakuu. Toliko nestvarno da bi bilo istinito. Definitivno kruna jednog velikog rada i rezultat iznad svih osvajanja medalja. Kada sam bio mlađi uvijek me vukla želja prošetati stadionom na otvaranju Olimpijskig igara. To je nešto najveće što jedan sportaš može doživjeti. Taj san nas je vukao dalje, jednom da se prošetamo iza zastave zajedno sa ostalim sportašima. TO će se sada dogoditi, ostvarili su nam se snovi.

Hoćete li i dalje sanjati, recimo medalju na Igrama?

- O tome je teško sada govoriti, dugo je do početka Igara, ne znamo još niti cijelu konkurenciju. No nećemo ići tamo na izlet, spremati ćemo kao i do sada. Znate Bog pred vas uvijek postavlja neku kušnju, prepreke su stalno pred nama. No ako si jak i spreman se suočiti i boriti s problemima sigurno te čeka nagrada.

ROBERT RADICA, CROPIX
item - id = 136986
related id = 0 -> 291071
related id = 1 -> 279711
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. studeni 2021 06:56