Komet koji je ozbiljno zaprijetio Zemlji u "Greenlandu" i "Ne gledaj gore" mala je beba u usporedbi s aktualnom prijetnjom našem planetu – Mjesecom. U visokobudžetnom SF filmu katastrofe "Moonfall", prvom blockbusteru 2022. godine, Mjesečeva orbita se pomaknula i njegova promjena putanje šalje ga ravno prema Zemlji.
Postavka kao stvorena za novi megaspektakl hitmejkera Rolanda Emmericha ("Univerzalni vojnik", "Zvjezdana vrata", "Dan nezavisnosti", "10.000 prije Krista", "2012", "Misija: Bijela kuća"). Relativno sličan scenarij viđen je prošle godine u francuskom SF-u "Paulovo posljednje putovanje", samo što je tamo tzv. Crvena Luna zaprijetila sudarom planeta, po uzoru na "Peti element" i "Melankoliju".
No, Francuzi nisu imali budžet da realiziraju apokaliptične prizore, a Emmerich ga ima i "Moonfall" vidi kao priliku da se vrati na stare staze slave nakon razočaravajućeg "Dana nezavisnosti 2" i "Bitke za Midway", ali i da snimi blockbuster za eru teorija zavjere, od COVID-a preko izvanzemaljaca do Mjeseca.
Naime, sve je popularnija teorija zavjere da je Mjesec umjetno stvorena megagrađevina koju su izgradili alieni. To u "Moonfallu" misli i KC Houseman (John Bradley), teoretičar zavjere i "wannabe" znanstvenik koji je toliko opsjednut Mjesecom da je mačku dao ime Fuzz Aldrin, u čast "Apollo 11" astronauta Buzza Aldrina.
S povijesnim polijetanjem "Appola 11" film se i otvara, da bi radnja potom poletjela u 2011. i stacionirala se u Zemljinoj orbiti, gdje pratimo rutinsku misiju popravka satelita s NASA-inim astronautima Jocindom "Jo" Fowler, Brianom Harperom i Alanom Marcusom (oskarovka Halle Berry, Patrick Wilson, Frank Fiola).
Uvjerljivo snimljena scena u stilu "Gravitacije" započinje ležerno. Hit-pjesma "Africa" grupe Toto dopire iz zvučnika, Jo i Brian razglabaju o stihovima... Najednom se ton mijenja kad se na njihov šatl sruči tajanstvena svemirska anomalija nalik roju crnih nanobota iz "Ekipe za 6".
Alan stradava, a Brian spašava onesviještenu Jo i uspijeva se nekako vratiti na Zemlju, međutim, NASA ne vjeruje njegovim pričama o misterioznoj sili i zataškava slučaj, proglašava ga krivim za nesreću, uništava mu karijeru i posljedično obiteljski život (razvod, otuđenost od sina Sonnyja; Charlie Plummer).
Jo je ostala u NASA-i, ali ni njoj deset godina kasnije na privatnom planu ne cvatu ruže, također je razvedena i s bivšim suprugom, generalom Davidsonom (Eme Ikwuakor), ratuje oko sina Jimmyja (Zayn Maloney). Likovi su prilično generični, neki glumci na autopilotu, no oni ionako nisu forte filma, već orkestracija katastrofe kad se Brian i Jo udruže za spas našeg planeta nakon što KC ispadne pametniji od NASA-inih znanstvenika i njegova se predviđanja pokažu točnima.
Apokalipsa počinje s poplavama, što je dobra prilika da Jo izjavi "Sve što smo znali o prirodi svemira upravo je palo u vodu", a Emmerich snimi scene kakve podsjećaju na našu apokaliptičnu svakodnevicu zadnje dvije godine (strah i panika, kupovanje zaliha, nemiri na ulicama...).
Usput, redatelj kao da se sprda s NASA-om, znanstvenicima, vladom, njihovim zataškavanjima i (ne)kompetencijom, provocirajući teoriju da teoretičari zavjere mogu biti u pravu, a možda i zato što zna da bi vjerojatno svaki znanstvenik nazvao scenarij "Moonfalla" redikuloznim i njegove rupe usporedio s Mjesečevim kraterima.
Angažman legendarnog Donalda Sutherlanda, koji u ulozi bivšeg NASA-ina znanstvenika Holdenfielda potvrdi "najveću zataškanu tajnu u povijesti" i duhovito prospe "Mali korak za čovjeka, velik za čovječanstvo, bla-bla...", štosan je kao "link" prema teorijsko-zavjereničkom "JFK-u". Ipak, politika pada u drugi plan kad komadi Mjeseca veličine grada počnu padati po Zemlji.
Prizori masovne destrukcije od golemih krhotina Mjeseca nisu neviđeni svakome tko je gledao blockbustere od "Armagedona" naovamo, ali režiser se trudi barem tu i tamo izmamiti "wow" efekt zahvaljujući ekstremnim učincima gravitacije, uvedenim u priču da zamijene efekte poput "običnog" plimnog vala, dosad već viđenog u nizu filmova, uključujući "Žestoki udar", Emmerichov "Dan poslije sutra", "Nemoguće" i "Geostorm".
Sada, tako, imamo plimni gravitacijski val i on se obrušava na lansirnu rampu i pokrenuti šatl u sceni stvorenoj da se doživi na najvećem mogućem ekranu. Također, Emmerich ne staje samo na Mjesečevu sudaru sa Zemljom, već ide dalje nakon što se otkrije da bi za to mogla biti odgovorna ona crna misteriozna sila koja je ustvari tehnološki oblik života.
"Da Houston još postoji, sad bi bili izvan sebe", usklikne Brian kad se s Jo i KC-jem dočepa Mjeseca. Neozbiljni, "mozak-na-pašu" film katastrofe tad postaje nešto seriozniji SF s mozgom, kombinirajući uzbudljive manevre letjelicom unutar Mjeseca nalik Zvijezdi smrti iz "Star Warsa" s pričom o počecima svemira i čovječanstva pozicioniranom negdje između Kubrickove "2001" i Emmerichove teorije velikog praska. Sve što smo znali o prirodi svemira upravo je pomeo plimni gravitacijski val.