MELANKOLIJA Lars ima curu

Film: MELANCHOLIA; SF drama; Danska/Švedska/Francuska/Njemačka, 2011.
Režija: Lars Von Trier
Uloge: Kirsten Dunst, Charlotte Gainsbourg
Distribucija: Continental
Ocjena: *****

Stihovi Michaela Stipea i REM-a “It's the end of the world as we know it, and I feel fine...“ nisu se našli na soundtracku apokaliptične “Melankolije“. U najnovijem filmu Larsa Von Triera nastupa “kraj svijeta kakvog znamo“, ali publika se u konačnici teško “osjeća dobro“ zbog toga, makar jedan od likova zaključio kako je “Zemlja zla“, odnosno da “ne trebamo žaliti za njom“.

Danski redatelj potrudio se barem u uvodu “Melankolije“ prikazati sudnji dan kao “fini“, zenovski sažetak istrebljenja ljudskog roda koji će uslijediti. Uvertira filma je predivna, elegantna, poetična, geometrijske kompozicije kadrova. Umjesto REM-a, grmi Wagnerova opera “Tristan i Izolda“, a ekranom se, otprilike osam minuta, redaju kataklizmički prizori u košmarno-snolikom “slow motionu“, sporijem i od onog u prvim minutama “Antikrista“ (2009.), zapravo toliko usporenom da na trenutke izgleda kao “freez frame“.

No, kadrovi ipak nisu zamrznuti; u slikama ima baletnog pokreta. Kiša ptica lije kao iz kabla i pada na tlo. Charlotte Gainsbourg tone u zelenu travu, kao da je zemlja usisava. Plamen električnih munja sjaji među rukama Kirsten Dunst. Kirsten trči kroz šumu u vjenčanici i vuče noge u nekakvom klupku garave vune, pluta potočićem sva u bijelom, s buketom u ruci... Kamera je potom lansirana u stelarni kozmos, među crvene zvijezde i crne planete. Snima Zemlju i golemi plavkasti planet po imenu Melankolija kako joj opako hita u susret.

Slijedi sudar planeta koji briše Zemlju s lica svemira i... rez. Velike kozmičke brige pretvaraju se u male, ljudske, kao kod M. Night Shyalamana (“Misteriozni znakovi“, 2002.), dok dotad spokojna kamera postaje stresnija, po mjeri Von Trierove Dogme 95. Vrijeme će pokazati da je stresna i mladenka, Justine (Dunst). Prvi dio filma, naslovljen “Justine“, odvija se na fešti nakon vjenčanja, u palači imućnog supruga (Kiefer Sutherland) njezine sestre Claire (Gainsbourg).

Pripadnici visoke klase pokušavaju poštovati tradiciju bontona, no obiteljske trzavice uskoro počinju iskriti, najprije kod razvedenih roditelja (Charlotte Rampling-John Hurt). Novopečenog muža Michaela (Alexander Skarsgard) mlada takoreći ni ne primjećuje. “Što si očekivao“, pitat će ga u jednom trenutku. Dojma smo kako ona ne pripada tom svijetu, poput njezine majke s kojom će se neko vrijeme zaključati u kupaonici. Melankolična Justine kao da kopni, implodira iznutra – grca u sumnjama, depri, mori je katatonična tjeskoba.

Njezina smirena vanjština koška se s nutarnjim mučenjem i efektno je kontrastirana, primjerice, prizorom galantne vjenčanice na prljavom podu konjušnice. Kako Justine radi u oglašavanju, a bezobzirni šef (Stellan Skarsgaard) čak i na zabavi stvara pritisak da mu zaposlenica smisli efektan slogan nadolazeće kampanje, nije čudno da je posrijedi (ženski) lik s kojim se Von Trier dosad najviše mogao povezati, čak se u njega i zaljubiti, svakako više od jedne Selme (Björk, “Ples u tami“) ili Grace (Nicole Kidman, “Dogville“).

U Justineinoj svadbi, doista, Von Trier je lako mogao vidjeti filmsku manifestaciju visoke klase na kojoj se očekuje ponašanje uzvanika u skladu ustaljenih normi, u njezinu šefu, pak, svojevrsnog producenta koji redatelju sjedi za vratom kako bi isporučio komercijalno uprihodiv uradak.

Von Trier je proljetos na presici u Cannesu demonstrirao ekstremno ponašanje (šifra: Hitler) kontra festivalskih normi, a trudio se prikazati publici ono što ne želi nužno vidjeti, ostati dosljedan autorskom nihilizmu i divljenju Tarkovskom, unatoč koketiranju s žanrovskim filmom - SF/disaster movie - nategnute premise (za Melankoliju se nije znalo jer se “planet skrivao iza Sunca“!).

“Melankolija“ spaja budžetirane “hollywoodske“ efekte (manje) s intimnom, ženski orijentiranom melodramom (više) art-house tipa. U drugom dijelu filma, imena “Claire“, iščekuje se “sudar svjetova“ i Zemljina propast. Dakako, ono “Melankolija će proći kraj nas, neće nas udariti.“ zvuči kao prazan stih. Ne i “Tu, du, du, nema nam pomoći...“. Do prorokovanog, spektakularnog usuda će doći, ali najveća “akcijnost“ tiče se dinamike u odnosu dviju sestara.

Hipnotički režirani film u potpunosti preuzima Justineina jalovost i depresija. U posljednjim trenucima, prije “smaka svita“, Von Trier razmatra ništetnost ljudske egzistencije i odbija oraspoložiti protagoniste riječima “Razvedrite se, pa nije kraj svijeta!“ (iako jest), da bi tek u finalnom času ovjekovječio kataklizmu i u praksi primijenio “teoriju velikog praska“. Što ste očekivali? Brucea Willisa i “Armageddon“?