MISIJA: BIJELA KUĆA Američko herojstvo s blagim podsmjehom

Film: WHITE HOUSE DOWN; akcija; SAD, 2013.
Režija: Roland Emmerich
Uloge: Channing Tatum, Jamie Foxx
Distribucija: Continental
Ocjena: *** 1/2

“U najsigurnijoj smo kući na svijetu. Danas ne.“ – “Misija: Bijela kuća“ (2013.)

Okice 11-godišnje Emily (Joey King), kćerke Johna Calea (Channing Tatum), akcijskog heroja najnovijeg spektakla Rolanda Emmericha “White House Down“, raširit će se od dječjeg čuđenja kad s autom dođe na kapiju dvorca prvog čovjeka Amerike. U Emily se, nema sumnje, reflektira pogled redatelja filma “Misija: Bijela kuća“. Njemački filmaš s hollywoodskim prebivalištem dugi je niz godina fasciniran zgradom na adresi 1600 Pennsylvania Avenue NW, Washington, i to pokazuje na krajnje neobičan način.

Emmerich se, naime, već u dva navrata okomio na rezidenciju američkog predsjednika. Pomeo ju je američkim nosačem aviona (!) u “2012“ (2010.) i raznio laserskom zrakom izvanzemaljskog svemirskog broda u “Danu nezavisnosti“ (1996.). Eksplozija iz megahita “Independence Day“ postala je opće mjesto, dio popkulture. Čuveni prizor iz “Dana nezavisnosti“ će vodič za razgledavanje Bijele kuće spomenuti turistima, među kojima se nalaze Emily i John.
Usto, Emmerichova kamera zaustavit će se trenutak kasnije na slici Toma Freemana iz 1812. s Bijelom kućom u plamenu, u slučaju da nije bio dovoljno jasan prethodni nagovještaj njegovih nanovo probuđenih rušilačkih nakana spram omiljene građevine. Sada u “White House Down“ Nijemac radi dvostruki puni krug – vraća se radnom mjestu predsjednika SAD-a načetom u “Independence Day“, ali i čistom akcijskom filmu kakvog nije snimio od “Universal Soldiera“ (1992.) s početka američke karijere. Na primjeru “Univerzalnog vojnika“ vidjelo se da Emmerich ima (SF) akcijski žanr u malom prstu, citiravši klasike a la “Terminator“ (1984.) i “RoboCop“ (1987.).

Filmofilija redatelja još je izraženija u njegovom aktualnom ostvarenju. Niskom akcijskih tropa “Misija: Bijela kuća“ diže spomenik čitavom žanru, ponajviše primjercima iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je iznjedrio klasik “Umri muški“ (1988.) Johna McTiernana s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi. U devedesetima smo imali megaspektakle/preteče današnjih blockbusterčina, no na svaku “Bitku za Pacifik“ ili “Čovjeka od čelika“ dolazila su barem dva “diehardovska“ akcića, poput “Opsade“, “Putnika 57“, “Brzine“, “Iznenadne smrti“, “Hridi“, “Konačne odluke“, “Air Force One“...
“White House Down“ je drugi ovogodišnji “Die Hard“ film u kojem se “umire muški“ u Bijeloj kući nakon “Olympus Has Fallen“. No, djelce redatelja Antoinea Fuque i glumca Gerarda Butlera s dvostruko je manjim proračunom i sirovijim vizualnim prosedeom (ružnjikava fotografija) na momente ostavljalo impresiju akcijskog hita devedesetih bačenog “direktno-na-video“ tržište novog milenija, slično “Plaćenicima 2“ i “Umri muški 5“. S druge strane, “Misija: Bijela kuća“ njeguje retro “90's“ slikovnost u najboljem smislu te riječi. To znači da je akcija režirana čisto, tečno i pregledno, u širim planovima, gdjekad suženim u srednje i krupne.

Na vidiku nema nervozne kamere koja se tvrdoglavo otima iz ruke snimatelja i zvjera unaokolo kao muha bez glave. Teroristički napad na srce Amerike/predsjednika Sawyera (Jamie Foxx) odvija se usred dana i u Bijeloj kući ne nestaje struje da bi se na taj način prikrio nevelik budžetski okvir ili štogod već. Odavno se u kinima nije pojavio ovako lijep, oku ugodan akcijski film (plus Channing za žene) s podrazumijevanim “slow-motionima“ kakvi se više ne snimaju. Povremeno, istina, zasmeta pokoji računalno generirani prizor helikoptera ili zrakoplova, ali takve su slike svedene na minimum. S obzirom na normativ “emmerichovske“ destrukcije koja je naselila moderni ljetni blockbuster, “White House Down“ je dobrodošlo umjeren u gomilanju optičkih senzacija.
Sekvencija na krovu Bijele kuće s junakom u borbi protiv terorista dok helikopteri prijeteći kruže iznad njihovih glava (jedan u nizu naklona “Die Hardu“) iznimno je spektakularna, no akcijnost se ne seli na čitav grad ili državu. Iako je “zemlja važnija od Kuće“, Emmerichu je dovoljno izmjestiti Caleov i Sawyerov rat protiv terorista u dvorište ispred zgrade, ubaciti ih u predsjedničku limuzinu da jurcaju travnjakom, izbjegavajući teške plotune i uzvraćajući paljbu bacačem raketa. Dinamika Calea i Sawyera podsjeća na energiju Johna McClanea (Willis) i Zeusa (Samuel L. Jackson) iz McTiernanova “Die Hard With A Vengeance“ (1995.).

Zapravo, “Misija: Bijela kuća“ je spoj prvog i trećeg “Umri muški“ s daškom “američki-predsjednik-u-akciji“ poetike hita “Air Force One“, premda se Foxx ne junači kao Harrison Ford i mora staviti naočale kako bi pogodio zlikovca, u tom trenutku bivajući “pljunuti“ Jackson. Ako je Thomas J. Whitemore (Bill Pullman) u “Danu nezavisnosti“ bio ponešto ratoborniji Bill Clinton, Sawyer je kreiran prema pacifističkim idealima Obame. Kao “vođa slobodnog svijeta“ on ima mirovni plan za Bliski istok i kani popraviti “greške prošlosti“. Nalazimo ga uoči “povijesnog rukovanja“ s Iranom kojeg prekidaju teroristi, spremni izazvati Treći svjetski rat. “Ovo je djelo Al-Quaide“, vrište vijesti. Krivo!


U Fuquuinu filmu negativci su bili sjevernokorejski komandosi. U Emmerichovu su – provokativnije, zbog čega nije čudno da film bilježi slabiju gledanost u američkim kinima – ekstremni desničari na visokim položajima kadri raznijeti pola svijeta radi sinove pogibije u tajnoj operaciji amenovanoj od predsjednika i razočarani vojnici koji su “proveli dvije godine u talibanskom zatvoru“. Predsjednika pokušava oteti glumac Jason Clarke koji je u filmu “Zero Dark Thirty“ (2012.) mučio zatočenike “rata protiv terora“. I prije je već Emmerich znao podmetati ironiju, skrivenu iza proameričkog naslova njegova hita “Patriot“ (2000.), no ovdje kao da se ironizira neke momente blockbustera devedesetih koje je sam pretvorio u “must have“.

Likovi jedva drže ozbiljno lica izgovarajući rečenice tipa “Nema važnijeg posla od štićenja predsjednika!“, ili odgovarajući s “Kofein i domoljublje!“ na pitanje kako su još budni. A kćerka akcijskog junaka Emily vijori američkom zastavom kako bi stopirala fatalni zračni napad domaćih snaga, podsjećajući na junačnog Nicolasa Cagea s bengalkama u finalu hita “The Rock“. Američko herojstvo i mahanje milom “zvjezdice-i-pruge“ trobojnicom orkestrirano je s blagim podsmjehom u “White House Down“.

Apetit za destrukcijom Destruktivni Roland Emmerich (“Zvjezdana vrata“) uništio je newyorški Madison Square Garden i Brooklyn Bridge u “Godzilli“ (1998.). U “Danu poslije sutra“ (2004.) bijes majke prirode u obliku tornada i tsunamija usmjerio je na znak Hollywooda i Kip slobode. No, najviše se, jasno, pamti njegova kinematografska zanesenost ključnim biljegom Sjedinjenih Američkih Država - Bijelom kućom. 'Umri muški' momenti Filmofili će prepoznati mnoštvo “Umri muški“ citata, znatno više u odnosu na “Pad Olimpa“, gdje je Gerard Butler bio naklonjeniji Stevenu Seagalu iz “Opsade“ nego Bruceu Willisu. Tatumov junak zove se John kao Willisov McClane. Razveden je od supruge, ne trpi autoritet i sklon je šali pa i pričanju sa sobom. Slučajno se zatekao na mjestu akcije, došavši na razgovor za posao u tajnoj službi. Dakako, postat će trn u peti terorista nakon što se među taocima nađe i njegova kćerka (u “Umri muški“ je to bila žena). Caleovo junačenje podrazumijeva nošenje uske potkošulje natopljene krvlju i dimom, provlačenje kroz okna dizala, izmicanje metaka na krovu od strane specijalaca iz “spasilačkog“ helikoptera kad od njega misle da je terorist i tučnjavu s “desnom rukom“ glavnog negativca kojemu će splesti lančić od ručnih bombi umjesto da ga zadavi lancima. Pridodajmo i činjenicu da, probijajući šifru, haker terorista sluša klasičnu glazbu, iako ne “Odu radosti“, kao i da partiture “skidaju“ dionice Michaela Kamena.