Negodovanje dijela javnosti i protestiranje ženskih udruga zasjenili su predstavljanje novog filma Luca Bessona “DogMan” na festivalima u Veneciji i Deauvilleu. Razlog? Slavni francuski redatelj (“Veliko plavetnilo”, “Nikita”, “Leon profesionalac”, “Peti element”) bio je optužen za seksualni napad, baš poput Romana Polanskog i Woodyja Allena protiv kojih su također zabilježeni festivalski protesti.
Nekoliko žena je na vrhuncu #MeToo pokreta, od 2018. naovamo, istupilo protiv Bessona i optužilo ga za silovanje, ali on je to opovrgnuo i optužbe su na kraju odbačene zbog nedostatka dokaza. Bessonova reputacija je zbog toga svejedno bila poljuljana, a poznati filmaš je i 2017. doživio veliki financijski krah kad je na kinoblagajnama podbacio njegov skupi znanstveno-fantastični akcijsko-avanturistički blockbuster “Valerian i grad tisuću planeta”, težak preko 150 milijuna dolara.
Tražeći neki projekt s kojim bi nivelirao podbačaj, Besson je brže-bolje snimio akcijski triler “Anna” u stilu “Nikite”, ali ni taj film nije ispao komercijalno uspješan, kamoli da je ostvario prođu kao redateljevi najveći kinohitovi “Lucy” ili “The Fifth Element”.
Nakon toga i sve glasnijih optužbi, Besson se povukao iz svijeta filma na neko vrijeme da se rekupera, u međuvremenu samo napisavši scenarij za “Arthurovo prokletstvo” i producirajući ga. Par godina kasnije, odlučio je napraviti “comeback” s “DogManom”, kojeg samo veliko slovo “M” razlikuje od naslova filma “Dogman” Mattea Garronea. Odluka je bila prilično kalkulanska, spojiti “bessonovski” akcijski triler s festivalskom art dramom, podebljanom elementima “Willarda”, “Johna Wicka”, “Jokera” i onim što prolazi danas u (sf)eri političke korektnosti.
Tako je glavni lik Douglas “Doug” Munrow (nadahnuti Caleb Landry Jones u ponajboljoj ulozi dosad) transvestit s hendikepom koji najveći dio filma provodi u invalidskim kolicima, nastupajući u kabaretu s pjesmama Edith Piaf i Marlene Dietrich kad ne provodi vrijeme okružen čoporom raznolikih pasa u napuštenoj školi i vlada okolnim kvartom poput nekakvog krimi bossa.
Takvog Douglasa zatječemo na početku priče, s plavom vlasuljom a la Merlinka (prezime Munrow zvuči kao Monroe, a i Doug se slaže s “dog”), dok Besson kadrovima policijske blokade oblikuje konture akcijskog trilera. Doug je zaustavljen u kombiju s psima. “Neće vas povrijediti sve dok vi mene ne povrijedite”, upozorava on.
Policajci privode Douga i dodjeljuju psihologinji Evelyn (Jojo T. Gibbs), samohranoj majci s malom bebom kojoj priznaje da je “uvijek volio prerušavanje”, što se radi “kad ne znaš tko si” jer je “način da postanete netko drugi”, kao i to da “više voli svoje pse nego ljudska bića”. “Psi imaju samo jednu manu – vjeruju ljudima”, smatra Doug.
Serija “origin story” flešbekova otkriva kako je Doug imao teško djetinjstvo. Nasilni otac (Clemens Schick; “Odmetnici”, “Brži od najbržih”, “Andor”) zatvorio ga je u kavez s psima, ali on je s njima ostvario konekciju na granici nadnaravne u sceni kad ga ranjenog okruže i zaliječe kao što su mačke to napravile Michelle Pfeiffer u filmu “Batman se vraća”.
Neobična konekcija potvrđena je kad jedan pas otrči nekoliko ulica dalje i donese u ustima mobitel lokalnom kriminalcu (John Charles Aguilar) koji iznuđuje Dougove poznanike, a drugi ga zgrabi za jaja ili kad psi ukradu nakit iz kuće starije bogatašice, vješto poput Oceanovih 11. “Tvoja priča je fascinantna”, kaže psihologinja.
Nešto od te fascinacije vidljivo je filmu koji se poziva na Shakespearea u Dougovoj izjavi “mogu hodati, ali samo prema smrti, šekspirijanski” i njegovu čitanju “Romea i Julije” psima, pa i u scenama kabaretskih nastupa kad Besson podsjeća koliko je stila znao imati, kao i u jednoj montaži ozvučenoj pjesmom Eurythmicsa “Sweet Dreams (Are Made of This)”.
Iako su kritičari preferirali Bressona, u osamdesetima i devedesetima Besson je snimao stilizirane žanrovske filmove na razmeđi Europe i Hollywooda, pokrivajući oba fronta, no izdvajajući se posebnošću, odnosno razlikujući se od dominantnih francuskih i američkih filmaša.
Međutim, u novom mileniju, nakon “Ivane Orleanske”, rijetko je istinski zabljesnuo nekim filmom (“Angel A” i “Malavita” najbliži su pojmu nekog “bljeska”, djelomično i “Lucy”), režirajući sve i svašta (animirani serijal “Arthur”, “Pustolovine Adele Blanc-Sec”, “The Lady”).
“DogMan” je imao potencijala biti veliki povratnički Bessonov uradak, ali je više ispao mješanac nego čistokrvan komad filma, malo neuredan i razapet između autorske vizije i kalkulacije, ozbiljnog i suludog, žanrovca i festivalca, originala i kopije. “Možda je refleksija u ogledalu stvarna, a mi kopija”, kao da se Besson pravda izjavom psihologinje u slučaju da mu netko spomene “Johna Wicka” i “Jokera”.
Opravdanje Besson pronalazi i u finalu, nakon što svoga transvestitskog Jokera naoruža sačmaricom i spoji nespojivo, akciju s psima iz “Johna Wicka 3” i komediju “Sam u kući”, kad Dougovi ljubimci igraju “Home Alone” igru Macualayja Culkina u borbi protiv napadača koje trese struja itd. No, stječe se dojam da ga nije puno ni briga što će netko reći i da ne žali ni za čim. Teško da Besson u finalu slučajno pušta Piaf i pjesmu “Non, Je Ne Regrette Rien”.