Film: THE IDES OF MARCH; drama; SAD, 2011.
Režija: George Clooney;
Uloge: Ryan Gosling, George Clooney
Distribucija: Discovery
Ocjena: ****
Sučeljenje američkog novinara s liderom Hezbollaha bilo je pomno osmišljeno u “Probuđenoj savjesti” Michaela Manna. “Ovdje ćemo trebati prijenosni generator, kabele...”, slušamo prilikom detaljne preparacije Lowella Bergmana (Al Pacino) za intervju od iznimne važnosti. “Dobrodošao u svijet”, netko zatim kaže znakovito. “Martovske ide” Georgea Clooneyja (“Laku noć, i sretno”) više su “lumetovski” nego “mannovski” film, ali otvara ih relativno slična scena.
Stephen Meyers (Ryan Gosling), mladi glasnogovornik predsjedničke kampanje demokratskog guvernera-liberala Morrisa (Clooney), priprema preliminarnu debatu u Ohiju, također od presudna značaja, jer pobjeda bi okrenula tijesnu utrku s protivničkim kandidatom Pullmanom (Michael Mantell) u njegovu korist. Mladić provjerava rasvjetu, priprema govor predsjedničkog kandidata i izgovara rečenice koje narod “dične zemlje” želi čuti (“Moja vjera je Ustav”).
Nitko mu, doduše, nije naglas poželio “dobrodošlicu u svijet”. “Odrasli” svijet u Clooneyjevom uratku ionako je još veća džungla od onog u Mannovom. Politička džungla u kojoj se savjest rijetko budi; štoviše, spava snom nepravednika. Clooney se s ovim filmom, kao uvertirom za sljedeće predsjedničke izbore, dokazuje kako nije isključeno da i sam jednog dana postane potencijalni kandidat za Bijelu kuću. Od demokrata bi zasigurno dobio glas.
Tako, Morris u više navrata tijekom govora dodiruje mane američke politike, izražavajući redateljev stav pri spomenu kako “trebamo izvaditi glavu iz pijeska Saudijske Arabije i Iraka”, no “The Ides Of March” - adaptacija kazališnog komada “Farragut North” Beaua Willimona - nije nova “Syriana”. Na početku filma Meyersa upoznajemo kao entuzijastična, razmjerno idealistična tipa koji je “u braku s kampanjom”, divi se čovjeku kojeg zastupa i s kojim je prilično blizak.
On je sušta suprotnost zvijerima iz te džungle, kao što je Tom Duffy (Paul Giamatti), menadžer kampanje konkurentskog kandidata i cinik sklon makinacijama. Duffy nagovara Myersa na sastanak i pokušava ga vrbovati da prebjegne i skoči prije nego “brod potone”. “S pogrešnim si ljudima”, uvjerava mladca Duffy, pitajući ga usput radi li za “prijatelja ili predsjednika”. Za njihov nalazak će saznati glavni voditelj Morrisove kampanje Paul Zara (Philip Seymour Hoffman).
Meyers dobiva otkaz i biva izbačen iz kampanje, jer “odanost je najvažnija”. Kako u međuvremenu Meyers, prilikom intimnog (d)ruženja sa zgodnom pripravnicom Molly (Evan Rachel Wood), doznaje za Morrisovu mračnu tajnu i uzora vidi u posve novom svjetlu (“... prekršio jedino pravilo koje nije smio...”), njegovi ideali ruše se poput kule od iračkog pijeska i on polako postaje apatičan i ciničan, kreće na “tamnu stranu”.
Taj se prelazak nazire već u savršenom prizoru Meyersa kako stoji iza američke zastave, zamišljen, u sjeni. Svjetlucave zvjezdice američke zastave kriju svakojaka mračnjaštva. Clooney se u filmu pita može li čovjek ostati vjeran izvornim ljudskim vrijednostima u “jebenoj politici”. “Zašto politika”, pita jedan tip u filmu. “Zbog izvrsne plaće”, slijedi odgovor. Zbog nje se pažljivo odvaguje i lašti svaka riječ, potez, a ljudi ne prezaju od doslovna i simbolična zabijanja noževa u leđa nekome s kim su se maločas sa smješkom rukovali ili bili dobri.
Spominjanje “noža u leđa”, ali i naslov filma, direktna je referencija na senatsku zavjeru iz 44. godine poslije Krista kojom se pozabavio i Shakespeare u “Juliju Cezaru”. Naime, 15. ožujka, točno na datum Martovskih ida u rimskom kalendaru, urotnici su poslali noževima Cezara u grob i pokopali njegove imperatorske ambicije (među njima se našao njegov posinak i pretor Brut).
Dakako, u Clooneyjevu filmu Brut je Meyers, Cezar, pak, Morris, a (ne)predljivljivi “osvetnički” nož nazubljen prinudama simbolički je zaboden u njegova leđa. No, sudeći po izvrsnom finalnom kadru, krupnom planu Meyersa, “Martovske ide” mogu se promatrati i kao “faustovska” priča. “Sin razmetni”, nakon isplakanih suza na kiši, prodaje dušu vragu kako bi ostao u politici i slijedio “očeve” stope.
