Film: BIG EYES; drama; SAD, 2014.
Režija: Tim Burton
Uloge: Amy Adams, Christoph Waltz
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** 1/2

“Samo je Bog mogao stvoriti ove boje.“ – “Velike oči“ (2014.)

Pripisivanje zasluga za nešto što nije njegovo, konkretno slike djece s velikim očima (“kao veliki bomboni“), dovelo je Waltera Keanea do sudnice. Ondje je Walter morao nešto slično naslikati da dokaže kako je doista njihov autor. U sudnici, nasuprot Waltera, jednak je zadatak dobila prava autorica slika, njegova supruga Margaret Keane. Dok Margaret ležerno sjeda ispred platna, Walter se prenemaže i pokušava izvući na iščašeno rame jer, realno, nema pojma slikati i “samo izdaleka izgleda poput slikara“.

Da Christoph Waltz ulogu Waltera ne gura do krajnjih granica karikature, scena iz filma “Big Eyes“ Tima Burtona bila bi bolni mentalni striptiz jednog potpunog amatera, nešto poput Du Pontova (Steve Carell) pokušaja da zadivi majku traljavim hrvačkim tehnikama u nedavnom “Foxcatcheru“. Walter je gotovo jednako karikaturalan i u verbalnom duelu s arogantnim art-kritičarem Johnom Canadayjem (Terence Stamp), tako da ni tu Burtonov film ne izaziva učinak ravan rječkanju hollywoodske glumačke zvijezde Riggana Thomsona i utjecajne kazališne recenzentice u “Birdmanu“.
Blizu tisuću slovnih znakova istipkali smo na recenziju “Velikih očiju“, izbrojat će pozorniji sinefilski čitatelj i začuditi se da prilikom osvrta na Burtonov film spominjemo “Foxcatchera“ i “Birdmana“ umjesto, recimo, “Bubimira“ i “Batmana“. Čitatelju komplimentiramo da ima “dobro oko“, kao i Margaret Keane u nanovo krasnoj interpretaciji Amy Adams, no vodimo se time da “Big Eyes“ na površini namjerno hini kako nije tipični “a Tim Burton movie“, poput “Eda Wooda“ (1994.).

Gotovo kao da ga je režirao netko drugi skloniji žanru biografske drame, za što opstoji pokriće u samoj istinitoj priči - Walter se potpisuje na tuđe slike skrivajući od pogleda svijeta vlastoručno djelo njegove supruge koja je bila prisiljena godinama čuvati tajnu. “Ovo je potpuno drukčiji stil“, zazvoni u jednoj sceni filma u kojem umjetnost imitira život i obratno. Stvarno, “Velike oči“ nisu “burtonovski“ figurativna fantazija visokog budžeta, u kadru nema njegovih “kućnih“ glumaca Johnnyja Deppa i Helene Bonham Carter, mračne neogotičke scenografije ni orgije specijalnih efekata.
Jedini izraziti “burtonovski“ trenutak isplivat će u sceni kad kupci groteskno velikih očiju u dućanu počnu buljiti u Margaret, djelujući da su u nekakvom košmarnom snu oživjeli s njezinih slika. No, neke (velike) oči primijetit će da se ispod slike filma krije Burtonov autorski potpis i sunčani pastelni kolorit (sub)urbane Amerike pedesetih/šezdesetih evocira jednog “Edwarda Škarorukog“ (1990.). “Kad zarežeš vene, potekne ulje za crtanje“, rečenica je koja bi u Burtonovu slučaju završila filmskom slikom, u konačnici također ekspresivno prenesenom na platno, samo drukčijeg tipa (kino).

Finalni proizvod u oba slučaja nije se uvijek sretao s pozitivnom recepcijom struke zbog drukčijnosti autora i vječno nepremostive razlike između umjetnosti i pop-kulture. Nakon biografije redatelja Eda Wooda ima smisla da Burton poseže za pričom o slikarici čije su sve popularnije slike od elitne kritike svojedobno nazvane “kičastim smećem“ naspram umjetninama njezinih suvremenika, baš kao i pojedini njegovi hit-filmovi u usporedbi s “mainstreamovskim“ establišmentom i napose festivalskim artom.


Burton koristi Keaničine slike da postavi potentna “meta“ (filmska, tekstualna) pitanja na temu što (ni)je umjetnost, odnosno je li nešto automatski loše zato što je popularno i ne uživa priznanje kritike, stoga se “Big Eyes“ nimalo slučajno otvara Warholovim citatom “Da nije dobro, ne bi se sviđalo tolikim ljudima“. Protagonistkinja prema naratoru “najčudnije priče o kojoj je ikad izvještavao“ zapravo je marginalizirana “burtonovska“ autsajderica. “Razvedenica s djetetom“ u muškom svijetu gdje nažalost ljudi nisu marili za “žensku umjetnost“, niti su žene tada “tek tako napuštale muškarce“ pa nevoljko pristaje na suprugovu prevaru i nepravdu, premda su “slike dio njezina bića“ jer “umjetnost je osobna“.

Osoban je i ovaj film, najosobniji Burtonov unatrag desetak godina uz “Big Fish“ (2003.) i “Frankenweenieja“ (2012.). Zato mu, kao fanovi, opraštamo neujednačeno, ponekad i promašeno pojačavanje tonova satire, karikature i horora, utjelovljenih u preglumljenu Waltzu koji je zaglibio do guše u vlastitu manirizmu. Spominjući to, prilično je nepravedno, na tragu same priče o Keanovima, da Waltz već posjeduje dva Oscara, dok divnu Adams američka Akademija drži u drugom planu i još nije potvrdila nijednu od njezinih pet nominacija. Velike oči širom zatvorene.

Igra na sigurno “Velike oči“ blizak je “Edu Woodu“ i po tome što je nakon njega najmanje uspješan Burtonov film sa zaradom od svega 14.4 milijuna dolara u američkim kinima. Redatelja je slaba prođa primorala da zaigra na sigurno i za 2016. priprema fantaziju “Miss Peregrine's Home For Peculiar Children“ za koju je ponovno angažirao Evu Green (“Dark Shadows“).