Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je najveću europsku izbjegličku krizu u posljednjih nekoliko desetljeća, s više od 2 milijuna Ukrajinaca koji su pobjegli iz svoje zemlje u roku od dva tjedna. Europljani su se iskazali, dočekujući ukrajinske izbjeglice raširenih ruku, u oštroj suprotnosti s njihovim odgovorom na sirijske izbjeglice prije nekoliko godina. Zapadni mediji optuženi su za dvostruke standarde i licemjerje u izvještavanju o krizi, a mnogi kritičari ističu "rasnu pristranost" u načinu na koji su "bijele izbjeglice" prikazane u odnosu na one obojene.
Al Jazeera je razgovarala s profesoricom Serenom Parekh, autoricom knjige Bez utočišta: etika i globalna izbjeglička kriza.
Kako vidite trenutnu izbjegličku krizu?
Jedna od značajki ove krize je da su izbjeglice gotovo u potpunosti žene i djeca – jer ukrajinski muškarci između 18 i 60 godina moraju ostati u zemlji – kao i ljudi iz Jemena, Afganistana i drugih zemalja koji su ranije potražili azil u Ukrajini. Na ukrajinskoj i istočnoeuropskoj strani postoji veliki pokret podrške ratnim migrantima. Za mene je to vjerojatno najnevjerojatniji aspekt ove krize - snažna i neposredna podrška koju europske zemlje pružaju izbjeglicama.
Po čemu se sadašnja kriza razlikuje od drugih?
Dopustite mi da počnem tako što ću reći kako se razlikuje u odgovoru europskih zemalja – posebice istočnoeuropskih zemalja – na sirijsku izbjegličku krizu. U tom razdoblju 2015.-2016. dolazili su Sirijci i drugi ljudi s Bliskog istoka i Afrike, uglavnom kroz Italiju i Grčku koristeći neovlaštene čamce. U početku je došlo do izljeva simpatije, ali se vrlo brzo pretvorilo u neprijateljstvo. Naizgled velik broj ljudi – u prvoj godini više od milijun – smatran je situacijom bez presedana i da se s njom nemoguće nositi. Ali sada je više od dva milijuna ljudi stiglo prilično uredno u roku od dva tjedna, otkrivajući možda netočnost tvrdnje da Europa ne može podnijeti milijun izbjeglica u roku od nekoliko mjeseci.
Izbjeglička kriza 2015. dovela je do stvaranja straha da bi oni koji dolaze mogli biti “teroristi” – jer se nije znalo ništa o njihovoj pozadini. No, kritičnija je perspektiva reći da je to bilo povezano s mnogo antimuslimanskog osjećaja - islamofobijom koja sve ljude s Bliskog istoka nužno povezuje s "terorizmom". Mađarski premijer Victor Orban, koji je dočekivao ukrajinske izbjeglice, legalizirao je odbijanje, postavio ogradu od žilet-žice i zatvorio granicu sa Srbijom. Mnogi ljudi u Mađarskoj izražavali su vrlo ksenofobične i neprijateljske stavove prema izbjeglicama. U konačnici, puno izbjeglica je primljeno kao tražitelji azila širom Europe, blizu 2 milijuna u razdoblju od nekoliko godina.
Ali ono što smo vidjeli u sadašnjoj krizi je sasvim suprotno. Činilo se da su europske zemlje od samog početka spremne dočekati izbjeglice. Dan nakon invazije već su postojali prihvatni centri na granici s Ukrajinom uz pomoć poljske vlade. Bilo je i donacija pomoći, dok je američka vojska pomogla logističkom potporom. Upečatljiva je razlika u stavu i tonu kako političara tako i građana prema Ukrajincima – čak i takozvani “anti-imigrantski gradovi” prihvaćaju izbjeglice.
Europska dobrodošlica ukrajinskim izbjeglicama, u usporedbi s onim što kritičari opisuju kao okrutnost prema arapskim, azijskim i afričkim izbjeglicama, pokrenula je raspravu oko rasizma. Može li se to tumačiti rasno?
Odgovor je vrlo složen – ali bila bi medvjeđa usluga ne uzeti u obzir rasu i rasizam u razumijevanju razlike u dočeku. Očigledni su razlozi zašto bi istočni Europljani bili naklonjeniji Ukrajincima: to su susjedne zemlje, s velikom dijasporom u jednoj drugoj zemlji. Istočni Europljani također znaju kakav je osjećaj živjeti pod sovjetskom agresijom i okupacijom.
Tu je i geopolitička motivacija. Ukrajinci imaju zakonsko pravo ulaska u Europsku uniju i mogu ostati do 90 dana. Dakle, nije se postavljalo pitanje treba li im biti dopušten ulazak ili ne. To je ključna razlika između Sirijaca, Afganistanaca i ostalih. Iako svi tražitelji azila imaju univerzalno priznato pravo tražiti azil, to pravo često nije priznato onima koji dolaze izvan Europe.
Rasa također igra ulogu. Jedan od razloga zbog kojih ljudi imaju više simpatije prema Ukrajincima je sljedeći: “Vidite, Ukrajinci su poput nas, imaju plavu kosu, plave oči, voze isti auto kao i mi, obrazovani su.” Mnogi Sirijci su također bili visoko obrazovani i vješti, ali ih se nije doživljavalo kao takve. Tu možemo vidjeti kao neku vrstu rasizma. Budući da određeni tražitelji azila dijele našu rasu, oni više zaslužuju pomoć od drugih. To je korištenje rase da se ljudima uskrate prava, pomoć i zaštita.
Rasni jezik ide mnogo dublje; postoje političari koji su govorili stvari poput: "Mi znamo tko su Ukrajinci, oni nisu nasilni, nisu 'teroristi'", implicirajući da to jesu Iračani, Sirijci i Afganistanci. Europljani su povijesno počinili sve vrste nasilnih djela u Europi, koja je doživjela velike ratove. Najveći broj domaćih “terorističkih” djela, na primjer u SAD-u, počine bijelci, a ne ljudi bliskoistočnog podrijetla. Kada bijelci počine “terorizam”, to se smatra individualnim činom koji ne predstavlja cijelu rasu, nemamo stereotip da su bijelci inherentno nasilni i skloni domaćem “terorizmu”. Stoga se Ukrajinci percipiraju kao nenasilni, dok se ljudi s Bliskog istoka doživljavaju nasilnima – a to utječe na rasno razmišljanje o izbjeglicama. Ovo je rasno razmišljanje prerušeno u sigurnosnu motivaciju.
Moj cilj nije da kritiziram Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku i druge isticanjem toga, već da to izvučem na površinu kako bismo, nadamo se, kad se dogodi još jedna izbjeglička kriza, mogli pogledati te izbjeglice i reći: “ Ne liče na nas, ali zaslužuju našu pomoć.” Nadajmo se da se možemo usredotočiti na zajedništvo umjesto na razlike: to su obitelji koje očajnički žele zaštititi svoju djecu, to su ljudi koji su pobjegli i ostavili svu svoju imovinu.
Koja je uloga medija u oblikovanju narativa? Pomaže li sadašnje izvještavanje ukrajinskom problemu izbjeglica?
Velik dio odgovora odnosi se na to kako ljudi razumiju tko su izbjeglice, zašto bježe i što traže. U periodu 2015.-2016. oprostili bi vam se misli da su izbjeglice inherentno kriminalci, zbog brojnih priča koje povezuju izbjeglice i “terorizam”. Godine 2016., kada je izašla moja prva knjiga o izbjeglicama, vodila sam puno javnih razgovora i uvijek bih počela tako što bih rekla da su ovo podaci o “terorizmu” i izbjeglicama u SAD-u, budući da nema nikakvih dokaza koji bi sugerirali postoje “teroristi” koji dolaze preko američkog programa za izbjeglice.
Sjećam se da je jedna žena u publici rekla: “Pa ako je to što govoriš točno, zašto se onda toliko bojim izbjeglica?” I to je zaista saželo kako mediji stvaraju negativan stereotip. Čak i ako ne razumijete u potpunosti situaciju i ne slijedite nijansu, jednostavno imate osjećaj da su izbjeglice ljudi kojih se trebamo bojati i od njih zaštititi, a ne biti otvoreni ili suosjećajni.
Bio je nedavno komentar novinara CBS-a koji je rekao nešto poput: "Kako se to moglo dogoditi u civiliziranoj zemlji?" a to doista ističe medijski narativ. Neki su to u medijima nazvali orijentalizmom. Kao filozof to nazivam „strukturalnim rasizmom“, gdje je norma koju očekujete u svijetu da se nasilje događa „tamo“, ali ne u europskim zemljama.
Ljudi su također istaknuli da redakcijama dominiraju bijelci, bez raznolikosti i perspektive. Kao rezultat toga, stereotipi se perpetuiraju i reproduciraju bez sumnje. Čini se normalnim reći da je Ukrajina civilizirana zemlja i naravno, trebali bismo biti suosjećajni s njima, ali ne vidjeti da je to nekako problematično se jako loše odražava na vaše razumijevanje drugih zemalja i stereotipima o izbjeglicama koji nisu bijelci.
Trebaju li Europljani ponoviti ovaj primjer u drugim izbjegličkim krizama?
Da, točno. Moja namjera nije kritizirati odgovor na Ukrajinu, nego reći da, ako se možemo ovako ponašati sada, ne možemo li to učiniti u nekoj drugoj situaciji? Ovo je fokus moje knjige – da možemo i trebamo učiniti više da pomognemo izbjeglicama diljem svijeta. Velika većina izbjeglica nalazi se na globalnom jugu, dijelom zbog namjerne politike zapadnih zemalja kako bi se osiguralo da je traženje azila iznimno teško, ako ne i smrtonosno.
Zapadne zemlje bile su vrlo aktivne u sprječavanju tražitelja azila da ostvare svoje općepriznato pravo na azil koristeći različite politike odvraćanja – od odbijanja i kriminaliziranja spašavanja ljudi na moru do uspostavljanja centara za obradu na moru. Iako izbjeglički kampovi pružaju smještaj i hranu, oni uglavnom uskraćuju pravo na slobodu kretanja i većinu oblika osnovne autonomije – većini stanovnika zakonski nije dopušteno raditi osim na mjestima pod upravom UN-a.
Od 2005. polovica izbjeglica odlučuje ne ići u izbjegličke kampove i umjesto toga odlazi u gradove i zaobilazi bilo kakvu pomoć UN-a. Manje od jedne od 10 urbanih izbjeglica diljem svijeta dobiva bilo kakvu međunarodnu pomoć. Nasuprot tome, od četvrtka, 24. veljače, ako ste Ukrajinac, možete podnijeti zahtjev za status privremenog azila u EU i dobiti zakonsko ovlaštenje za rad i pristup socijalnim uslugama kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje do tri godine.
Trebali bismo razmišljati o reformi izbjegličke politike jer je prosječno vrijeme kada će osoba biti izbjeglica 17 godina, a 25 godina ako bježite od rata. Ovo je ogromna količina vremena u kojoj se od izbjeglica traži da stave svoje živote na stand-by i čekaju da se nešto dogodi. To također pridonosi broju ljudi koji traže azil, jer nemaju pristup “minimalnim uvjetima ljudskog dostojanstva”.
A, ako razmišljate u humanijim terminima, to je ono što nudimo ukrajinskim izbjeglicama gotovo čim budu u mogućnosti prijeći granicu. Oni su dobrodošli, prihvaćeni su, daje im se pristojno mjesto za stanovanje i mogućnost da nastave sa svojim životima. I to ne znači da im se oduzme iznimna patnja i gubitak s kojima se moraju nositi kad su odvojeni od muškaraca u obitelji. Način na koji odgovaramo na ukrajinske izbjeglice, apsolutno bi mogao biti model kako reagiramo na druge izbjegličke situacije.