Putin može potegnuti okidač novog rata na zapadnom Balkanu gdje neprijateljski raspoložene srbijanske elite gledaju prema Rusiji za nadahnuće i potporu, napisao je u lipnju ove godine u svom članku u prestižnom časopisu Foreign Affairs ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba.
Ove riječi vrlo točno opisuju raspoloženje službenog Beograda, posebno kada je u pitanju Kosovo, negdašnja srbijanska pokrajina koja je 2008. stekla državnu nezavisnost. A sve nakon rata u kojem je Slobodan Milošević pokušao etnički očistiti stotine tisuća ovdašnjih Albanaca, i koji je 1999. završio potpunim porazom Srbije. Službeni Beograd još uvijek nije prihvatio ovaj gubitak pa su srbijansko-kosovski odnosi stalno vrlo napeti i na rubu sukoba.
U ovakvoj situaciji su barikade koje su na sjeveru Kosova prije osam dana postavili pripadnici ovdašnje srpske manjine, izazvale zabrinutost vlade u Prištini, dok je zveckanje oružjem iz Beograda izazvalo zabrinutost zapada.
Kako piše Wall Street Journal, pripadnici srpske manjine na sjeveru Kosova postavili su barikade jer na svojim automobilima ne žele imati kosovske registarske pločice i ne žele imati kosovske prometne dokumente.
Prema riječima kosovskog premijera Albina Kurtia iza svega se kriju nelegalne srpske strukture vlasti na sjeveru Kosova koje sustavno rade na stvaranju nereda u zemlji čiju vlast nikako ne žele prihvatiti.
Očito, riječ je vrlo sličnom obrascu koji je Hrvatska osjetila nakon što su u kolovozu 1990. ekstremni pripadnici srpske manjine balvanima zatvorili prometnice između juga i sjevera zemlje, nakon čega je uslijedila izgradnja lokalnih separatističkih vlasti, a onda i beogradska vojna agresija. Zato u ušima mnogih promatrača danas vrlo zabrinjavajuće zvuče riječi srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je Kosovu, ali i međunarodnoj javnosti poručio:
”Radimo na smirivanju svega. Bez obzira koliko teško bilo, predaje neće biti. Srbija će pobijediti. Veliko hvala Srbima s Kosova i Metohije zbog suzdržanosti i hrabrosti. Hvala što čuvate srpsko ime i prezime Kosova i Metohije”.
Ovim riječima, ponavljajući stoljećima staru narodnu i političku predaju kako je Kosovo srpska nacionalna svetinja, Vučić je još jednom potvrdio kako Srbija ne namjerava priznati Kosovo bez obzira što je proglašenje legitimiteta kosovske nezavisnosti potvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu. Kad se to zna ne treba čuditi što Wall Street Journal piše da NATO i EU muku muče sa smirivanjem najnovijih balkanskih tenzija iza kojih je, vjeruju mnogi, pokušaj Rusije da izazove dodatne napetosti u Europi.
”Rusija će podržati Srbiju ali se neće miješati u sukob” poručila je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova. U dubljoj pozadini ovog sukoba je, kako izvješćuje Washington Post, ustrajno je odbijanje srpske manjine na sjeveru Kosova da prihvati odluke vlade u Prištini s tim da je pitanje registarskih pločica i prometnih dokumenata samo vrh ledenog brijega realnog problema nemoći kosovske vlade da organizira državnu vlast na čitavom teritoriju zemlje.
Glavni razlog su pripadnici srpske manjine koji se odupiru odlukama službene Prištine jer smatraju da Kosovo ne može biti posebna država pošto, kako tvrde, pripadaju Srbiji.
Iako su kosovske vlasti odmah nakon ove, može se slobodno reći, balvan-revolucije na sjeveru zemlje zatvorile obližnje granične prelaze i iako je kosovska policija zapucala na prosvjednike, Amerika i Europa su vladu u Prištini potaknule da dosljedno primjeni spomenute prometne procedure odgodi za mjesec dana, naravno pod uvjetom da Srbi uklone barikade.
To se i dogodilo uskoro pod budnim okom NATO-ovih postrojbi. Usporedo s time počeo je teći zadnji rok lokalnim Srbima da prihvate kosovske automobilske pločice i prometne dokumente. Kako piše britanski The Telegraph ovaj incident pokazuje utjecaj rata u Ukrajini na Balkanu jer kosovska vlada podržava Ukrajinu dok su se Srbija i Srbi svrstali iza Putina.
S obzirom na to da Rusija podupire Srbiju, ne treba čuditi što je rusko Ministarstvo vanjskih poslova optužilo Kosovo, Ameriku i zapad za prikriveni pokušaj etničkog čišćenja ovdašnjih Srba.
”Upozorili smo službenu Prištinu koju podržavaju Amerika i Europska unija, da prestane s provokacijama i da poštuje prava Srba na Kosovu”, poručeno je iz Moskve.
U ovakvom ozračju ne čudi što je jedan parlamentarni zastupnik Vučićeve Srpske narodne radikalne stranke Vladimir Đukanović na Tweeteru poručio:
”Sve mi se čini da će Srbija biti prisiljena krenuti u denacifikaciju Balkana. Volio bih da griješim”.
Ove jezive i nerazumne riječi koje zazivaju reprizu Putinove krvave “denacifikacije” Ukrajine na Balkanu ipak su, na prvom mjestu, ekstremistička retorika, a tek onda ozbiljan politički plan djelovanja. Ovo to više što službeni Beograd nastavlja svoju tradiciju pragmatičnog pogađanja i sjedenja na više političkih stolica. Tako barem misli njemački dnevnik Frankfuter Allgemeine Zeitung čiji je balkanski ekspert Michael Martens analizirao vrlo pragmatično držanje službenog Beograda.
”Srbija se već godinama naoružava oružjem iz Kine i Rusije, a istovremeno usko surađuje sa NATO-om, posebno na Kosovu”, piše Martens.
U travnju ove godine Srbija je iz Kine dobila protuzračni sustav FK-3 koji, kako je tada izjavio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić “predstavljaju ponos srpske vojske” i koji će “dramatično podići njenu borbenu učinkovitost”.
Istovremeno Srbija je kupila vojne helikoptere iz Francuske čija je kompanija Vinci SA dobila u 25-godišnju koncesiju rastuću beogradsku zračnu luku. Na tom tragu je jedna francuska kompanija, doduše kao mlađi partner kineskih kompanija, dobila udio u poslu izgradnje beogradske podzemne željeznice. Usporedo s time srbijanska vojska je u listopadu 2019., zajedno s Rusijom, sudjelovala u vojnoj vježbi vrlo znakovitog imena “Operacija slavenski štit”. Povrh toga Rusija je u Srbiju investirala puno novca, posebno u propagandu, kako bi se srbijansku javnost pridobilo za antizapadno držanje.
Srbija je, uz to, kupila ruske zrakoplove MiG 29, tenkove i oklopna vozila, te je na poklon dobila modernizirane ruske tenkove M-72.
Iako na prvi pogled izgleda kako se Srbija čvrsto drži Rusije i Kine i kako tek povremeno politički namiguje Americi i Europi zakulisna stvarnost je, kako piše Martens, puno drukčija. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u stvarnosti namiguje Istoku, odnosno Rusiji i Kini, dok se u realnim okolnostima Balkana pragmatično drži Zapada.
Kako piše Martens, građani Srbije gotovo ne znaju kako njihova vojska ima vrlo jake veze sa NATO-om jer vlada i državni mediji o tome, iz dnevno političkih razloga, šute. U tom smislu nagađanja o predstojećoj srbijanskoj invaziji Kosova koja je proteklog tjedna uzburkala društvene mreže, nemaju puno veze sa stvarnošću. Takav postupak bi za Srbiju bio nešto kao samoubojstvo, a predsjednik Aleksandar Vučić je dovoljno priseban i razuman da je svjestan toga. Rat ne odgovara ni Kosovu čija vlada uvijek na umu ima stajališta svojih američkih i europskih saveznika koji, dok su im ruke zauzete Putinovom invazijom Ukrajine, nikako ne žele sukobe u svom balkanskom stražnjem dvorištu. U pozadini svega je odlična američko-srpska vojna suradnja.
Jedan od razloga za ovako dobru suradnju je slabo poznata činjenica kako je Srbija još od 2006. član “Partnerstva za mir”, svojevrsne političke čekaonice za članstvo u NATO savezu. Ipak, kako sada stoje stvari, Srbija ne želi ulazak u NATO, nego “Partnerstvo za mir” smatra korisnom poveznicom sa zapadom.
U ovom kontekstu američka vojska je djelomično financirala najveću vojna baza u Srbiji tzv. Logor jug u Bujanovcu na krajnjem jugu zemlje, na granici s Kosovom. Uz sve ovo Srbija u svoju vojsku ulaže više nego pet susjednih zemalja, Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Kosovo, zajedno što uvijek iznova potiče o spekulaciji o mogućoj invaziji sjevernog dijela Kosova naseljenog Srbima. Iako u ovim ratobornim spekulacijama, zbog članstva u NATO-u, nema Hrvatske, zakulisna prozapadna orijentacija beogradskog političkog i vojnog vrha krije nešto što bi se moglo nazvati “meki rat” protiv Hrvatske.
Za potpisnika ovih redaka, koji je vrlo dobro upućen u političku povijest Srbije početkom 20. stoljeća, analiza njemačkog eksperta Michaela Martensa potvrđuje nastavak stare prakse službenog Beograda koja se temeljila na pažljivoj računici i suradnji sa svima, pri čemu je sjedenje na više stolica ključni element čitave priče.
Gledano iz hrvatske perspektive danas su vrlo aktualne riječi poznatog srbijanskog diplomata Jovana Jovanovića, u Hrvatskoj poznatog pod nadimkom Pižon, koji je koji još 1907. ovako obrazložio važnost vezivanja Srbije za zapadom.
”U ovim državama ima i državnika i sadašnjih i budućih, kao i drugih ljudi koji će se zauzeti za našu stvar samo ako toj stvari dademo oblik pravednosti, iskrenosti i čovječnosti”, napisao je Jovanović tadašnjem srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću.
Ove riječi na vrlo uvjerljiv način objašnjavaju realističnu politiku današnjeg Beograda koji u razgovoru s Rusima i Kinezima ističe svoje nepovjerenje prema zapadu, dok u razgovoru s Amerikancima i Europom ističe pragmatičan interes za očuvanje balkanskog mira i stabilnosti.
U pozadini ove suradnje sa zapadom za Hrvatsku je najzanimljivija srbijanska državna propaganda koja krajnjim i ustrajnom politiziranjem jasenovačkih žrtava i stalnom galamom protiv VRO “Oluja” slijedi gornji savjet diplomata Jovana Jovanovića, nastojeći na račun Hrvatske stvoriti predodžbu o “pravednosti, iskrenosti i čovječnosti” srpskih nacionalnih ciljeva na Balkanu.
Ova je propaganda je za nas puno opasnija od maštovitih nagađanja o srbijanskoj invaziji Kosova koja svako malo zabavljaju publiku na društvenim mrežama.