StoryEditor
Hajdukanaliza utakmice

Što dobiješ kada igrače rasporediš po pozicijama, a ne po ulogama? Sramotni debakl

Piše Antonio Juričić
16. lipnja 2020. - 22:06
Vladimir Dugandžić/Hanza Media

Moglo bi se učiniti da je svaka riječ suvišna nakon ovakvog debakla na domaćem terenu protiv momčadi koja je u 28 kola imala ukupno tri pobjede, ali, nažalost, nije tako.

O ovome debaklu mora se puno toga reći.

Počnimo sa sastavom. On se na prvu činio „napadački“, ali sastav ni formacija sami po sebi ne mogu biti napadački. Taktika, odnosno organizacija igre i određivanje uloga mogu biti napadački, a od prve minute je bilo jasno da taktička ideja ne postoji, ili da je barem nijedan igrač ne zna izvršiti.

Juranović na poziciji desnog stopera i ofenzivno orijentirani Dolček na poziciji desnog bočnog obećavali su lagano „plesanje“ iz 3-5-2 u fazi obrane u 4-2-3-1 u fazi napada. Numeriranje formacije koristimo samo za lakše shvaćanje strukture momčadi i nipošto se ne treba shvatiti dogmatično, jer to ni nije.

Ipak, Mujakić je po svom starom dobrom običaju odlučio voditi igru, ako se to uopće može nazvati vođenjem igre, te je imao česte i nepotrebne izlete prema naprijed. Da stvar bude gora, Čolina se ponašao kao klasični lijevi bočni u 3-5-2, što znači da se dizao visoko i gušio Jaira koji je u idealnom smislu mogao okupirati lijevo krilo, a koji se sada nalazio stisnut između Čoline i Eduoka koji se, razumljivo, pozicionirao centralno.

Zatim se tu i Mujakić osjetio pozvan doći, pa je svojim kretnjama dodatno gušio i Dolčeka i Jaira, praktički zatvarao linije dodavanja prema Caktašu, te olakšavao posao Varaždincima koji su bez ikakvih problema kontrolirali takve situacije, braneći se u najjednostavnijih 4-4-2.

Taktičke i tehničke pogreške koje Mujakić radi iz utakmice u utakmicu morale su kad-tad doći na naplatu, pa je tako u 19. minuti Hajdukov stoper pogriješio u dodavanju za Barryja, gosti su presjekli loptu, odigrali kontru i poentirali za 0:1.

Trener Kotrijka, Yves Vanderhaeghe, u siječnju ove godine naveo je lošu igru nogom kao najveću manu bosanskohercegovačkog braniča, a to je vidljivo iz utakmice u utakmicu. Stoga je zaista nerazumljivo zbog čega Mujakić konstantno ulazi u igru s loptom u nogama, guši lijevu stranu, forsira pogrešne taktičke ideje i čini cijelu Hajdukovu igru prema naprijed bezopasnom.

To pitanje je još izraženije bilo u današnjoj situaciji kada se faza napada mogla odrađivati u 4-2-3-1, odnosno bez potrebe za njegovim izlascima prema naprijed. Nejasno je zašto Mujakić iz utakmice u utakmicu ponavlja iste pogreške i insistira na nečemu za što je potkapacitiran, ali u krajnjem slučaju trener je taj koji tome treba stati na kraj. Osim, naravno, ako to nije upravo njegova ideja…

Tudorova odluka da izvadi Mujakića iz igre na poluvremenu bila je apsolutno opravdana, iako je upitno bi li ga uopće izvadio da se ovaj nije ozlijedio. No mora se napomenuti jedan, iz sportske perspektive gledano, upitan potez stratega Bijelih, a to je vađenje Dolčeka u 36. minuti igre.

Dolček nije bio posebno loš u odnosu na ostatak momčadi, a nije ni dobio puno prilika za iskazivanje, s obzirom na već spomenute Mujakićeve eskapade po lijevoj strani, stoga nije zaslužio takvo poniženje u vidu zamjene već u prvom dijelu. Ostaje mogućnost da je Dolček imao određeni zdravstveni problem, ali gotovo sa sigurnošću se može reći da zamjena nije bila taktička. Igračima je uvijek bolno kada ih se zamijeni u prvom poluvremenu i dojam je da je strateg Bijelih mofao pričekati odlazak na odmor da ostavi Dolčeka u svlačionici.

Velike zasluge za pobjedu svoje momčadi ima i Obregon. Kolumbijac je i inače dobar igrač koji protivnicima stvara probleme, ali danas na Poljudu je izgledao poput Lionela Messija. Na širokom prostoru je bio neuhvatljiv, dok je iz većine frontalnih duela izlazio kao pobjednik ili barem zadržavao loptu dovoljno da mu se suigrači pridruže u protivničkom šesnaestercu, kao što je bio slučaj kod drugog i trećeg pogotka.

Sredina terena koju su „kontrolirali“ Barry i Nejašmić – obojica igrači kojima faza obrane nije jača strana, nije puno pomogla u sprječavanju pokušaja gostiju, pa su Varaždinci tako završili susret sa 10 udaraca na gol, od čega šest u okvir.

Nejašmić nije najbolje iskoristio pruženu priliku, ali mora se priznati da je njegov zadatak bio poprilično težak s obzirom na Tudorove postavke, nedostatak jasne taktičke ideje i vjerojatno nedovoljno jasne instrukcije koje je dobio.

Ako se u ovoj katastrofi može pronaći svijetla točka, to je bio Mario Vušković, čovjek koji je djelovao kao najozbiljniji pojedinac na terenu. U većini slučajeva je bio dobro pozicioniran, odgovoran, dok je i u fazi napada bio najopasniji igrač Hajduka.

Mladi stoper postigao je gol za 1:3 udarcem ljevicom, dok je i u 66. minuti uputio sjajan udarac iz daljine kojeg je Nevistić fantastično obranio.

Sreća na račun koje su Bijeli uzeli šest bodova iz prve dvije utakmice danas je okrenula leđa Tudoru i Hajduk nije uspio zaokružiti seriju od tri „talijanske“ pobjede. Bijeli, po već staroj navici, nisu stvorili šansu iz organiziranog napada, a oba pogotka i opasne situacije po gol gostiju došli su iz udarca s distance, zbog toga je konačan rezultat učinio ovaj dvoboj puno izjednačenijim nego što je on na terenu zaista bio.

Istina, Bijeli su imali inicijativu u drugom poluvremenu, ali to je bilo očekivano s obzirom na to koliki su rizik odlučili preuzeti, kao i što je bilo očekivano da se Varaždin povuče. No unatoč toj inicijativi, Bijeli svejedno nisu uspjeli stvoriti izglednu šansu, već se cijeli napad svodio na udarce iz daljine.

Tudor je na jučerašnjoj konferenciji za medije rekao da nije olako shvatio Varaždince, ali njegovo eksperimentiranje „u prazno“ govori suprotno. Početna jedanaestorka obećavala je mnogo, ali taktika nije određivanje pozicija igračima, već određivanje njihovih uloga. A trener Bijelih to danas nije učinio, ili ga barem apsolutno nijedan igrač nije poslušao.

Također, mora se reći riječ-dvije i o Varaždinu. Na Poljudu je ove sezone postala mantra kriviti niski blok protivnika za manjak stvorenih šansi, ali Toplakova momčad danas nije pribjegla takvoj taktici. Naravno, Varaždin je prihvatio ulogu autsajdera, ali konstantno su tražili oduzimanje lopte, čak i u srednjoj trećini terena, što znači da su dobro analizirali mane Bijelih i hrabro odlučili pokušati ih iskoristiti, u čemu su i uspjeli.

Toplakovi igrači nisu stali nakon prvog pogotka, već su nastavili tražiti prilike i dominirati tijekom cijelog prvog poluvremena. Svaka izgubljena lopta nekoga od igrača Hajduka bila je potencijalna opasnost, a Tudor je na odmor mogao otići sretan što zaostatak njegove ekipe nije bio i veći.

Ukratko, kada su naišli na momčad koja se ne brani isključivo u niskom bloku (barem ne u prvom poluvremenu), Bijeli su prošli još gore, a ta spoznaja boli još više kada se zna da je s druge strane bila ekipa koja im, uz dužno poštovanje, "na papiru" ne može parirati.

Tri loše utakmice protiv tri najslabije momčadi lige nipošto ne daju razloga za optimizam, ili kako trener Bijelih voli reći – „pozitivu“, a Hajduk će drugo mjesto ipak morati izboriti kroz međusobne oglede s izravnim konkurentima.

Bijeli u tim dvobojima nisu bili uvjerljivi ni dok su bili u najboljoj formi, ali ne treba ih unaprijed otpisati. Možda će ove tri katastrofalne utakmice i promjene kojima se više ne zna broja rezultirati boljom igrom Hajduka u budućnosti.

Jer teško da lošije od ovoga uopće može.

#HAJDUK#NK VARAŽDIN#HT PRVA HNL

Izdvojeno

22. lipanj 2020 23:31