Zimski prijelazni rok za HNL klubove i službeno je završio, a Hajduk je prodao/pustio osmoricu igrača te doveo rezervnog vratara Istre 1961, krilnog igrača iz kluba koji se bori za ostanak u drugoj francuskoj ligi, 20-godišnje krilo iz sedmoplasirane momčadi druge belgijske lige i vratio stopera koji je prošlog ljeta otišao iz Splita u potrazi za većom razinom pa se vratio jer nije mogao igrati u nizozemskom Vitesseu.
Zvuči dosta loše, zar ne? U redu, ovako to izgleda kada se stvari postave bez da im se da ikakav kontekst, ali nažalost, realnost je takva da to davanje konteksta transferima Bijelih ove zime svejedno ne mijenja previše na stvari.
Izjave Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa koje smo mogli slušati proteklih godina uvijek su bile odlučne, hrabre čak i pomalo bezobrazne, ali na onaj pozitivan način. Moćno zvuči kada nekome kažeš da stranci koji dolaze moraju biti osjetno bolji od onih igrača koje već imaš na raspolaganju, ili kada poručiš napaćenom navijačkom puku da više neće morati "googlati" pojačanja koja stignu na Poljud. Ili kada kažeš da je napokon kraj sječi trenera i da je potreban kontinuitet. A tek kad na Instagramu uz objavu transfera napišeš #bitćetogajoš pa u maniri pravog influencera "zapališ" svoje followere... Tko ne bi htio takve vodeće ljude u klubu?
No, šest trenera kasnije - među kojima se našao i jedan "odgojen" unutar klupske organizacije, koji nije upisao poraz u službenim utakmicama - Hajdukovi navijači Google koriste više nego ikad, pokušavajući dobiti barem natruhu ideje tko im to dolazi u klub, a zatim se prebacuju na Instagram vidjeti je li Nikoličius stvarno predstavio novo pojačanje bez svog poznatog hashtaga, pitajući se što se događa.
Ivan Leko na Poljud je stigao kao dokazani trener u inozemstvu i jasno je da je on zapravo trebao biti najveće pojačanje zimskog prijelaznog roka, ali njegovo inzistiranje na malo drugačijem stilu igre i puno drugačijem sustavu od početka je značilo da će mu trebati drugačiji profili igrača. Doduše, tu se uvijek postavlja pitanje treba li se trener prilagoditi kadru ili kadar treneru, pogotovo u kontekstu Hajduka koji nema baš novca na bacanje, ali čak i ako zanemarimo taj aspekt, pojačanja su bila nužna.
Veliki broj odlazaka, a onda i ozljeda, sasvim su opustošili Lekinu momčad, zbog čega je svaki igrač dobrodošao, čak i kada mu nad glavom stoji veliki upitnik. A to je slučaj sa svim novopridošlicama ove zime, čak i s Ferrom...
No, ono što je u cijeloj priči posebno sporno jest to što su Jakobušić i Nikoličius na klupu doveli veliko trenersko ime, a onda ga do sredine veljače ostavili u situaciji u kojoj jedva može sastaviti momčad, dok na igrače koji odgovaraju njegovoj filozofiji nije morao ni pomišljati.
Ukratko, stavimo li sa strane podizanje kvalitete Hajduk Digital TV-a, uspješnu marketinšku inicijativu za dovlačenje što većeg broja članova u klub i cool profil na TikToku, situacija u Hajduku je u posljednje vrijeme gotovo identična kao što je bila i prije Jakobušićevog dolaska. Treneri se smjenjuju već nakon prve krize, borba za titulu ostaje vječni cilj, a već na početku zime se gleda prema sljedećem ljetu kada će "sve sjesti na svoje mjesto".
Nije stvar u tome što je Ferro otišao put liga "petice", da bi se onda vratio u Hajduk jer nije mogao igrati u osrednjem nizozemskom prvoligašu. Nije stvar ni u tome što je Yassine Benrahou krilni igrač kojeg Leko vidi "u centrali", jer nema gdje drugo s njim. Niti je stvar u tome što Agustina Anella svi opisuju kao krilnog igrača koji može igrati i centralno iza napadača, iako Nikoličius kaže da može biti i lijevi bočni.
Svi su oni dobrodošli u momčad koja se jedva može sastaviti i svi oni mogu doprinijeti na svoj način. Dapače, mogu se pokazati kao pun pogodak. Ali teško je vidjeti kako je tu riječ o ekstra kvalitetnim igračima koji će biti prava pojačanja Hajduku u borbi za naslov i grupnu fazu europskih natjecanja, umjesto samo popuniti kadar.
Kriza koja je eskalirala smjenom Valdasa Dambrauskasa preživljena je s Mislavom Karoglanom na klupi, koji je osigurao da momčad ostane bez poraza, a onda je doveden Ivan Leko te je ovaj prijelazni rok predstavljao pravi trenutak da Jakobušić i Nikoličius na onaj pravi način prijeđu s riječi na djela.
No, ponovno smo svjedočili dovođenju igrača koji samo popunjavaju kadar, a o tome koliko se stvari u klubu rade (ne)planski možda najbolje svjedoči slučaj Marka Capana, 18-godišnjeg veznjaka koji je prvo usred tjedna igrao za juniore protiv Šahtara u UEFA Ligi mladih, da bi onda iznenada tri dana poslije startao za prvu ekipu u Varaždinu, a ugovor mu istječe na ljeto i strane se tek trebaju dogovoriti oko njegova produljenja.
Drugim riječima, ovaj prijelazni rok nije planski siromašniji zato da bi se mladima dala veća minutaža, iako će oni vrlo vjerojatno profitirati iz cijele situacije.
Kada se sve zbroji i oduzme, Hajduk ponovno djeluje kao klub koji se opasno približio stihiji i nada se da će se iz toga izroditi nešto dobro, a ne kao organizacija koja se nalazi na jednoj etapi dobro isplaniranog puta. I u redu, ovo nije prvi put da je tome tako, a sigurno nije ni zadnji. Ali obećavalo se da će ovaj put stvari biti drugačije.