U Lekeniku je srijeda bila veliki dan za SOS Dječje selo, klinci su bili oduševljeni dolaskom Zlatka Dalića, Vedrana Ćorluke i drugih velikih imena hrvatskog nogometa, “padale” su fotografije i autogrami, no još jednom čovjeku osmijeh nije silazio s lica. Branko Strupar igrao je nogomet prvi put od infarkta koji je doživio početkom godine.
- Osjećam se kao prvašić prvog dana škole. Nisam znao gdje sam. Ma znao sam gdje sam, ali imao sam strah. Nije mi vrag dao mira, lijepo je bilo vrijeme, rekao sam - idem igrati! Kao da nikad nisam, sve mi je čudno, potpuno sam izgubio osjećaj za loptu, znate kako sam zabijao iz slobodnjaka, a sad mi je lopta teška poput medicinke. Gledao sam kako napraviti osnovne stvari, primiti, predati... Ali ipak sam uspio pogoditi gredu - pričao je 53-godišnji Strupar o svojim dvojbama i čuđenju.
- Predsjednik Humanih zvijezda Miroslav Bičanić me je pozvao, uzeo sam doma torbu pa rekoh - ajde, vidjet ću. Ali kad sam došao u svlačionicu nisam mogao ne odjenuti se u dres. Trčim svaki dan ujutro na Jarunu 7-8 kilometara, no pitao sam se kako će srce reagirati pod jačim pritiskom kod sprinteva. Sve je super.
Struparu je nakon srčanog udara doktor Zdravko Babić ugradio u veljači dva stenta u bolnici u Vinogradskoj, ali to nije bilo sve. Nedavno 1. rujna imao je drugi zahvat u Belgiji.
- Ovo bi se moglo zvati “povratak otpisanog” - šali se Strupar i dodaje:
- Čujem doktorov glas kako mi kaže “Branko, sve možeš”. Ali idem dan po dan. Ma ja sam treći dan nakon infarkta htio sprintati da vidim što će mi biti. Tako sam lud bio. Da vidim što će mi se dogoditi, hoće li me roknuti ili ne. Ovo u Belgiji je bila radiofrekventna ablacija. To je spaljivanje aritmije. Kad si budan, uključe te na monitore, imao sam preko osam tisuća preskoka u 24 sata. To je jako puno. Čovjek obično ima do 500. To mi je smetalo, nisam znao hoće li što biti... Uspavali su me sat i 45 minuta, spalili su što su vidjeli, a još su i izazivali aritmije te ih uništavali. Sad mislim da sam OK. Nakon pet dana igrao sam u Belgiji padel. Zvao me prijatelj i rekao da im nedostaje četvrti. Kažem - pa znaš da sam imao operaciju. “Možeš ti Branko”, bio je uporan. Zovem doktora koji odgovori “igraj, doći ću te gledati”. Nije došao, imao je hitan slučaj. Možda namjerno nije došao - ponovno se nasmijao Strupar.
Pričao je kako je doktor Babić njegov spasitelj te kako je svijet mali jer Babićev kum radi u Genku u bolnici. Ne u onoj u kojoj je on operiran nego u drugoj. Strupar je “kralj Genka”, čovjek kojem su sva vrata otvorena i sve bi za njega učinili, ostavio je dubok trag u tom klubu, donio titulu prvaka 1999. godine, bio najbolji strijelac tamošnje lige i reprezentativac Belgije. Objasnio je kako je došao na stol.
- Bio sam na utakmici u završnici prošle sezone u kojoj je Toby Alderweireld zabio za Antwerp i tako je Genk izgubio titulu. U Upravi Genka su dva kardiologa, jedan još iz mojeg doba. Pitali su me je l’ što trebam, želim li da me pregledaju, rekao sam - dajte kad sam već ovdje. Radio sam i specijalnu magnetsku rezonancu koja je pokazala da srce nije jako oštećeno. To mi je bilo najgore, pola sata sam bio u klaustrofobičnom MR-u, bio sam na rubu da stisnem gumb “panic”. Hoću-neću, pa rekoh sam sebi - nemoj. A klima pojačana, imao sam osjećaj da mi sige vise s obrva. Nos mi se smrznuo. Doktor iz Belgije sad me prati preko aplikacije koja se zove Strava. Svaki dan vidi što radim, koliko trčim oko Jaruna - pokazuje na mobitel sve što je radio.
- Sve mi izbacuje, kako mi srce kuca... Moja prava reakcija bila je - kakva strava, pa to je hrvatska riječ - strava. Ma tako se zove aplikacija na svim jezicima, tumačio mi je doktor. Zbilja. Sad mi se javio: “Bravo Branko, odličan si”. To je samo nadogradnja na operaciju u Zagrebu.
Tako je u Lekeniku prvi put zaigrao nogomet nakon veljače kad je igrao s infarktom da nije ni znao. I zabio sedam golova. On je još jedan pokazatelj kako sportaš koji je cijeli život aktivan može imati ozbiljne probleme.
- Prvi put nisam varao doktore, samo sam igrao padel. Nogomet ne. Trebaš pobijediti psihu. Nisam isti kao prije, ali mislim da mogu dosta toga. Smršavio sam, prestao pušiti, držim se planski prehrane, puno je toga drugačije u mojem životu. Baš pred infarkt sam jako puno pušio, roditelji su mi umrli u mjesec dana. Tuga, jad, stres, cigarete, pukao sam... Sve se u meni nagomilalo. No, prvo te doktor pita za genetiku, je li imao tko probleme takve vrste u obitelji, meni je otac. Imao sam i kolesterol, jedna žila je bila sasvim zaštopana.
Je li to sada znak da se vraćate nogometu, da ćete i dalje igrati za Humane zvijezde, pitali smo ga za kraj.
- Ne znam. Odigrao sam “stotinu utakmica” u humane svrhe. Bitno je da je sve prošlo dobro i da smo napravili nešto za djecu. To je najljepše, to čovjeka veseli, zato nam to nikad nije bilo teško. Želim i dalje igrati nogomet, za svoj gušt i u ovakvim lijepim prigodama - kazao je Strupar koji je osim s Genkom u Belgiji bio i prvak s Dinamom u Hrvatskoj.