StoryEditor
SplitROĐENDAN ‘SLOBODNE‘

Marin Kuzmić: Radije sam vrijeme provodio u razgovorima sa Smojom nego s ondašnjim političkim faktorima

Piše Damir Pilić
17. lipnja 2020. - 09:29
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Prve tekstove za Slobodnu Dalmaciju Marin Kuzmić napisao je još 1958. kao 18-godišnjak. Sredinom 60-ih bio je glavni urednik Studentskog lista u Zagrebu, a potom urednik u Dokumentarnom programu TV Zagreb. Dobitnik je nagrade "Zlatno pero" Društva novinara Hrvatske za 1971./72. godinu.

Godine 1973. vraća se u Split i postaje glavni urednik Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, što ostaje do 1979. godine. Surađivao je u časopisima Razlog i Pogledi, a bio je i književni urednik.

Među ostalim, priredio je za tisak "Povijest hrvatske književnosti” Slobodana Prosperova Novaka i monografiju "Otok Šolta”, te je zasnovao i uredio kompleksna izdanja poput "Dalmacija – hrvatska ruža vjetrova” i "Antifašistički Split: Ratna kronika 1941. - 1945.” Danas je predsjednik Suda časti Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista VeDRA. Živi i radi u Splitu.

Po čemu pamtite uredničke godine u Slobodnoj Dalmaciji?

- Moje uredničke godine pale su u turbulentno vrijeme sedamdesetih. Prije mene list je vodio Hrvoje Baričić, inače moj prvi urednik u gradskoj rubrici u kojoj sam 13 godina ranije bio pripravnik prije odlaska na studij u Zagreb. Dakle, vratio sam se u "Slobodnu" koja je već tada bila žurnalistička institucija koju je najvećim dijelom 50-ih izgradio legendarni glavni urednik Sibe Kvesić.

List je imao profil i status uglednog, popularnog i tiražnog političkog dnevnika s tradicijom, bio je u Splitu sinonim za "novinu". U istoj redakciji stvarao se i tjednik Nedjeljna Dalmacija, sjajni projekt Joška Kulušića, novine koje, na žalost, nisu dočekale današnje dane.

Koje su bile glavne novinske teme i sadržaji u tom razdoblju?

- Vođenje političkog dnevnog lista u to vrijeme nije bio samo novinarski posao. Bio je to istovremeno i društveno-politički angažman jer smo živjeli u društvu koje je imalo epohalne ambicije. Na unutarnjem planu željelo se radničkim i društvenim samoupravljanjem promijeniti ne samo kapitalističku, nego i ondašnju sovjetiziranu realsocijalističku matricu, a na vanjskom planu, u svijetu hladnog rata, podržavala se politika mira i nesvrstanosti.

Prateći i analizirajući takvu političku dinamiku, list se, međutim, bavio i svim drugim događajima i sadržajima, imao je kvalitetnu gradsku, kulturnu i sportsku rubriku.

Kako su tada izgledali Split, Dalmacija, Hrvatska, Jugoslavija?

- Split je vodio gradonačelnik od formata, vizionar Jakša Miličić, koji je gradio Split 2 i Split 3 i postavio prve poslijeratne javne skulpture nakon Meštrovićevih - Hatzea i Vidovića.

Postavio je i temelje da nakon njega gradonačelnik Vjeko Viđak i predsjednik gradske vlade Ante Skataretiko programom Mediteranskih igara u potpunosti preobraze grad. Dalmacijom je tada dominirala industrija, naglo se razvijao turizam, a Hrvatska se pokušavala normalizirati i napredovati poslije političkih potresa nakon "hrvatskog proljeća".

Jugoslavija je živjela zadnje godine Titove epohe. Novine su pratile gospodarske tokove, dakle ambijent društvenog poduzetništva, a glavne političke teme bili su društveni odnosi, samoupravljanje, provođenje Zakona o udruženom radu kao i zadnje ustavne promjene iz 1974. kojima je Tito unitarnu Jugoslaviju razlabavio u konfederaciju, što se pokazalo sudbonosnim u daljnjem toku povijesti.



Tko su vam bili najbliži suradnici u redakciji?

- Najprije treba spomenuti tadašnja starija imena iz doba uspona lista, koja su redakciji davala identitet: književnik Nikola Disopra, Uroš Šakić, Marko Damić, Ivo Marasović, tehnički urednik Ivo Gavranić, Josip Šmidt.

U redakciji su još bili Nikica Marinković, Miro Jajčanin, Ranko Vilić, Marijan Žuvić, Mijo Grabovac, uz sjajne dopisnike Abdulaha Seferovića i Jandru Širinića iz Zadra, Joška Čelara i Ivu Mikuličina iz Šibenika i mnoge druge.

Nadasve, bili su tu najobrazovaniji novinar u povijesti "Slobodne", nestor dalmatinskog novinarstva Vojko Mirković, uz dva ponajbolja talenta što ih je dala "Slobodna" – Joška Kulušića i Joška Frančeskija. Urednici su bili Mirko Prelas, Ivo Jurišić, Zdravko Reić, Zoran Erceg, Ivica Mlivončić, Pero Samardžija, Duško Mažibrada...

Bila je tu fotoreporterska ekipa: Andro Damjanić, Stanko Karaman, Feđa Klarić, Pero Gudić... Sigurno sam nekog zaboravio spomenuti.

Tko vam je bio najbolji novinar?

- U mome "mandatu" najpoznatiji novinar "Slobodne" na nacionalnoj razini bio je veliki Miljenko Smoje, autor najčitanijih priloga u listu, u Nedjeljnoj Dalmaciji i Pometu. Bilo je to vrijeme kada je na lovorikama TV serije "Malo misto” već uvelike pisao "Velo misto”.

U redakciji sam ga svih tih godina vidio svega nekoliko puta. Smoje je radio od kuće, privilegij koji danas, u vrijeme interneta, zvuči krajnje neobično.

Niste ga viđali u redakciji?

– Viđao sam ga po gradu, ali u redakciji nisam. Feđa Klarić je na vespi svaki dan donosio njegove tekstove u redakciju. Feđa mu je i plaću nosio doma...

Kako je tada izgledala "Slobodna" u pogledu tehnologije? Kolika je bila tiraža lista?

- List je još uvijek bio tiskan na velikom formatu. Radilo se klasično, po rubrikama, desk je bio u povojima, a prva stranica rezervirana za tekstove najvažnijih novosti. List je imao vrlo bogat tjedni prilog, pretežito znanstvenih i kulturnih tema i popularni humoristički prilog Pomet.

"Slobodna" je svakog tjedna objavljivala priloge najpoznatijih znanstvenih i kulturnih radnika i književnika, a nagrade Slobodne Dalmacije imale su veliki društveni ugled. Kada sam došao u "Slobodnu", naklada je bila 40 tisuća primjeraka, kada sam odlazio oko 75 tisuća. "Nedjeljna" je imala tiražu od 80 tisuća primjeraka.

Ondašnji dnevni listovi iz Zagreba, a to su bili Vjesnik, Borba i "Večernji", zatim beogradska Politika, Politika ekspres i Večernje novosti, sarajevsko Oslobođenje i drugi, imali su na splitskim kioscima svi zajedno dvije-tri tisuće prodanih primjeraka dnevno. Tiskara je raspolagala ofset strojem, a slog za list proizvodio se na IMB kompozerima, što je bio korak naprijed u odnosu na olovo.

Kako je izgledao vaš prosječni urednički dan?

- Mnogo sam boravio u redakciji. Skoro cijeli dan. Ujutro se uz planiranje sadržaja na kolegiju obavezno analizirao sadržaj lista. Nakon Zakona o udruženom radu redakcija je bila promijenila status i postala samostalna pravna jedinica, OOUR, s glavnim urednikom kao direktorom.

Tu je bio još i radnički savjet, sastanci, mnogo obaveza koje današnji glavni urednici nemaju. Najvažniji su mi bili razgovori s urednicima i potencijalnim vanjskim suradnicima. Klonio sam se prevelikih priča i susreta s raznim političkim faktorima.

Oni međusobno u Splitu nisu bili u dobrim odnosima, često su se sukobljavali pa sam na taj način nastojao čuvati kakvu-takvu nezavisnu poziciju, što je u vođenju lista, u tom vremenu kad je list formalno bio glasilo svih njih, bila dobra praksa.



Vi ste već kao student u Zagrebu bili novinski urednik?

- Studirao sam i diplomirao komparativnu književnost kod profesora Ive Hergešića, čija je katedra u ono vrijeme osiguravala polovicu književne, novinarske, kritičarske, kazalištarske i bibliotekarske populacije u Hrvatskoj. Filozofiju sam studirao kod profesora Vladimira Filipovića i "praksisovaca” Predraga Vranickog, Gaje Petrovića, Danila Pejovića, Rudija Supeka i Milana Kangrge.

Ali još kao brucoš nastavio sam s novinarstvom u kulturnoj rubrici Studentskog lista koji je jedno vrijeme uređivao Stipe Šuvar. Na drugoj godini studija bio sam glavni urednik Studentskog lista, a zatim više godina urednik u Dokumentarnom programu TV Zagreb. Na televiziji sam radio uglavnom sa sjajnim kazališnim i filmskim redateljem Tomislavom Radićem.

Tamo smo, nakon serije nagrađivanih TV feljtona s kojima smo obilazili međunarodne festivale i za koje sam dobio "Zlatno pero” Društva novinara, producirali i prvu debatnu emisiju na našoj televiziji uopće. Zvala se "TV porota”.

Zašto ste se iz Zagreba vratili u Split?

- Na poticaj gradonačelnika Jakše Miličića. Kada je riječ o "Slobodnoj", nisam bio siguran da imam dovoljno godina i iskustva za taj posao, pa sam ga više prihvatio kao zadatak, a manje kao opredjeljenje.

Koje ste uredničke ciljeve sebi tada postavili?

- U toj mojoj etapi imao sam pred sobom dva velika zadatka: obnoviti novinarski tim "Slobodne" novim ljudima i razviti logističke pretpostavke za snažnu dopisničku mrežu. U vrlo kratko vrijeme zaposlen je veliki broj novinara, brojčano gledajući čitava jedna nova redakcija.

Mlade akvizicije bili su Jakša Fiamengo, Mladen Krnić, Kruno Kljaković, Bože Žigo, Ivica Flesch, Joško Čelan, Mario Garber, Davor Martić, Zvonko Pupačić, Jadranka Sviličić–Čolović, Slobodan Paparella, Srećko Lorger... Grafička redakcija nakon mnogo godina prvi put je ojačana novim mladim snagama: angažirani su Nikola Skokandić, Petar Letica i Neno Maračić.

A dopisništva u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku opremljena su kao mala samostalna uredništva. Nije bilo mjesta u Dalmaciji odakle nisu svakodnevno stizale vijesti, što je bilo važno za tiražu. Sav taj kadrovski potencijal došao je do punog izražaja kad je početkom 80-ih redakciju preuzeo Joško Kulušić.

Mislim da je, uz njegov veliki talent, to razdoblje 70-ih bio dijelom podloga za izvanredni uspjeh lista u 80-ima, kada je i opća demokratizacija u javnom prostoru omogućavala kvalitetnije medije.

image
split 20 05 2005 novosti zgrada slobodne dalmacije foto Josko PONOS


Kome ste povjeravali najosjetljivije teme? Pamtite li posebno neke teme, tekstove i autore iz tog vremena?

- Veći dio mladih novinara koje smo zaposlili i koji su poslije postali poznati došao je do punog izražaja nakon što sam već bio otišao iz redakcije.

Oni su briljirali u 80-ima kad je redakciju vodio Kulušić. Isticali su se kvalitetni Mirkovićevi tekstovi, a od vanjskih suradnika tekstovi Tolje Kudrjavceva. Prava zvijezda bio je Smoje. On se najviše čitao.

Kada se radi o temama, može izgledati kao paradoks, ali list tada ipak nije živio od "osjetljivih” materijala u današnjem smislu te riječi, već od solidne i bogate informativnosti i kronike.

Što ste radili nakon odlaska iz "Slobodne"?

- Od "Slobodne" sam se oprostio neposredno pred Mediteranske igre. Slijedili su stručno-politički poslovi, uključujući one u SK i ondašnjem splitskom poglavarstvu, Izvršnom vijeću, gdje sam bio zadužen za kulturne projekte i veze s vjerskim zajednicama.

Potom sam se vrlo kratko obreo u užoj struci, književnosti i teatrologiji kao zamjenik intendanta HNK, a bio sam i predsjednik Festivalskog vijeća Splitskog ljeta. Napokon, krug se početkom 90-ih zatvorio povratkom u "Slobodnu" koju je još uvijek vodio Kulušić.

Kasnije smo se, u mirovini, on i ja zajedno s Frančeskijem i Mirkovićem sreli sredinom 90-ih na projektu tjednika i dnevnika Dan, koji se nakon godinu dana ugasio Kulušićevom smrću.

Možete li današnje novinarstvo i "Slobodnu" usporediti s vremenom vašeg urednikovanja?

- Na trenutke izgleda da karta, tj. tiskano novinarstvo više nema izgleda. Naklade su s nekadašnjima neusporedive. S druge strane, ni veći dio novinara nije zabavljen svojim istinskim zanatom.

"Slobodna" je po mome mišljenju pogriješila što, usprkos svim promjenama koje vrijeme nosi, nije zadržala barem nešto od tradicija dalmatinskog novinarstva. Koncepcija je bila sačuvana sve do Dražena Gudića.

Kad je nakon njega došao Mladen Pleše za glavnog urednika, list se promijenio, navodno, koliko sam čuo, zbog novih, mladih čitatelja, iako su oni već onda bili na internetu.

Sjećam se da mi je sav blijed jednog dana Fiamengo rekao kako su mu ukinuti feljtoni, zanimljivi podlisci iz dalmatinskog života i povijesti koji su, uz sve ostalo, držali tradicionalnu publiku koja još čita novine. Rečeno mu je da to što on, Fiamengo, uređuje i piše listu više ne treba.


Je li u vaše uredničko vrijeme cenzura bila veća ili manja nego danas? Jeste li se suočavali s političkim pritiscima da nešto objavite ili ne objavite?

- Često se zaboravlja da je i onda postojao vlasnik lista. Bio je to Socijalistički savez u čijem su članstvu bile sve društveno-političke organizacije, od komunista i boraca do sindikata i saveza rezervnih vojnih lica.

Društveni je vlasnik preko svojih foruma imao utjecaja na uređivačku i kadrovsku politiku koja je putem izdavačkih savjeta često analizirana. Ona se usklađivala s glavnim zadaćama društva. List je u međuvremenu tragao i za devijacijama i često ih istraživao.

Preventivnu cenzuru u bilo kojem obliku nikad nisam doživio. Nikad mi nitko nije rekao što da objavim ili da nešto ne objavim. Takva iskustva nisam imao. Druga je stvar autocenzura.

Ona uvijek u nekom obliku postoji i ovisi o okolnostima, o stupnju demokratske atmosfere u društvu. O stanju u današnjim medijima ne znam mnogo, novinari govore o cenzuri, ali sam daleko od redakcijskog života, tek ponekad objavim poneki tekst.
 

Što danas radite?

– Radim na memoarima Ive Tijardovića, pripremam kazališnu predstavu o velikom dalmatinskom i talijanskom piscu i novinaru Enzu Bettizi, a planiram i studiju o splitskim spomenicima.

Jedinstvenost ‘Slobodne‘

Kako se u vaše vrijeme obilježavao rođendan Slobodne Dalmacije?

– Vodili smo računa o 17. lipnja, rođendanu i partizanskoj tradiciji "Slobodne", jer je pojava "Slobodne" usred rata istinski datum.

Nisu baš poznati slični primjeri da bi se negdje u okupiranoj Europi borbene antifašističke jedinice pokreta otpora, okružene neprijateljskim divizijama, bavile formiranjem redakcije i izdavanjem listova koji pod istim imenom kao dnevnici žive i izlaze do danas u kontinuitetu od 77 godina.

Kad sam došao u "Slobodnu", obilježavali smo 30. rođendan lista, a iduće, 1974. godine, postavili smo spomen-ploču na zgradi "stare Slobodne" kod Pazara, gdje je list nakon oslobođenja prvi put izašao u Splitu 1944. i od tada svaki dan do danas. Ploča je i danas sačuvana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. siječanj 2021 01:23