Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor

ZONA SUMRAKA: Pljuni i zapjevaj, moja Croatijo

Piše PSD.
22. ožujka 2008. - 13:00

PIŠE
ZLATKO GALL

Redakcija Slobodne Dalmacije smještena je – još uvijek – na “transferzali” koja povezuje kafić “Krom”, jedan od Torcidinih stožera, i poljudski stadion, pa ne čudi da su zidovi u bližem i daljem susjedstvu išarani navijačkim porukama.

U tom silnom moru grafitnih iskaza ljubavi prema klubu i neizbježnih psovki, prijetnji i kletvi adresiranih na negdašnje i današnje članove Hajdukove uprave, poput časne sestre u sexy-shopu stršao je napis nasprejan jedva koji metar od ulaza u redakciju.

Mada je grafit “Mogu li mediji biti bjedniji” zacijelo napisao netko od “torcidaša” ljut pisanjem o Hajduku, ovaj retorički upit (koji bi otrpio i upitnik i uskličnik na kraju “izjave”), neupitna je dijagnoza hrvatskoga medijskog svagdana.
Doista, mogu li mediji biti (sve) bjedniji?
Očito je – mogu.

Korizmeno cipelarenje

Jer, i u ovogodišnjem Velikom tjednu devedesetak posto Hrvata koji se izdaju za katolike, zdušno su – okrijepljeni korizmenom duhovnošću – zagrizli u paket sočnih tračeva, najnižih medijski posredovanih podmetanja, fabriciranih skandala i javnih opanjkavanja. I Čista srijeda i Veliki petak – ali i “ruby tuesday” i “saturday night” – postali su ogledalo prljavih strasti i još prljavijih namjera. Pokazujući – kao i prije okrugle dvije godine kad se kanibalski po medijima rastezalo “preljubnika” Olivera Dragojevića, “kosovce” s “Nacionalova” turboekskluzivnog dossiera i Renatu Sopek – da su se i ove korizme mediji i njihova publika odrekli bilo kakve suzdržanosti i otpustili sve kočnice, posebice one moralne i profesionalne.

Dvije najslavnije žrtve korizmenih medijskih cipelarenja i tračanja – Goran Ivanišević i Zoran Grašo – u velikom su tjednu bili prisiljeni na “velike izjave”. Goran Ivanišević – prva prava žrtva medijskog linča paparazzo predznaka – najavio je čak odlazak iz Hrvatske. Štoviše, možda i navijestio novi trend koji će sve one koji si to mogu priuštiti – kao nekoć britanske celebrities koji su porezno utočište tražili s druge strane La Manchea – izmjestiti što dalje od domaćih televizijskih kamera i bljeskalica fotoaparata.

Teza da je svatko tko je vlastitu popularnost – zbog sponzorskih novaca i reklamnih poslova – podijelio s javnošću te da stoga ta ista “javnost” ima pravo njuškati njegov prljavi veš, sve je samo ne točna. Sukladno istoj ciničnoj logici, otvorena sezona lova na “senzacije” – bez mnogo razmišljanja jesu li istinite ili lažne, benigne ili s tragičnim posljedicama – barem pola nacije čini potencijalnim žrtvama. Jer osim svih osoba iz javnoga života koje su u fokusu pažnje, tu su i njihove obitelji, poznanici, prijatelji, susjedi, suradnici, poslovni partneri...

Svi oni u hipu postaju “kolateralne žrtve” zaprljane u sve bizarnijoj i prljavijoj medijskoj centrifugi. Naravno, to nije od jučer i nije bez vraga. Recimo, priču o homoseksualnim sklonostima danas veoma visoko pozicioniranog političara, sredinom devedesetih lansirao je “preventivno” jedan drugi političar zabrinut za svoju fotelju; tračevi o kokainskom ovisništvu nekih pjevača ili o orgijanjima slavnih pjevačica, pouzdano su plasirani iz redova estradne konkurencije.

No, opaki je tračerski virus u međuvremenu ipak mutirao. Jedan od zornih primjera novih mutacija starog “tračerskog” virusa, u nježnu je ljubavnu vezu spojio Petra Grašu i Dina Rađu. Zlobni i apsurdni trač je u svega nekoliko tjedana od “šuškanja” po kafićima – garniran, dakako, uobičajenim sredstvima tračerske podrške poput iskaza “svjedoka” koji se kunu da su ljubavni par nekoliko puta zatekli “in flagranti” – “evoluirao” do Grašina demantija pred kamerama u gledanom programu jedne od “nacionalnih” televizija.

Hoće li Grašino očajničko obraćanje javnosti išta promijeniti na stvari? Teško. Pače, negiranje tračerskog podmetanja i pozivanje na zdravi razum samo će još “učvrstiti” uvjerenje da – “ima tu nešto” te da iza medijskog dima mora plamsati i prava vatra. Zašto? Naprosto stoga što su pljuvanje stvarnih i umišljenih “celebrities” ili pak estradnih i sportskih zvijezda i zvjezdica, postali omiljena pučka razbibriga i hrvatski (medijski) standard. Isto vrijedi i za učestala mentalna silovanja i javna poniženja “TV personalities” te otvorena i zlurada cipelarenja bjelodanih žrtava zlobnoga trača i falsifikata, pretvorena u ono “nešto” “obično” i “normalno”; pače potrebno poput kruha i jutarnje kave.

Medijski licemjeri

I Ivanišević i njegova supruga, i Grašo i Rađa, i Dikan i Vlatka... javne su osobe odavno već u čvrstom klinču s medijima. Pače u braku iz interesa koji i nije baš tako lako razvrgnuti, posebice ne – u zlu. No, pravo na slobodu informiranja te navika “celebrities” da svoj zvjezdani status dokazuju ili pak isključivo grade na medijskoj manipulaciji i prisutnosti u medijima bez stvarnoga pokrića, nisu jedini “faktori” u promišljanju lica i naličja novog tračerskog novinarstva i sveopće “žutice”.

Jer, bez obzira radilo se i o novinarskoj sitneži spremnoj na sve za svojih pet minuta medijske slave, o egzibicionistima koji “žive” koliko i njihov boravak na poljoprivrednom dobru i izoliranoj “kući” kakvog “reality showa” ili pak o osobama bez profesije koje se – sezonski okićene atributima “miss” ili TV voditeljica – upinju osvojiti što više medijske pažnje, granice između privatnog i javnog moraju postojati. Ako ni zbog čega drugoga ono zbog novina i novinarstva samoga. I to bez fige u džepu, čemu su skloni mnogi s ove strane medijskog fronta.

Konačno, pouzdano znadem da su i neki od danas veoma glasnih zagovaratelja paparazzo-novinarstva i glasnogovornici teze o “pravu medija” na čeprkanje po svačijoj utrobi, ne baš davno vikali “zaustavite Reuter”, prijetili novinarima ili pak i sami bili spremni – žešće od Gorana Ivaniševića – braniti pravo na privatnost vlastite obitelji ubojitijim oružjem od palice za golf.
Jer, shit happens, a kad jednom drek dospije u ventilator, svih uokolo temeljito poprska. Možda baš zato i cijela ova priča o Ivaniševiću, Graši, Rađi... tako prokleto smrdi.

#ZONASUMRAKA

Izdvojeno