StoryEditor
ŽivotSkrivena bolest

Od pretrage do pretrage, bez konačne dijagnoze? Postoji 'krivac' za brojna naša stanja: pročitajte što na tu temu kaže iskusna Splićanka, zdravstvena djelatnica koja je cijeli radni vijek posvetila razotkrivanju tegoba

Piše Jasenka Leskur
29. prosinca 2018. - 19:19
shutterstock_1024333201

Naizgled nevjerojatno, ali istinito. Liječnici i psiholozi koji su se bavili ovim problemom utvrdili su kako nas naš um, pokušavajući nas zaštititi, vara. Tako nam se zna dogoditi, ako imamo dugotrajnih problema s kojima se bojimo suočiti, a moramo ih početi rješavati, da smo stalno u strahu i ljutnji.

Rijetko ih otvoreno iskazujemo i ako ih i pokažemo, sve ostane na ljutnji, a probleme ne rješavamo. Tada nam naš um neugodnosti potisne u podsvijest, a svijest zabavi bolom. Bol se najčešće javlja u leđima!

Kako smo svi osjetljivi na bol u kralježnici, odmah mislimo na najgore, i tako počnu šetnje – od pretrage do pretrage.

Najzanimljivije je: tek što se postavi dijagnoza za vratni dio kralježnice, obavimo sve terapije, zaboli nas lumbalni dio, pa rame, pa koljeno, glava. Tako bol šeće i pokušava nam reći da problem nije u fizičkom nego u potisnutim emocijama. Uvijek strah, ljutnja, odgovornost, nemoć, ako ih potisnemo izazivaju fizičku bol, da bi nas zavarale i da bi potisnute neugodne emocije ostale i dalje potisnute. Ovo se najčešće događa ljudima koji su odlučni izvana, a pate iznutra. Ta vrsta boli je nazvana TMS, sindrom tenzijskog miocitisa...

Riječi su ovo Katice Matić, zdravstvene i socijalne djelatnice u mirovini, koja na seminarima i radionicama nesebično dijeli svoje znanje i iskustvo onima koji žele naučiti nešto o sebi i drugima, ali i kako poboljšati svijet oko sebe i svijet u sebi. Autorica četiriju knjiga koja se već dvadeset godina bavi oprostom, te piše o emocionalnoj inteligenciji, pismenosti i građanskom odgoju, u prostorijama splitske udruge "Novem" održala je predavanje o tome kako tijelo i um reagiraju na neuobičajene životne doživljaj.

– Nismo naučeni obraćati pažnju na te reakcije, niti ih razumijemo, ali razumijevanjem emocija kao govora tijela možemo osloboditi zarobljenu energiju koja izaziva simptome, kojih smo itekako svjesni. S tim znanjem se možemo zapitati: "Što mi se dogodilo da imam ovakve simptome?", umjesto "Što nije u redu sa mnom?" – objasnila je Katica Matić, najavljujući da će u svom predavanju govoriti o emocijama, stresu i traumi.

A o tome svi, čini se, malo znamo.

Strah je urođen

Emocije, kaže ona, nisu ni dobre ni loše, one su samo pokazatelj da se nešto s nama događa i da obratimo pozornost na to.

Strah, na primjer, jedna je od primarnih emocija koja nastaje zbog očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ona je urođena, programirana reakcija na prijetnju da nam je ugrožen život. Također, ona je podloga za mnoge druge: ljutnju, ljubomoru, tugu, sram, pa čak i mržnju.

Kad pronađemo razlog zašto i u kojim situacijama se strah pojavljuje, umanjujemo njegovu snagu i možemo raditi na oslobađanju od njega. Najgore je bojati se samog straha i stalno o tome misliti, jer na što god obraćamo pozornost, to postaje jače i veće. Strah u nama izaziva nagon za bijegom ili ukočenost.

Tugu izaziva osjećaj gubitka – bilo da se radi o dragoj osobi, ljubavnoj vezi, poslu ili nečem potpuno drugom. Smatra se da je strah usmjeren na budućnost, a tuga prema prošlosti. Tuga je prirodna emocija i kad imamo razlog za to i kad traje neko vrijeme, normalno je biti tužan. Na taj način prihvatimo razlog tuge, gubitka, odbolujemo ga, isplačemo i nastavimo živjeti.

Ljutnja ili bijes je posljedica bespomoćnosti, javlja se kad smo spriječeni u nakani da nešto učinimo ili nas netko ne uvažava, ponaša se nepravedno. Obično odgovorni ljudi koji su perfekcionisti stalno osjećaju ljutnju a radi se o emociji koja ima mnogo fizičkih i psihičkih posljedica za osobu koja se ljuti. Naravno, imamo se pravo ljutiti ali i razmisliti kada, na koga i u koje vrijeme – ako ostane samo na ljutnji, a ne razjasni se razlog njezina izazivanja, i dalje ćemo se osjećati bespomoćno, uhvaćeni u zamku i na svaki nagovještaj nepravde reagirat ćemo ljutnjom. Ljutnja u nama izaziva nagon za borbom.

Mržnja je složena neugodna emocija, koja u nama izaziva nagon za osvetom i uništavanjem uzroka prijetnje ili uvrede. Mržnja je u korijenu svakoga zla, a mrziti se može sve i svakoga. Ona može biti rasna, etička, politička, vjerska... Može se mrziti najbližeg člana obitelji, kolegu, susjeda, pa i – sebe. Mržnju tvori intenzivno, neprekidno neprijateljstvo. Dugotrajna mržnja ugrožava zdravlje čovjeka koji mrzi, a dobar i učinkovit lijek je oprost. Njime prvenstveno pomažemo sebi, smirimo se.

Stres je riječ koja se puno koristi, no koji su njegovi simptomi?

Dakle: kroničan umor, smanjena ili, obrnuto, pojačana potreba za hranom, probavne smetnje, poremećen san, problemi s koncentracijom, poteškoće s disanjem, a kod žena još i poremećen menstrualni ciklus.

U kojim zanimanjima su ljudi najizloženiji stresu?

Na prvome je mjestu, zvuči neobično, rad u domovima umirovljenika i hospicijima, potom su najugroženiji socijalni pa zdravstveni djelatnici, pa umjetnici, profesori, učitelji, vozači u javnom prometu, pa državni službenici (!) koji su u stalnom kontaktu sa strankama.

Vrijeme za sebe

Kako se liječiti od stresa?

Valja naći vremena za sebe, potom priznati sebi da imaš problem, nadalje – promijeniti životne navike, baviti se tjelesnom aktivnošću, meditirati, a kad smo u važnim životnim problemima treba odrediti rok za njihovo rješavanje i tako prestati biti žrtvom.

Uglavnom, stres se javlja svakodnevno i svim ljudima, a prepoznavanje simptoma može pomoći da riješimo uzroke stresa, ali i tegobe koje on izaziva. Za razliku od njega, traumatski događaji su rijetki i ne događaju se svima. No, oni tako jako izbace čovjeka iz životne ravnoteže da mu se teško vratiti u "normalu". Trauma je tjelesna ili duševna bol izazvana nekim strašnim doživljajem opasnim po život, kao što su ratna iskustva, zlostavljanja, silovanja, prometne nesreće, medicinski zahvati, smrt bliske osobe...

Po kojim simptomima ćemo prepoznati traumu?

Osoba izbjegava govoriti o tome ili se prisjećati, nadalje, sjećanja se javljaju u obliku raznih slika, glasova, zvukova, javljaju se ružni snovi i košmari, napetost, intenzivan strah, bespomoćnost i panika, a čovjek osjeća lupanje srca, znojenje, bolove u stomaku, mučninu, povraćanje i gušenje – svi simptomi se mogu pojaviti i nekoliko godina nakon traume. PTSP je zarobljena slika užasa u umu, a posljedica je sklop reakcija i promjene ličnosti i ponašanja.

Kako prepoznati osobu s PTSP?

Takva osoba ima neprijateljski stav prema okolini, agresivna je prema bliskim osobama, osjeća prazninu i bespomoćnost, trajnu ugroženost, kao i sram i krivicu što se tako ponaša. Povlači se od ljudi i ima suicidalne misli.

Trauma je strašno iskustvo koje nije "izliječeno", ono ostaje pohranjeno u tijelu i funkcionira tako da stalno privlači slično negativno iskustvo, pa se ponovno proživljava nerazjašnjena trauma. Okidač može biti nešto bezazleno, što podsjeća na taj događaj.

Liječenje traume je dugotrajan proces, no može se liječiti različitim tehnikama i uz stručnu pomoć. Rad na emocionalnom iscjeljivanju bavi se osjećajima vlastitog tijela, liječenjem se ide korak po korak. Tijelo je dizajnirano da se samoobnavlja, a to vrijedi i za iscjeljivanje psihe, duha i duše.

– Čovjek uvijek mora poći od sebe jer samo tako sebi možemo pomoći. Ako tražimo da nam drugi riješe problem, znači da bježimo od njega. Drugi nikad ne mogu znati koliko smo spremni napraviti za taj cilj. Moj profesor psihologije je govorio da se čovjeka ne osuđuje, ne prosuđuje i ne nude mu se konkretni savjeti, već ga se potiče da sam dođe do rješenja. No, za to mora znati kako se osjeća – kazala je Katica Matić.

Ljude zanimaju konkretne stvari

Predavanje Katice Matić u prostorijama udruge "Novem" na Križinama pratila je publika koja je po završetku postavljala vrlo konkretna pitanja i uopće djelovala je vrlo zainteresirano za temu.

– Svake druge srijede imamo predavanja i ljudi koji ih prate su vrlo aktivni, a susrećemo se na raznim radionicama iz područja samopomoći i psihologije – kaže voditeljica Udruge Ira Degmečić Rakić, dodavši kako se kod njih Splićani okupljaju i na radionicama art terapije, makramea, keramike, slikarstva...

Nastavnike tuku djeca agresivaca

– Srednjoškolska djeca u pubertetu tuku nastavnike u školi, a kad bi prepoznali svoje emocije, da nešto nije u redu s njima, svoju ljutnju bi mogli riješiti na drugi način. Nažalost, takve stvari počinju u obitelji, a njihovi mladi roditelji su ratna djeca, puni stresa i ljutnje. Rat je u njihovoj podsvijesti ostavio traga, u pozadini je strah od sutrašnjice i bijes jer se njihovi roditelji nisu imali kada njima baviti – objašnjava Katica Matić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. rujan 2020 17:54