Mlado splitsko kazalište PlayDrama prvo je otvorilo novu kazališnu sezonu premijerom predstave američkog dramatičara Jeffreyja Hatchera “Picasso” u amfiteatru Doma mladih.
Djelo za dva glumca režirala je Nenni Delmestre, a nastupili su ravnatelj PlayDrame Elvis Bošnjak i studentica glume Lana Helena Hulenić.
Komad nije odabran slučajno - za malo kazalište poput PlayDrame koje tek okuplja vlastitu publiku i samo se financira najpogodniji je u ovom trenutku kvalitetan, ali i pitak komad, namijenjen, kako se to obično kaže, širokim slojevima publike, a uz to pogodan za gostovanja.
Sve ove kriterije ispunjava “Picasso”: ima zgodnu, pametnu i napetu priču s dvoje suparnika koji se nadmudruju, ponešto je i didaktičan - s praktičnim poukama o slikarstvu - a scena i kostimi mogu stati u jedan automobil.
Sama konstrukcija jednočinke skrojena je zanatski uredno i čisto poput francuskog perivoja u kojemu je pak ostavljen lavovski dio prostora glumcima i njihovoj sposobnosti da likovima udahnu život.
Radnja zatječe Picassa u Parizu 1941. godine.
Velikom umjetniku zabranjeno je izlaganje, naciste posebno boli uspjeh njegove “Guernice“, a njemačka službenica, gospođica Fischer, bavi se organizacijom izložbe “Degenerativne umjetnosti“ - što je i povijesna činjenica - pa nastoji detektirati originalni slikarov rad među trima koje je prikupila. On bi trebao dan nakon izložbe biti spaljen.
Uloge su od samog početka postavljene naglavačke; Picasso je uhićenik, ali intelektom i prenaglašenim egom dominira nad likom nacistkinje koja doduše ima otvorene ruke za provedbu represivnih metoda, ali na svoju nesreću cijeni umjetnost, i boji se vlastitog pištolja.
Nenni Delmestre postavila je komad kao permanentni sukob u kome gotovo da nema ni trenutka oduška: slikar, u toreadorskom gardu, u stalnom je napadu i nasrtaju, svjestan veličine svog imena, tako da običava i govoriti o sebi u trećem licu.
Podrugivanje umjetnosti
Gospođica je za njega prilično lak zalogaj premda ga blizu zemlji - nipošto na zemlju - može katkad spustiti svijest o zastrašujućem represivnom aparatu čija je ona službenica.
Elvis Bošnjak donio je na scenu žestok, tek na momente malo isuviše “nabrijan“ portret slikara s jakom crtom samosvijesti i cinizma. Lana Helena Hulenić bila mu je dostojna partnerica i pravi balans kao obožavateljica i neprijateljica, pomalo komična nacistkinja, još manje opasna od Helge iz serije “Alo, alo“, ali i s lijepo skiciranim potezima koji razotkrivaju ranjivu žensku dušu.
Napokon, uz prepucavanje o autentičnosti slika, u komadu se, u drugom planu, jasno očitava sva surovost sustava koji želi kontrolirati umjetnost, i posljedice koje ta represija može proizvesti i na umjetnike i na pristojne, prosječne ljude koji jednostavno moraju u njemu preživjeti.
Kako je baš poput proroka kazala Nenni Delmestre neki dan, četrdest prvu u Parizu i naše vrijeme nemoguće je uspoređivati, ali upravo smo čuli na splitskoj sjednici Gradskog vijeća da su Boris Dežulović i Predrag Lucić “narkoman i psihijatrijski slučaj“ koje treba staviti u ludnicu jer su nastupali na Splitskom ljetu.
Danas to može biti komično, ali nije bilo u vrijeme kada su samozvani prosuđivači umjetnosti zbilja smjeli hapsiti.
Scenografiju, kostimografiju i glazbu - jednostavnu i funkcionalnu, potpisuje Lina Vengoechea, a novoobnovljena scena u Domu mladih, koja je prvi put stavljena u funkciju, zatvorila je na diskretan način zjapeću rupu i učinila ovo mjesto znatno pogodnijim za izvedbe.
Predstava je bila odlično posjećena i lijepo je bilo vidjeti krcat onaj ružni, nezavršeni amfiteatar. Nema razloga da tako ne bude i na reprizama idućih dana.