Turisti su posvuda, ne samo u Dalmaciji, na lošem glasu. Koliko je jadna njihova reputacija, svjedoči i činjenica da im se rugaju čak i turisti. Naime, sukladno široko prihvaćenoj definiciji UNWTO-a, svaka osoba koja na putovanju izvan svojega mjesta stalnoga boravka provede najmanje 24 sata (ali ne dulje od jedne godine), a putovanje (koje ima obilježja privremenoga boravka i na koje je krenuo dragovoljno) poduzima radi odmora, razonode, rekreacije i relaksacije, obiteljskih, zdravstvenih, poslovnih, profesionalno-stručnih i sličnih razloga, ima razloga zvati se turistom, što će reći je da to u manjoj ili većoj mjeri svatko od nas. Iako, dakle, svi pripadamo istome bratstvu sezonskih odnosno povremenih skitača, većinski s podsmijehom gledamo na ljude koji s viškom novca i predrasuda, a s manjkom znanja o prostorima koje žele posvojiti, putuju svijetom.
Potrebi da im se narugaju osobito teško odolijevaju intelektualci koji o sebi vole razmišljati kao o ljudima koji ne dijele navike i potrebe priproste većine. Utoliko je još važnije pozdraviti knjigu „O ljudima, hrani i bogovima“ Velibora Čolića, posavskog Francuza s belgijskom adresom i kaštelanskim ljetnim utočištem, autora kojemu je ovo već drugi libar u nizu koji je napisao na hrvatskom jeziku, a ne na francuskom na kojemu piše od 2008. godine.
Knjiga je isporučena po narudžbi ili pozivu, kako god to nazvali, uglednog sarajevskog pisca Semezdina Mehmedinovića koji u Buybooku uređuje sjajnu biblioteku dijarističkih zapisa. On, naime, bira autorice i autore koji su mu poetički bliski i pruža im mogućnost da pod egidom dnevnika isporuče rukopis kakav god žele. Otvorenost koncepta odredila je šarenilo edicije u kojoj smo do sada imali prilike čitati zapise i poetskog i esejističkog sloga, čak i jedan prerušeni roman.
Naravno, kako autori pišu o sebi, ili se barem vješto pretvaraju da to čine, oni bilježe svakodnevicu koja, očekivano, uključuje podosta intelektualnog odnosno književnog rada. I njihova su putovanja po bijelome svijetu uglavnom presudno obilježena poslom kojim se bave, pa nas, recimo, izvještavaju o svojim boravcima na spisateljskim rezidencijama, inozemnim promocijama, obilascima festivala i sajmova... Ali ne i Velibor Čolić. On je radije izabrao napisati dnevnik svoga boravka u Vijetnamu u proljeće 2023., gdje je doputovao kao „dio tetovirane mladeži iz EU, francuskih umirovljenika, germanskih guzonja, skandinavskih alternativnih obitelji, mladih avanturista s ruksacima...“, dakle, kao turist kojima se i sâm podsmjehuje, iako s punom sviješću da, sa stajališta svojih domaćina, pripada toj povlaštenoj vrsti ljudi.
Okvirni scenarij njegovih dvadeset i pet vijetnamskih dana možda je napisao turoperator, ali je ostavio dovoljno prostora da ga senzibilni putnik ispuni vlastitim doživljajima i refleksijama, pa da, za početak, ustanovi bliskost između zavičajnog i dalekog istoka: „Kupujem malu bocu vode. Pijem. Tražim WC. To se nalazi na kraju dvorišta. Idem odvažno. Ubrzo upadam u sumpor. Zadah mokraće toliko je jak da mi naprosto siječe dah. Sjetim se putovanja kroz Jugoslaviju i naših željezničkih jazbina. Isti taj oštri smrad. Ista ta istočnjačka nebriga za te stvari. Zašto bi mjesto gdje se sere i piša moralo biti čisto? Čiste su kuhinja i spavaća soba, tamo gdje se jede i spava, i to je pametnome dovoljno.“ Ili da se podsjeti na činjenicu kako je u Vijetnamu već bio, makar ljubaznim posredovanjem Francisa Forda Coppolle: „Ova zemlja toliko je fotogenična, a moja memorija tako filmska da, dok prolazim pokraj seoceta izgubljenog u beskrajnom klorofilu rižinih polja, skoro odmah vidim i čujem američke helikoptere. Miris napalma ujutro, barokni Mefistofeles, pukovnik Walter E. Kurtz i taj čudni šapat Brandovog glasa koji teče kao gorki med.“
Ovaj libar priča je o velikom uzajamnom čuđenju. Vijetnamci se uporno i stalno čude blijedom, prozirnom Europljaninu guliverskog stasa, a on vječno nasmijanim ženama i muškarcima gracilne, liliputanske građe. Drukčijost kojoj je autor izložen, ne potiče uznemirenost ili, ne daj bože, strah, samo blagu zavist prema predjelu i njegovim stanovnicima koji nisu izgubili umijeće radovanja. Ovako pisac sažima završni račun svoga putovanja: „Kao i mnogi prije mene, pišem o ljudima, hrani i bogovima. O dalekoj Aziji. Ljudi su tamo blagi, hrana dobra, a bogovi nasmijani. Na našim prostorima malo je drukčije. Hrana je jaka, ljudi se mrze, a bogovi su nadrkani.“