StoryEditor
Književnostakademik bez titule

Izgubiti Duška Kečkemeta je kao izgubiti ako ne baš Zlatna vrata, onda duh grada. Bio je oduvijek u svojim rukama

Piše Ive Šimat Banov
17. svibnja 2020. - 08:00
Ostajući uvijek uz knjigu, istraživanje, arhiv, dokument, uz radni stol, Duško Kečkemet nije imao potrebu gnjesti se u medijski prostorMario Todorić/hanza media

Teško je i nabrojiti sve ono što je Duško Kečkemet (1923. – 2020.) napravio u svojemu životu jer bi to pojelo ovaj prostor. Teško će hrvatska kultura naći predanijega, savjesnijega i tragalački znatiželjnijega čovjeka.

Teško će i Split naći danas slična čovjeka koji je istražio do zadnje mrvice prošloga i sadašnjega života grada; od spomenika, kipova, izložbi, fotografija i filmova, od bačvi, trabakula i jedara na splitskoj rivi, do svađa i polemika s tamaniteljima memorije i prostora. Teško će naći hrabrijega čovjeka, koji je prkosio starim i novim moćnicima i koji se toliko borio protiv razdražljive neukosti politike i političara kojima je antička Salona bila samo kolekcija pukih “bovana”.

Ipak, nesumnjivo njegove su najvažnije teme bile moderno hrvatsko kiparstvo i grad Split koji mu je (kao i Uvodiću, Tijardoviću, Radici ili Smoji i drugima) ležao na srcu.

MEŠTROVIĆEVA MUŠKA ‘PREVLAST’

Nema više ljudi, ili ih je posve malo, koji su se suprotstavljali raznim lijevim i desnim Herostratima koji su se udomaćili u Hrvatskoj, i koji dandanas forenzičare donoseći iz prošlosti smrtonosnu sadašnjost. U Hrvatskoj ih je sva sila. Kečkemet se (uz Kseniju Cicarelli i Vladimira Rismonda st.) suprotstavio “preseljenju” groblja Sustipan, koje je preseljenje bilo moguće otprilike kao i preseljenje Zida boli u Zagrebu. Tu se tamanila memorija, povijest, vadile se kosti i zlatni zubi, tu su radili bageri i batovi…

image
Kečkemet je znao da javna moć počiva na najnižim dijelovima svake osobe
Mario Todorić/hanza media

Kečkemetova uloga oko Sustipana posve je dovoljna za njegov portret. Vjeran svojem zvanju, pisanju, stručnosti i stvaralačkoj samoći nije se pridružio ni bliskim kolegama i prijateljima ekspertima stručnoga distanciranja koji su idući “uz dlaku” podržali “preseljenje” Sustipana. A djela kipara, klesara i obrtnika pretvarana su u prah, spomenici obarani konopima, a bogme i dinamitom. I kada se te 1958. godine činilo da su ideološke autopsije i forenzičarenja o “ispravnoj” i “krivoj” prošlosti završena, otrgao je od revolucije koja je neumitno tekla pun kamion djela i fragmenata i odvezao ih u Muzej arheoloških spomenika! Ne podcjenjujući neuke, a moćne, poslije je u nastojanju da sazna tko je odlučio provesti taj memoricid tragao za arhivom kojeg više nije bilo.

Bez Kečkemetovih studija nema tako potpune i utemeljene povijesti umjetnosti. Nema niti, primjerice, potpunoga hrvatskoga kiparskoga Adama Ivana Rendića, a bogme (usprkos brojnim hvalevrijednim novijim istraživanjima – Krašković, Prančević) niti potpuna Ivana Meštrovića. Način na koji je do u tančine propitao Meštrovićev opus, nema lakih analogija. Sa svojom knjigom-fortifikacijom od prije nekoliko godina (izdavač Brački libar, Filozofski fakultet u Splitu) jasno je uočio praznu verbalnu jalovinu o “junačkom sinu”, “mesiji” i “proroku”, nositelju političkih, religioznih, slobodnozidarskih i drugih mitova koji su se pleli oko ovoga kiparskoga Moloha kojega “samo da obiđeš trebaju ti dva dana” (K. Angeli Radovani).

Navodeći sve što je, kada i tko o Meštroviću i njegovu djelu nešto napisao ili rekao, Kečkemet je jasno naglasio potrebu odvajanja teme od oblika, kipara od proroka, ideje od rješenja. Pritom je i u djelima bez erotičnosti, premda s puno “mesa” i golotinje, psihološki prozreo atavistički odnos velikoga kipara prema ženama i pročitao narav muške “prevlasti”.

PRED GOLIM OTOKOM

O Ivanu Rendiću i njegovu kiparstvu napisat će nekoliko knjiga. I nakon što je pojedino djelo i cijeli opus na zadovoljavajući način protumačio, neće zanemariti i one prateće malešne životne mikrologije koje u obliku anegdota, šala, dogodovština, viceva… slijede svakoga čovjeka od krvi i mesa. I to će Kečkemetu biti zasebna knjiga. Jer kada Kečkemet jednom uđe u materiju i temu, onda tamo doslovno i zaglavi. Znajući da što više saznaješ sve manje znaš, on ne izlazi dok i zadnju mrvicu ne pokupi. Poslije njega – nema ništa.

image
Kečkemet je znao da javna moć počiva na najnižim dijelovima svake osobe
Mario Todorić/hanza media

Možda će nekima izgledati pretjerivanje, neukusna parabola ili što već, ali reći ću: izgubiti Duška Kečkemeta je kao izgubiti ako ne baš Zlatna vrata, onda duh grada. A ustvari, bio je samotnjakom. Ostajući uvijek uz knjigu, istraživanje, arhiv, dokument, uz radni stol, nije imao potrebu gnjesti se niti u medijski prostor, a još manje u politiku znajući da javna moć počiva na najnižim dijelovima svake osobe.

Pišući o spomeničkom urbanističkom i svakom drugom maltretiranju javnih prostora i svakodnevna života ljudi, upuštajući se u polemike i po cijenu Gologa otoka (Sustipan nije bezazlen) ostao je u svojim polemičkim osvrtima primjerom intelektualnoga poštenja, i smiona suprotstavljanja svim “humanim preseljenjima”.

A kada je pisao o pojedinom umjetniku ili opusu prilazio je stvorenom djelu bez lažne nadmoći interpreta. U nastojanju “da ga i drugi razumiju” gojio je plemenitu jednostavnost i stanovitu interpretativnu skromnost.

Moguće se stoga njegova interpretacija činila pomalo suzdržanom, plošnom, apodiktičkom. Ne zlostavljajući djelo, njegova jasnoća pisanja nije sadržavala ni trunku arogancija ili osjećaja gospodarenja nad djelom. Uz to, rado je, uz svoje mišljenje rastirao i sva dotadašnja razmišljanja drugih, slažući se ili svađajući se s njima.

Marljiv kao mrav, ovaj povjesničar, povjesničar umjetnosti, kroničar, fotograf arhivar, ravnatelj Fondacije Ivana Meštrovića, Muzeja grada Splita i Galerije Meštrović, pisao je i o povijesti Židova u Splitu, o Robertu Adamu, povijesti kinematografije u Dalmaciji, o Emanuelu Vidoviću, Vicku Andriću, o Maršalu Marmontu i Anti Bajamontiju… Uz to, stigao se uplesti u brojne rasprave i polemike. Čovjek vezan i ugrađen u povijest Splita, kao i u tijelo moderne hrvatske umjetnosti, ne može niti sam izbjeći spomeničku sudbinu. Ravnatelj, pisac, polihistor, istraživač pojedinosti i graditelj cjeline ispunio je svoju zadaću.

Premda se Hrvatska i Split ne znaju odužiti svojim najvećim ljudima, radeći toliko na temeljima jedne kulture, Kečkemet je preduhitrio sve buduće inicijative koje bi uočile i naglasile njegovu važnost. Naime, on se još za života stavio u temelje jedne kulture. Bio je oduvijek u svojim rukama.•

#DUŠKO KEČKEMET

Izdvojeno

17. svibanj 2020 12:35