Nedostaje Jack Nicholson. Baš nedostaje. Legendarni glumac i trostruki oskarovac povukao se iz svijeta filma 2010., nakon što je u dvijetisućitima ionako prorijedio nastupe ("Ljubav nema pravila", "Pokojni", "Imaš petlju"...). No, ako Jack ne snima ništa novo, ostavio je bogatu ostavštinu starih filmova poput klasika "Goli u sedlu", "Kineska četvrt", "Let iznad kukavičjeg gnijezda", "Poštar uvijek zvoni dvaput", "Vrijeme nježnosti"..., ali i manje poznatih naslova.
Među ove potonje spada "Vuk" ("Wolf") s kojim Nicholsonovi fanovi mogu proslaviti njegov aktualni 85. rođendan. Jack kao vukodlak? Teško da ima idealnije i ultimativnije uloge za njega. "Vuk" oslobađa Nicholsonovu unutarnju zvijer, a znamo da je on tada "najnicholsonovskiji". Sjetimo se "Isijavanja", "Vještica iz Eastwicka" ili njegova Jokera u "Batmanu".
Na tom tragu je i "Wolf", samo bez "jokerovskog" klauniranja, no s velikom dozom "nicholsonovske" ludosti i šarma. Lik iz "Vuka", Will Randall, glavni urednik newyorške izdavačke kuće, klasični je Nicholson jednom kad ga ugrize crna zvijer. Događa se to odmah na početku filma Mikea Nicholsa ("Diplomac", "Bliski odnosi") koji je prethodno Jacka režirao početkom sedamdesetih u drami "Seksualno saznanje".
Will se vozi po snježnom Vermontu usred mrkle noći i mećave koja remeti vidljivost na skliskoj cesti. Najednom se na putu stvori vuk i Will ga udari automobilom. Kad Will izađe iz automobila i dođe do životinje da provjeri je li živa, vuk će zatvoriti oči kao da se namjerno pravi da je mrtav i ugristi za ruku čovjeka koji ga je oborio, te pobjeći u šumu i pridružiti se ominozno izgledajućem čoporu.
Kadar vukova kako strijeljaju Willa pogledom iz svjetlucavih žutih očiju, presječen zgodnim montažnim rezom na grgljanje vode nalik režanju, veoma je upečatljiv u primjereno bajkovito-hororskom smislu, premda "Wolf" baš i neće biti takav, već nešto drukčiji vukodlački film iz pera onomad traženog scenarista Wesleyja Stricka ("Rt staha", "U posljednjoj fazi"), dramski i satirički potkovan.
Isprve se sve čini po podžanrovskom "ps-u" iz sfere vukodlačke mitologije: puni mjesec, ugriz vuka, "dlakava" infekcija rane, Willova pojačana osjetila vida i njuha, uznemirene životinje u njegovu prisustvu (konji), gubitak sjećanja na ono što je radio prethodne noći. Nakon što Will prespava cijeli dan, a supruga Charlotte (Kate Nelligan) zatekne ga u krevetu i pita kako je, on će, sav grogi, ali odmoran i pun života, reći "Osjećam se dobro" i razvući zarazni "nicholsonovski" osmjeh.
Dvadeset sati sna načinilo ga je, veli, dvadeset godina mlađim i na dobrom je putu da premosti krizu srednjih godina, o čemu film, među ostalim, govori, posebice kad, nakon suprugina preljuba, upozna prekrasnu Lauru Alden (možda nikad ljepša Michelle Pfeiffer; glumila s Nicholsonom u "The Witches Of Eastwick").
Vraga, takvim ga čini efekt vuka i Will osjeća miris tekile u nečijem zadahu na daljinu, vidi čitati bez naočala, čuje razgovore na drugom kraju ureda i ima povećani apetit za seksom, vidljivo kad zubima odveže ogrtač s ženina tijela, što očito nije napravio odavno, ako ikad. "Životinjo", kaže mu ona kasnije, ne znajući da Will upravo to i postaje i brine se treba li to prihvatiti kao dar ili prokletstvo za koje će platiti skupu cijenu.
Intrigantno, njegova metamorfoza događa se istovremeno s promjenama u izdavačkoj kući. Firmu je kupio milijarder, Laurin otac Raymond Alden (Christopher Plummer), te zamijenio Willa s mlađim "yuppie" licemjerom i dupeliscem Stewartom Swintonom (James Spader), njegovim štićenikom koji mu je bez pardona zabio nož u leđa.
Za Raymonda su Willove kvalitete poput "ukusa i individualnosti" mana u današnjem svijetu, umjesto vrlina. Stari Will, prije ugriza demonskog vuka, možda bi popustio i podvio rep, ali s vučjim duhom u sebi odluči pokazati zube Stewartu kojeg će, da stvar bude još gora, uhvatiti u preljubu s vlastitom suprugom, tj. namirisati njegov miris na ženinoj odjeći i ugristi ga kad mu bane u kuću.
Stewart spada među najljigavije likove na filmu ikad, jedan od onih ljudi koji će Willu reći "Reci mi ako želiš da dam otkaz i napravit ću to. Što god želiš...", a misliti suprotno i likovati. Možete samo zamisliti kakav je kad postane vukodlak sukladno rečenici doktora Aleziasa u tumačenju Oma Purija "Demonski vuk nije zao ako čovjek koji je ugrizen nije zao" (pokušat će silovati Lauru!?).
Najbolja scena dolazi u trenutku kad Will u kompaninijom WC-u urinira po Stewartovim cipelama i kaže "obilježavam teritorij", nakon čega počinje "pissing contest" među njima, ambijentiran u zvjerski korporativni svijet, uredsku džunglu gdje je čovjek čovjeku vuk(odlak) i mora probuditi životinju u sebi da opstane. Horor je, dakle, alegorijski, ali i satiričan u "Vuku" s obzirom da Nichols i Strick s režećim podsmjehom gledaju na korporativnu politiku i penjanje na društvenoj ljestvici.
Balans između "werewolf" horora i inteligentne satire, žanrova koji nastaju iz karakterne i situacijske drame glavnog lika, nije uvijek ravnomjeran, posebice u drugoj polovici filma, budući da se Nichols nećka ozbiljnog i neozbiljnog, tj. bi li pristupio priči o transformaciji kao David Cronenberg u "Muhi" ili Joel Schumacher u "Izgubljenim dječacima".
Zato "Wolf" nije punokrvni "B" horor kao što bi netko očekivao, niti ide do kraja u vukodlačkoj stravi i transformaciji za koju je zaslužan majstor maske i praktičnih specijalnih efekata Rick Baker ("An American Werewolf In London", "Empire Strikes Back", "Gremlins 2"). Pa opet, to istovremeno ide u prilog filmu ili barem Nicholsonovoj ulozi koja se ne gubi ispod maske i prostetike kad se Will počne pretvarati u "nešto drugo".
Nicholsonova izvedba uzdiže "prizemne" trenutke "B" horora (Spaderove svijetleće žute oči/leće) i pretvara ga u prestižni studijski "A" film, što "Wolf" i jest (Columbia Pictures). Početkom devedesetih na snazi je bio mini-trend modernih verzija klasičnih horora o čudovišima iz zore kinematografije, a "Vuk" je nastavio trag Coppolinog "Drakule" i pripremio teren za "Frankensteina".
Ovakav visokobudžetni horor sa zrelim glumcima te oskarovskim glumačko-redateljskim i inim filmaškim pedigreom – čuveni skladatelj Ennio Morricone ("Bilo jednom na Divljem zapadu"), direktor fotografije Giuseppe Rotunno ("Amarcord") – bio je onda rijetkost, kamoli danas u eri sveopćeg "pomlađivanja", kad glavne uloge u sličnom filmu nema šanse da bi igrao netko Nicholsonovih i Pfeifferičinih godina.
Angažman Jacka i Michelle pretvara "Vuka" u "Ljepoticu i zvijer" za odrasle i romantično-metafilmski rezonira s nekim njihovim prijašnjim ulogama i filmovima, od "Lady Hawk" do "Batmana" i "Batman se vraća". "Wolf" je zanimljiv kao romansa Vukodlaka i Žene-mačke, ali i ne samo to. Film je došao najbliže ljubavnoj priči Jokera i Catwoman.