Kuhinjski stol zamalo je propao pod Jackom Nicholsonom i Jessicom Lange u glasovitoj brašnjavoj sceni seksa iz filma "Poštar uvijek zvoni dvaput" (1981.) koji je nedavno proslavio 40. godišnjicu. Scena je za ono doba bila krajnje uvjerljiva i publika je mislila kako su se Nicholson i Lange zapravo poseksali, ne simulirali seksualni čin.
Simulacija je djelovala odveć stimulirajuće, a glumci bili (pre)uživljeni, tako da su se glasine neminovno proširile. Što je stvarno bilo, znaju samo Nicholson, Lange, redatelj Bob Rafelson i direktor fotografije Sven Nykvist. Set je bio ispražnjen i jedino su oni bili prisutni kad se scena snimala.
Glumci su, svakako, opovrgnuli šuškanja o stvarnom seksu, premda su glasine napravile dobru reklamu filmu i stvorile legendu. Mnogi nisu gledali "The Postman Always Rings Twice", ali čuli su za scenu i vjerojatno je negdje vidjeli, kao i u slučaju "Last Tango In Paris" (ključna riječ "maslac" nakon ključne riječi "brašno").
No, "Poštar uvijek zvoni dvaput" je nešto više od scene seksa, baš kao i "Posljednji tango u Parizu". Još jedna verzija "tvrdokuhanog" romana Jamesa M. Caina, nakon (superiornijeg) klasika "The Postman Always Rings Twice" Taya Garnetta iz 1946. s Lanom Turner i Johom Garfieldom, pripremila je teren za buduća sirovo-strasna srastanja "noir" krimića i erotskog trilera.
Dakle, od Kasdanovog još boljeg bisera "Body Heat" kao prvog službenog ili službenijeg erotskog "(neo)noir" trilera iz iste 1981. (stigao u kina pet mjeseci poslije američke premijere Rafelsonova filma, odnosno tri nakon projekcije u Cannesu) do Verhoevenovog megahita "Basic Instinct" s početka devedesetih i dalje.
"Tjelesna strast" se također referirala na jedan "noir" klasik snimljen prema Cainovu romanu "Double Indemnity" – Wilderovu "Dvostruku obmanu" s Williamom Hurtom i Kathleen Turner u sličnim ulogama kakve su nekoć igrali Fred MacMurray i Barbara Stanwyck.
Oba filma su "noirovske" crno-bijele krimiće/trilere obojala u kolor, što je ovdje posebnije dolazilo do izražaja angažmanom Nykvista koji je snimio niz c/b klasika velikana Ingmara Bergmana ("Kroz tamno ogledalo", "Persona", "Sramota"...) i par godina ranije se s njim prebacio na "full color" ("Prizori iz bračnog života", "Zmijsko jaje", "Jesenja sonata").
Jednako tako, oba su filma dala "noiru" tjelesnu, karnalnu komponentu kakva je onda, četrdesetih, bila zabranjena zbog strožih cenzora, odnosno bila insinuirana verbalno i/li govorom tijela, šokirajući u vrh glave poljupcem jezikom Garfielda i Turnerice iz starog "Poštar uvijek zvoni dvaput".
Tjelesnost je sve u "The Postman Always Rings Twice", od seksa do fizičkog nasilja koji samo čekaju da eruptiraju. Jer, Rafelsonu se ne žuri u njegovoj četvrtoj suradnji s Nicholsonom ("Glava", "Pet lakih komada", "Kralj Marvinovih vrtova") od ukupno šest ("Nevolje s muškarcima", "Krv i vino").
Redatelj želi da gledatelj koliko-toliko upozna arhetipske likove kako bi bio involviraniji u događaje. Najprije upoznajemo Franka Chambersa, Nicholsonova lutalicu, lopova i prevaranta iz ere Velike depresije, dok stopira usred gluhe noći i ustopirat će prodavača (Christopher Lloyd) do prve zalogajnice-motela-benzinske pumpe u vlasništvu grčkog imigranta Nicka Papadakisa (John Colicos).
Tamo Frank pojede ukusni odrezak Nickove supruge (Lange), ali nema novaca da plati, stoga ga Papadakis angažira kao mehaničara, što ovaj prihvaća, bacivši oko na njegovu mlađu, atraktivnu i nezadovolj(e)nu američku ženu. "Zar ti izgledam kao Grkinja", pita ona Franka i kaže "vjerujem da me možeš zvati Cora".
Čežnja između karizmatičnog Franka i senzualne Core rađa se trenutačno i animalističke je prirode. Žudnja vrije i eksplodirat će čim Nick ode do grada u valjda najboljoj sceni seksa iz ex-jugoslavenskih filmova snimljenoj u nekoj drugoj kinematografiji. Sve počinje s Corom kako mijesi brašno, a kad Frank nju "zamijesi", samo nedostaje komentar "mesi, mesi neće ništa da ti škodi" ("Varljivo ljeto").
Međutim, Rafelson rabi erotiku u "noirovske" i melodramske, a ne komične svrhe. "Noirovski" izraz "tvrdokuhan" dobiva neko novo značenje s kuharicom Corom koja će baciti sve sa kuhinjskog stola i reći Franku da navali, uzevši šaku brašna i posuti/zamazati se njime da bude još seksepilnija.
Intenzivna scena je animalna, poput privlačnosti među njima, ali na novo gledanje teško da je seks bio pravi iz jednostavnog razloga što Nicholson i Lange baš i nisu bili goli, premda su razgolitili "noir" i ostavili strasniji dojam od nekih nagih aktera u seksualnim činovima.
Rafelson je otjelovio fizički "noir", za razliku od psihološkog Garnetta. Fizička komponenta vidljiva je i u scenama nasilja, kad Frank i Cora odluče skovati plan da se riješe njezina supruga, iako su svjesni da "ljude vješaju zbog toga" (ubojstva), što će, dakako, dovesti do komplikacija.
Prednost filma svakako su likovi i njihova karakterizacija, s naglaskom na Coru u nijansiranoj izvedbi Lange, kojoj je, pored režije i glume, kumovao i prvi u nizu filmskih scenarija cijenjenog dramatičara Davida Mameta ("Presuda", "Nedodirljivi", "Glengarry Glenn Ross", "Hoffa"...).
Oskarovac Nicholson, svjež od uloga u "Letu iznad kukavičeg gnijezda" i "Isijavanju", pretvara Franka u uvjerljiva prevaranta i ljubavnika, ološa koji možda i nije tako loš, barem kad je s Corom koju voli. Cora je rasna "femme fatale" i savršeno joj odgovara opaska policajca upućena Franku "Vidio sam je. Ubio bi i ja za nju...".
U izvedbi izvanredne Lange, koja se potvrdila kao zvijezda nakon nastupa u filmovima "King Kong" i "Sav taj jazz", ona je i obična "narodska" žena, zarobljena na osami u braku bez strasti, koja neće zavesti Franka zbog cilja što opravdava sredstvo i nasamariti ga poslije kao mnoge "femme fatale". Nick je, pak, dobrodušni grčki imigrant kojemu je Amerika pružila "priliku", ali ne i "sreću", i čovjeku ga naprosto bude žao.
Likovi i atmosfera spašavaju film kad u zadnjoj trećini priča počne vrludati, a karakteri naizgled mijenjati dlaku ili ćud pojavom policije, odvjetnika i osiguravateljskih kompanija (pamtljiva epizoda Johna P. Ryana), što bi jedan Hitchcock sigurno bolje riješio od Rafelsona.
Kad, primjerice, Frank završi u krevetu s krotiteljicom lavova, to se čini(lo) samo kao izgovor da Nicholson ubaci u film svoju tadašnju družicu Anjelicu Huston, kako ne bi bila ljubomorna na Lange, tj. da ga može držati na oku.
Atmosfera Amerike tridesetih i Velike depresije dojmljivo je scenografski/kostimografski evocirana i "Poštar uvijek zvoni dvaput" gotovo postaje ozbiljna (melo)drama o "američkom snu", pri čemu Rafelson uzdiže "pulp" priču i uramljuje "noir" u realistični okvir. "Noir" s žlicom brašna.