Glumice iz američke i svjetske kinematografije često zakorače s druge strane kamere i postanu redateljice dugometražnih filmova. Sjetimo se, recimo, Jodie Foster ("Da:bar", "Igra novca"...), a ona nije jedina. Angelina Jolie je režirala tri filma, "U zemlji krvi i meda", "Nesalomljivi" i "Uz more".
Nekoliko puta iza kamere stala je i Julie Delpy ("2 dana u Parizu", "2 dana u New Yorku"). A tu su i Melanie Laurent ("Galveston"), Greta Gerwig ("Lady Bird", "Male žene"), Olivia Wilde ("Booksmart"), Regina King ("Jedna noć u Miamiju"), Robin Wright ("Zemlja"), Halle Berry ("Modrice"), Rebecca Hall ("Prolasci")...
To je sad već postao "trend" kojemu je trebalo neko vrijeme da stigne do nas. U hrvatskoj kinematografiji, naime, baš i nismo viđali glumice u ulogama redateljica. Sve dosad.
Na Festivalu mediteranskog filma Split prikazan je dugometražni redateljski prvijenac glumice Nine Violić "Baci se na pod", tempiran za redovnu kinodistribuciju nakon festivalske premijere.
Već samo zbog toga treba pozdraviti njezin debi koji je, k tome, ispao dobar, iznadprosječan hrvatski film. "Baci se na pod" je i prilično hrabar pothvat. Violić nije sebi olakšala posao na prvijencu. Odigrala je trostruku ulogu na filmu, kao redateljica, scenaristica i glumica, a odabrala je i zahtjevnu pripovjednu strukturu, odnosno ispričala priču o kraju jednog braka iz triju različitih perspektiva – djeteta, muža i žene.
U neku ruku "Baci se na pod" je bračni "Rašomon" u kojem Violić preispituje prirodu istine (i laži) u braku/vezi muškarca i žene, tj. pogleda na isti događaj iz triju različitih gledišta. I u tome je njezin film također nesvakidašnji.
Kurosawina "rašomonska" narativna struktura rijetko se koristi u hrvatskoj kinematografiji ("Svjedoci"), za razliku od svjetske ("Privedite osumnjičene", "Hrabrost ratnika", "Zmijske oči", "Divlja noć", "Heroj", "Ubojite namjere", "Posljednji dvoboj"), ali ne sjećamo se da smo vidjeli film koji je rabio takav pripovjedni izričaj za jednu bračnu dramu.
Prva perspektiva, tj. trećina 75-minutna filma pripada djetetu, Igoru (Bruno Frketić Bajić), sinčiću bračnog para (Goran Bogdan, Violić) koji odbrojava sate posljednjeg dana pod istim krovom. Zanimljivo, samo Igor ima ime, a tata i mama su bezimeni, zavedeni samo kao Bivša i Bivši.
Sukladno tome, oni ostaju enigma i prave razloge raspada braka nećemo doznati dok s njima proživljavamo zadnji dan u njihovu zajedničkom životu kroz tri segmenta koja pojedinačno znaju biti neujednačene dojmljivosti, ali ujednačeniji su kad ih se sagleda kao jednu cjelinu.
Prije nego se film "baci na pod", prva trećina postavlja na noge priču/odnose među likovima i otkriva da će Violićka biti više sugestivna nego doslovna iza kamere. Klinac je zaigran i nazire se da je igra za njega bijeg od stvarnosti i svijeta odraslih, svađa mame i tate. "Dosadni ste", poviče Igor i zalupi vrata kad čuje tatu kako kaže mami "Jesi normalna ti?", što zasigurno nije prvi put da je zatekao roditelje u sličnoj situaciji.
Malac bježi u svoj svijet u kojem glavnu riječ vode bića zvana Prašinari, a igra s prašinom je ujedno njegov način da se nosi i s alergijom na tu istu prašinu. "Ja ću biti malo kod mame, malo kod tate", kaže on očevoj teti iz inozemstva (Lee Delong) kad im dođe u posjet, svjestan da se njegovi roditelji rastaju.
"Bit će dobro", uvjerava (se) tata čijoj perspektivi pripada druga trećina filma. On, Bivši, još uvijek se nada da braku nije kraj, premda nadu ljulja pogled na spakirane kofere Bivše, kao i njezina emotivna suzdržanost i distantnost.
Scene iz prve trećine sada gledamo njegovim očima, uključujući i sinov povik "Dosadni ste!", nakon čega malac ostaje iza zalupljenih vrata, a ispred njih supružnici koji polako (p)ostaju stranci dok od njihova braka ostaju samo krhotine rasute poput prašine.
Prigušena tuga i gorčina natapa središnji segment filma, a u završnoj trećini postaje nepovratno jasno da se mama i tata rastaju i da braku više nema spasa kad stvari doživimo iz perspektive Bivše s njezinom drukčijom vizurom prijašnjih događaja iz prve dvije trećine, naročito muževe druge.
Različite emocije prelomljene su u TBF-ovoj divnoj dječje-odrasloj pjesmi "Pas sa plastičnim plaštom", koja ulazi u uho na prvo slušanje i zasigurno ćete je pjevušiti nakon gledanja ovog filma. Pjesma je umješno iskorištena u dva navrata da oslika osjećaj nostalgije za nečim što je bilo i veselja za neka nova životna svitanja.