Izostanak nominacije za najbolju režiju barem Greti Gerwig ("Male žene") protumačio se kao zakidanje pripadnica ljepšeg spola na Oscarima u toj kategoriji, gdje su se među nominiranima našli Quentin Tarantino ("Bilo jednom u... Hollywoodu"), Joon-ho Bong ("Parazit"), Martin Scorsese ("Irac"), Sam Mendes (1917") i Todd Phillips ("Joker").
No, teško da se žene, Gerwig i "Little Women" mogu smatrati zakinutima u nominacijama. Akademija je za čak šest Oscara predložila ekranizaciju istoimena i bezvremena romana Luoise May Alcott iz 19. stoljeća, prapraprabaku mnogih priča/filmova o ženama. Nominacije uključuju kategoriju najboljeg filma i adaptirana scenarija koji potpisuje upravo Gerwig, pretprošle godine predložena i za režiju prvijenca "Lady Bird". "Male žene" bi najprije mogle potvrditi nominaciju za scenarij, no hoće li dobiti (još) nekog Oscara na koncu nije toliko ni važno. Oscari će doći i proći. Ovaj film će ostati i lako moguće postati bezvremeni klasik poput romana, njegova definitivna ekranizacija.
"Little Women" Georgea Cukora iz 1933. i Gillian Armstrong iz 1994. odlične su adaptacije, dobra je i ona Mervyna LeRoya snimljena 1949., no Gerwigičina najbolje objedinjuje bezvremenost romana, njegovu prošlost i sadašnjost (vrijeme nastanka romana i izlaska filma u kina), možda i budućnost. Gerwig je snimila veliki film za "male žene" jučer, danas i sutra, čemu kumuje narativna struktura prelomljena na dva drukčijim koloritom obojana vremenska tijeka koja prikazuju junakinje kakve su bile i kakve će postati.
Vjerna romanu, ali ne štreberski "u zarez", Gerwig ga uspijeva pročitati današnjim očima, transponirati njegove teme (emancipacija), približiti ih suvremenim (feminističkim) senzibilitetima i zaogrnuti u novo ruho da film i likovi mogu biti po mjeri moderne generacije gledatelj(ic)a, iako i dalje nose kostime 19. stoljeća. "Zaogrnuti" je najbolji izraz za "Little Women": film je topao i ugodan poput najtoplije i najugodnije dekice u koju se gušt ušuškati s šalicom vruće čokolade i pogledom na snježni pokrivač na ekranu ili kroz prozor. "Male žene" se ispijaju poput vruće čoklade, a njihova toplina grije i dugo nakon odjavne špice, kad iz toplog kina izađete vani na zimu.
Toplinu filma najviše ćemo pamtiti, kao i rumene obraze glavnih ženskih likova, u jednoj sceni okupljenih kraj kamina na božićno jutro, što savršeno preslikava ugođaj. Od topline i zaljubljenosti u ovaj film gledatelj bi i sam mogao imati rumene obraze poput zarumenjenih sestara March. Njih igraju neke od najboljih i(li) najpopularnijih mladih glumica današnjice. Svaka ekranizacija romana može se pohvaliti izvrsnom glumačkom ekipom, od verzije iz 1933. na čelu s Katherine Hepburn, preko Elizabeth Taylor i Janet Leigh 1949., do Winnone Ryder, Claire Danes i Kirsten Dunst 1994. godine.
Ovogodišnju inačicu, u ulogama Jo i Amy March, predvode Saoirse Ronan ("Brooklyn", "Lady Bird") i Florence Pugh ("Lady Macbeth", "Festival straha"), obje sjajne i nominirane za Oscara, a tu su i Emma Watson ("Harry Potter", "Ljepotica i zvijer") i Eliza Scanlen ("Oštri predmeti", "Mliječni zub") kao Meg i Beth. Treba spomenuti i Timotheeja Chalameta, Louisa Garrela i Lauru Dern u ulogama Theodorea "Laurieja" Laurencea, Fredricha Bhaera i majke sestara koje su npr. u verziji iz 1994. igrali Christian Bale, Gabriel Byrne i Susan Sarandon, dok se ne smije zaboraviti ni Meryl Streep kao ujna March.
Nakon "Lady Bird" Gerwig ponovno stavlja Ronan u prvi plan i njezina Jo je svojevrsni alter ego spisateljice Alcott i same redateljice. Sva ljubavno-životna iskustva i nevolje iz djetinjstva i mladosti Alcott je, poput Jo, satkala u pisanje priča, "jolly tales", kao i Gerwig u režiju filmova. Greta je djelovala "autorski" kao "indie" glumica ("Frances Ha"), pa je logično da takva bude i kao redateljica koja je u svega dva filma prošla put od nezavisne ("Lady Bird") do studijske kinematografije ("Little Women"). "Lady Bird" je bio poluautobiografski film, a i "Male žene" se čine kao da imaju takvu notu ili je barem Gerwig sebe vidjela u liku buntovne Jo čitajući roman i režirajući film.
Trk radosti Jo March po ulicama New Yorka veoma podsjeća na plesni trk u "Frances Ha" zamijenimo li je za Frances Ha, oduzmemo Davida Bowieja na soundtracku i dodamo divan "score" Alexandrea Desplata. U tom momentu Jo je sretna jer je urednik, mr. Dashwood (Tracy Letts), prihvatio njezinu priču, doduše nakon križanja brojnih stranca i niza prigovora/savjeta upućenih djevojci s tintom na rukama od marljiva pisanja. "Moraliziranje se ne prodaje danas. Predugo je, neka bude kratko i slatko. Ako je glavni lik ženski, neka je uvijek udana ili mrtva do kraja priče", sugerira urednik.
Naravno, Jo kima glavom jer mora pričama uzdržavati familiju i sestre koje trebaju privlačiti bogate muževe, ali se svejedno opire konvencijama vremena i prije će biti spisateljica nego ljubavnica, sita da ljudi govore kako je žena stvorena samo za ljubav. "Radije ću biti usidjelica i veslati sama u kanuu", kaže Jo, premda ipak "želi biti voljena", što opet "nije isto kao i voljeti", kako joj govori majka.
Najbolje od oba svijeta (umjetničke i ljubavne aspiracije) stopit će se - oprez: "spoiler" - u romantičnoj i iskreno dirljivoj "meta" (tekstualnoj/filmskoj) završnici koju bi Alcott sigurno obožavala, a tiče se "pravog" kraja knjige i filma, ovaj put bez kompromitirane vizije spisateljice (i redateljice). Jo se uspijeva izboriti za autorstvo nad knjigom, iako naizgled ide niz dlaku uredniku, kao i Gerwig producentima, stvarajući heroinu (kostimirane) romantične komedije. Obje s ponosom gledaju rađanje njihova čeda - literarnih i filmskih "Malih žena".