Pozdravimo jedan, za promjenu, francuski triler u našim kinima – "Crnu kutiju" ("Boite Noire"/"Black Box"). Kad francuski filmovi stignu do nas, najčešće su to nagrađivani festivalci ili, napose, slabašne komercijalne komedije, rijetko žanrovci. "Crna kutija" predstavlja dobrodošlu iznimku i vrijedna je gledanja za ljubitelje trilera, specifično onih konspirativno-paranoidne vrste, kakvi su sedamdesetih bili popularni u američkoj kinematogafiji, od Coppolina "Prisluškivanja" nadalje.
Redatelj iznadprosječnog filma Yann Gozlan grabi pozornost gledatelja odmah od prve scene, rekreirajući jedan od najvećih strahova modernog čovjeka. Kamera se nalazi u zrakoplovu na letu Dubai-Pariz, prisluškuje razgovor pilota s kontrolnim tornjem i prolazi put od kokpita do repa aviona, da bi se zaustavila ispred crne kutije i odatle sagledala, bolje reći saslušala zrakoplovnu nesreću.
Gledatelj nije vidio ništa osim crne kutije, ali čuo je razne zvukove, od smetnji u komunikaciji pilota do gužvanja metala. Ono što čujemo bit će važnije od onoga što vidimo, kao da poručuje Gozlan. I stvarno, uho je ispred oka, a zvuk je pokretač radnje filma, odnosno zvučni zapis crne kutije iz aviona koji se srušio u Alpama.
"Uho je naš najbolji filter", govori šef Philippe Rénier (André Dussollier) mladom istražitelju i analitičaru crnih kutija Mathieuu Vassieru (Piere Ninney; "Yves Saint Laurent", "Ljubav na francuski način", "Odisej") koji je dobio zadatak da otkrije kako je i zašto novi novcati zrakoplov pao.
Zahvaljujući misteriji pada aviona i vještoj uporabi zvuka, analiza i interpretacija avionske nesreće prenosi se na gledatelja koji zajedno s Mathieuom biva uvučen u labirintnu teoriju zavjere. Protagonist filma je standardni opsesivni junak paranoidnog trilera, netko tko će riskirati sve, i karijeru i brak s Noémie (Lou de Laâge; "Nevine"), da bi doznao što se točno dogodilo.
No, njegovo radno mjesto razlikuje ga od prethodnika iz slično žanriranih ostvarenja. Ne sjećamo se da smo ikad gledali film o jednom ovakvom akustičaru i detaljnoj analizi transkripta iz crne kutije. Sve to Mathieua čini spojem Gene Hackmanova "tehničara za nadzor i prisluškivanje" ("The Conversation") i ratnog akustičnog analitičara iz ne tako davnog francuskog podmorničkog trilera "Šifra: Vučji zov", jednako solidnog, a slabo zamijećenog.
Mathieu je superuho: čuje i vidi razliku od 50 herca, ali prati ga reputacija da zna čuti i zvukove kakvih nema, koja će mu se nabijati na nos kako on biva paranoičniji dok (raz)otkriva sve više strogo povjerljivih detalja o "slučaju desetljeća" i šef ga upozorava da "ne ode predaleko u interpretaciji".
Gozlan zapetljava priču otkako, prema početnoj analizi, ispadne da je terorist upao u kokpit, što je krajnje nelagodna pomisao s obzirom da film gledamo nedugo nakon obilježavanja 20. obljetnice 11. rujna 2001. godine. Naravno, to bi bilo "too much" pa će Mathieu postepeno skužiti da je zvučni zapis falsificiran i upasti u konspirativnu mrežu laži i zataškavanja istine zbog korporativna cilja koji opravdava sredstvo.
Neki iznenadni "twistovi", unatoč "prizemljenosti" priče, djeluju da su ubačeni samo "twistova" radi i tipuju na "suspension of disbelief" gledatelja koji preuzima (inter)aktivnu ulogu istražitelja, pretvara se u uho i osluškuje svaki, pa i najmanji šum iz crne kutije, popunjavajući zvučnu sliku filma.
Publika će s Mathieuom slušati i gledati akustiku crne kutije u trileru razmjerno slične audiovizualne poetike s danskom napeticom "Krivnja". Ovo je triler koji se se gleda ušima, ali i sluša očima, kao u (najboljoj) sceni kad Mathieu sluša transkript i u zamišljaju transportira sebe među putnike zrakoplova netom prije pada da vidi što se moglo dogoditi.
Nešto slično gledatelju radi i redatelj: postavlja ga na sjedalo aviona i vezuje tijekom napetog leta, ponašajući se kao da snima avionski triler na zemlji. Ne bi nas iznenadilo da Hollywood uruči Gozlanu pozivnicu za "tvornicu snova" ili da "Black Box" dobije hollywoodski remake, kao što ga je dobio i "The Guilty".