Kamera u izvrsnoj uvodnoj sceni Coppolina "Prisluškivanja" (1974.) preuzima nekoliko pogleda. Božanski pogled, nadgledački, (meta)filmski. Jedan se pretapa u drugi i treći. Širokokutni objektiv u polaganom "zoomu" snima trg u centru San Francisca i puževim korakom dolazi do protagonista, prisluškivača, pardon "tehničara za nadzor i prisluškivanje" Harryja Caula (Gene Hackman).
Svakim milimetrom gledatelj shvaća da se naizgledni "god's eye view" pretvara u subjektivnu perspektivu jednog od članova Caulova tima s obližnjeg nebodera. Njegova oprema nalikuje snajperskoj puški u rukama potencijalnog atentatora.
Coppola se opako poigrava nelagodnom slikom smaknuća JFK-a, podebljavajući političke konotacije predviđajućeg remek-djela "The Conversation". Paranoidni triler o činu prisluškivanja i njegovim posljedicama pušten je u kina neka dva mjeseca (početak travnja 1974.) prije nego što je izbila skandalozna "afera Watergate" (sredina lipnja) koja je detronizirala američkog predsjednika Nixona.
O vizionarstvu Coppolina filma da i ne govorimo u smislu sveopće invazije na privatnost, popularnosti "bigbrotherovskog" nadziranja, od uličnih nadzornih kamera nadalje, do internetskih. Ipak, koliko god momentalno ("Watergate") i "futuristički" (CCTV) koincidirao s politikom i društvom, Coppola je prije svega htio snimiti osobni, kvintesencijalni film, voajeristički triler, pa tek onda eventualno društveno-politički komentar.
"Prisluškivanje" je njegov "Prozor u dvorište" (Hitchcock), njegovo "Povećanje" (Antonioni). Oda film(ofil)skom voajerizmu i preteča De Palmina "Pucanj nije brisan" s Johnom Travoltom ("direktor poginuo u automobilskoj nesreći").
Nije Caul snimač zvučnih efekata za filmove kao Travoltin lik Jack u "Blow Outu", ali kad u jednoj sceni vrti audiovrpce, jako podsjeća na kinoprojekcionista dok vrti filmske trake. Prisluškivanje je kao (nad)gledanje u Coppolinu filmu "The Conversation", a i Hackmanov "voajer" će biti umiješan u (potencijalno) ubojstvo kao onaj Jamesa Stewarta.
Zasigurno, Caul je supstitut za Coppolu samoga, naš vodič kroz priču otkako ga kamera pronađe u gužvi na trgu i nastavi slijediti, zbog čega je film istodobno funkcionira i kao psihološka karakterna studija jednog usamljenog prisluškivača isključenog od svijeta, jednako kao (sporogoreći) triler o prisluškivanju.
Scena u kojoj Caul opisuje kako je orkestrirao nevjerojatno početno nadgledanje mladog para Marka (Frederick Forrest) i Ann (Cindy Williams) ustvari je deskriptivna za Coppolinu nevjerojatnu režiju. Trg u središtu grada. Šetalište. Klupe posvuda okolo. Vrijeme ručka za ljude koji rade u uredima. Šeću se, razgovaraju, ručaju. Gužva je.
Dvoje ljudi ide u krug, nervozno ulaze u gužvu, iz nje izlaze i konstantno govore. Snimiti razgovor među njima je nemoguća misija, kao i režirati takvu scenu. No, Caul i Coppola je uspijevaju načiniti mogućom. U tom je razdoblju, od 1970. do 1979., Coppola bio u naponu redateljske snage.
Režirao je četiri remek-djela zaredom: "Kuma", "Prisluškivanje", "Kuma II" i "Apokalipsu danas", ujedno i producirao Lucasove "THX-1138" i "Američke grafite", te napisao "Pattona" i "Velikog Gatsbyja". Coppola i Caul taktički upošljavaju aparaturu za prisluškivanje, odnosno snimanje, te postavljaju više članova prisluškivačkog tima s mikrofonima i slušalicama (ekipe filma s kamerama) na strateška mjesta.
"Obrati pozornost na snimanje", govori Caul pomoćniku Stanu (John Cazale) koji dežura u kombiju, a sigurno je nešto slično Coppola rekao kamermanu na toj sceni Haskelu Wexleru, ali i "fiksnom" snimatelju Billu Butleru. Od nekoliko audiosnimaka Caul će sastaviti jedan, jednako kao i što će Coppola od nekoliko kadrova smontirati scenu.
Posao Caula je zrcalna slika Coppolinog posla, što redatelj podvlači stavljanjem znaka jednakosti između filmske kamere i nadzorne aparature. Butlerova kamera je i sama nadzorna u mnogim scenama. U prvoj sceni kad Caul dođe u svoj stan s trostrukom bravom, kamera je fiksirana nasred jedne prostorije i kao da ga (nad)gleda dok se on miče desno-lijevo, ulazi u kadar i iz njega izlazi, baš poput para kojeg je i sam pratio na početku.
Tek se nakon nekog vremena kamera okrene za njim. Ona je u filmu gotovo neprimjetna, kao da sama nadgleda likove i situacije, a do završnice, kad ide desno-lijevo pod određenim kutom snimajući Caula koji ludi od paranoje, jasno da je filmska kamera ogledalo nadzorne.
Ovo je film koji se pažljivo gleda i sluša, a interpretativno je dvosmislen (percepcija/stvarnost), kao da propituje istinu filma kao takvog u one 24 sličice u sekundi, budući da kamera vješto skriva koliko i otkriva. Pitanje je, dakle, što se točno događa nakon što Caula, preko asistenta Martina Stetta (Harrison Ford), zaposli misteriozni direktor korporacije (Robert Duvall).
Snimka otkriva da razgovor nije bio "običan" ("on bi nas ubio da mu se pruži prilika") i izgledno je da je Ann direktorova supruga, a Mark njezin ljubavnik, tj. da je Caul, kako veli, "umiješan u posao koji bi mogao nauditi jednom mladom paru". Međutim, atmosfera je takva da se stvari čine zlokobnije i drukčije nego možda jesu.
"Ne miješajte se, te su vrpce opasne", Stett upozorava Caula, ali progonjen grižnjom savjesti (jedna obitelj je stradala zbog njega) razbija svoju mantru da "ne bi trebao osjećati, samo obaviti posao" ("Ne zanima me što govore, želim samo dobru, lijepu snimku").
Ono što se dalje događa može lako biti samo u Caulovoj glavi (potencijalni scenariji smrti/ubojstva u hotelskoj sobi; trag krvi na staklu). Posebice nakon što Coppola orkestrira nezaboravnu scenu sna u kojem Caul ima "viziju" kako direktor ubija Marka/Ann i kasnije krv poteče iz WC školjke hotelske sobe nakon što potegne vodu.
Što je stvarno, što (Caulov) zamišljaj, ostavljeno je na interpretaciju. A ako ubojstvo i jest (lako moguće) stvarno, dvojbeno je kako je izvedeno. Jedno od mogućih čitanja "WC scene", ali i finala, jest da se Caulu posao vratio kao bumerang o glavu.
Da "meta" komponenta filma bude očitija, na snimanju "Apocalypse Now" redateljski posao se obio o glavu redatelja: Coppola je zamalo poludio kao Caul. "The Conversation" nije samo proročanski najavio invazivna društvena kretanja. Navijestio je i "Apokalipsu danas" kao Coppolino osobno sutra.
Od 'Prisluškivanja' do 'Državnog neprijatelja'
"Prisluškivanje" se vrti ove subote na HTV3, nekih mjesec dana nakon što je film proslavio 45. rođendan. Gene Hackman je sličan paranoični lik igrao 24 godine kasnije u "Državnom neprijatelju" Tonyja Scotta, a ulogu u Coppolinu filmu smatra najdražom u karijeri.