StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: U Dalmaciji, baš kao na Balkanu, svaka generacija mora početi iznova

Piše PSD.
29. srpnja 2015. - 19:26
Predjele Pelješca koji su prošlog tjedna nastradali u požaru jezivih razmjera posljednji sam put posjetio – pukim spletom okolnosti – svega par mjeseci prije nego što se kataklizma dogodila. Koncem zime, sa splitskim sam prijateljima otišao na zimski produženi vikend na Pelješac, na planinarenje.

U polasku i povratku, makao sam se s glavne ceste, prešao cijeli otok pokrajnjim putovima preko Dingača, Postupa i Kune. Bio sam u Trsteniku, Pijavičnom, Sraseru, Trpnju. Proveo sam na Pelješcu tri zimska dana i vratio se u Split ispunjen ponosnim mirom.

Bio je to zimski vikend, pa smo valjda bili jedini turisti na poluotoku. Na Pelješcu nije bilo žive duše, pa nije bilo ni onog lažnog osjećanja živosti i šušura koji ljeti umjetno proizvede turistička sezona. U takvo doba godina, malomišćanska Dalmacija obično izgleda depresivno, ostavljeno i tužno. Ali, Pelješac nije tako izgledao. Svuda uokolo vidjeli su se novoposađeni, mladi vinogradi koji su oko Janjine i Kune osvojili svaku padinu i polje.

Dojam prosperiteta

Vidio sam nove maslinike, nove vinarije, nove vinokušnice koje su čekale toplije dane i prve turističke grupe. Svuda uokolo vidjeli su se rezultati rada, ali rada koji se oplodio. U koje biste god mjesto došli, kuće su bile uređene i odavale diskretni, nenametljivi imetak.

Po malim lokalnim cestama, vidjeli biste lokalce, ljude u mlađim srednjim godinama. Tamna put i zatiljci odavali su da su mnogo na otvorenom i da fizički rade. Ali, većina njih vozili su solidne, nerazmetljive dizelaše gornje srednje klase, robusna i pouzdana auta koja malo traže i puno rade, baš kao i ti ljudi.

Pelješac je – ukratko – ostavljao dojam prosperiteta. No, ne prosperiteta na špiritijeru, lažne uobrazilje napretka koju umjetno napumpaju nekretninske rente i turizam. Bio je to prosperitet koji se temeljio na radu, bio polagan, ali baš zato pouzdan.

Prosperitet koji se temeljio na malo turizma, puno vina, nešto maslina i agruma, agroturizmima i vinokušnicama. Prosperitet koji nije ovisio o državnim doznakama, velikim strateškim investitorima, fantazijama u korelu i sličnim korporacijskim zamjenama za komunizam s kojima vas kroz novine zasipaju plaćeni PR-ovi.

Pelješki napredak nije se temeljio na utvarama i obećanjima raja, na strateškim investitorima ili zemljaku ministra, nego na poduzetnosti i radu: na puno rada, rada koji se prenosi s dide na oca pa na sina, a onda se taj nataloženi rad skruti i postane kultura. Pelješac je, naime, za razliku od mnogih dijelova Dalmacije (uključujući Split) – kulturan kraj.

Kad kažem “kulturan”, ne mislim na to da ljudi tamo vole balet ili gudačke kvartete, nego na to da su visoko usvojili umijeća od kojih žive i da ih s generacije na generaciju prenose dalje, a ne kreću – poput mnogih dijelova Dalmacije – svaki čas od nule. Ne kreću od nule nakon filoksere, pa od nule nakon propasti industrije, pa od nule kad procvate turizam. Umjesto toga, držali su se onog što je kod njih dobro, te to stoljećima nadograđivali i dopunjavali. I to je ono što se zove kultura.

Ukratko, strašno sam se sretan vratio ove zime s Pelješca. U jednoj potpuno pošemerenoj zemlji u kojoj sud smatra da predsjednik vlade nije dužnosnik, u kojoj su pučki heroji kerumi i mamići, u kojoj se histerični konsenzus stvara oko krpice mora, a ne oko tako važne stvari kao što je zaštita terana, najednom sam bio apaurinski smiren činjenicom da postoje drukčija Dalmacija i drukčija Hrvatska.

Dalmacija koja ne žuga i ne zdvaja, ne očekuje da ministri bace manu s neba, nego ono što ima i što radi nastoji raditi što bolje, a taj se trud sporo ali nepovratno počinje isplaćivati. Taj osjećaj obično imate kad se nalazite u Istri. U Dalmaciji ga imate rijetko gdje – tek ponekad u dubrovačkom primorju, i na većim i razvijenijim otocima poput Visa ili Brača. I na Pelješcu, mjestu koje je demonstriralo kako bi mogla izgledati Dalmacija u modernom tržišnom društvu.

Tako je to bilo. Bilo je sve do sada. Ali više nije, jer je strašni, razulareni požar na istočnom Pelješcu odnio golemi dio toga kapitala, uloženog znanja i truda. Cijela jedna generacija morat će otpočeti iznova.

Desetke stranica sjajnog reporterskog štiva ispisali su naši kolege ovih tjedana s pelješkog vatrenog ratišta. Ali, ništa mi od svog tog štiva nije bilo tako potresno kao rečenica jednog Pelješčanina u kasnim šezdesetim godinama života koji se prisjetio požara iz 1984. “Tada sam počeo opet od nule, ali imao sam 30 godina”, rekao je težak. “Sad imam šezdeset i obnovit ću samo krevet da imam gdje leći.”

Strašna je poruka te spontane, težačke žalopojke. Strašna je, jer poručuje da se ovdje, kod nas, nema smisla truditi, nema smisla trudom, znanjem i učenjem nadograđivati obiteljske poslove i posjede, jer će svakih 30 ili 50 godina doći neki požar, ili rat, ili pošast, ili politički kaštig, i probudit ćete se tako da opet nećete imati ništa, kao na početku.

Činovnički dopis

I to je – nažalost – ono što našu sudbinu čini drukčijom od zapadnoeuropske, i što je trajni razlog našeg nazadovanja. U Provansi, ili Champagni, ili Bavarskoj, ili Toskani, sin će naslijediti djeda, a unuk sina, i posjed i imutak i znanje linearno će se nasljeđivati i akumulirati tako da svaki potomak i nastavljač (ne nužno krvni) stoji na ramenima prethodnika.

U Dalmaciji, baš kao na Balkanu, svaka generacija mora početi iznova. Mora početi iznova zbog promjene države ili valute, zbog eksproprijacije ili nacionalizacije, zato jer su Talijani zapalili selo, zato jer je lozu poharala trsna uš, zato jer su ih Srbi otjerali u izgnanstvo, zato jer je cesar odobrio vinsku klauzulu. Ili, pak, zato jer je neki zagovornik štednje u hrvatskim šumama proglasio da se noćno vatrogasno dežurstvo prekida u 21 sat.

Sve su ti ljudi na Pelješcu napravili dobro. Radili su marno i uradili svoje. Ali, jedan činovnički dopis jedne jalove i kompromitirane državne tvrtke sve je njihove trude odnio u vjetar.

Pred nama se – ukratko – na Pelješcu događa klasični dalmatinski i hrvatski scenarij devetnaestog, i dvadesetog, i dvadeset prvog stoljeća. Još jednom, jedna generacija mora početi iznova da bi za desetljeće došla do točke na kojoj je bila pred dva tjedna. Poželimo im uspjeh i sreću, jer – ako itko – oni su je zaslužili.

jurica pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 06:15