StoryEditor
KolumneDE FACTO, DE JURE

Jurica Pavičić: Šibenski preporod

Piše PSD.
16. rujna 2015. - 17:50
Jedna od lijepih strana regije u kojoj živimo je i činjenica da nije zemlja jednog centra. U Dalmaciji postoje barem četiri grada koja se s manjim ili većim pravom bore za prestiž i središnje mjesto. Pritom Dubrovnik iza sebe ima argumente povijesti – tradiciju državnosti, najveću kulturnu baštinu, svjetsku prepoznatljivost i turističku popularnost.

Zadar iza sebe ima tradiciju povijesnoga glavnog grada, ali i grada koji je s najmanje ogrebotina izišao iz tranzicije. Split, pak, ima iza sebe argument veličine, te medijske i kulturne snage, svojih pisaca i repera, svojih novinara i muzičara, svojih Ferala, Lukyja, Ante Tomića, Gibonnija ili TBF-a.

Novac iz eurofondova

U toj priči, grad koji obično važi za četvrto, siroto i najmanje “prasence”, jest – Šibenik. Desetljećima, Šibenik je važio i još važi za “najslabiju kariku” dalmatinskog urbaniteta, grad koji, za razliku od susjeda, nema sveučilište ni jaki sportski klub, koji nije ni ekonomski moćan ni politički utjecajan, koji nema luku, turizam, pa ni pravu plažu, u kojem su se postupno gasile poslovnice carine, pošte i Fine, te – ukratko – grad koji je osuđen na postupno i fatalno tavorenje. Koliko je takvo ozračje prevladavalo i u samom Šibeniku, dovoljno svjedoči epizoda iz 2012. kad su članovi jedne građanske udruge organizirali čak i pravi, pravcati pokop Šibenika, skupa s križem i kapsilom.

Taj dojam o Šibeniku kao luzerskom gradu toliko se uvriježio da ga se – barem u Dalmaciji – uopće ne propituje. Osobno, moram reći da to vidim sasvim drukčije. U Šibeniku, doduše, ne živim, ali sam u njemu prilično često, i sa svim rezervama koje čovjek mora imati prema pogledu autsajdera, čini mi se da mogu s pravom reći da je Šibenik u ovom trenutku najbolja dalmatinska urbana priča. Od svih gradova u našoj regiji, Šibenik je onaj za koji mislim da ima najbolji razvojni pravac, najpametniju viziju i najzanimljiviju perspektivu.

Ono što čovjeka iz Splita, Zadra ili Dubrovnika prvo pozitivno zaprepasti u Šibeniku jest – za početak – to koliko se taj grad preobrazio novcem iz eurofondova. Dok u Splitu od 700 ljudi u Banovini ima jedva pet koji mogu sastaviti čestiti euro-upitnik, Šibenik je u posljednjih nekoliko godina s europskim fondovima uredio Tvrđavu svetog Mihovila (ili – kako je Šibenčani zovu – Sv. Ane), uredio Muzej Fausta Vrančića na Prviću, šetnicu i staze uz Kanal sv. Ante, a sad uređuje i drugu od tri gradske tvrđave – Barone.

Najraskošnija investicija

Na Svetom Mihovilu uređenje tvrđave nije se svelo samo na konzervatorsko lickanje, nego je unutar bastiona Šibenik dobio fantastičan open-air prostor na kojem se već ovog ljeta prašilo od koncerata, festivala i filmova. U Prviću, napravljen je mali, ali šarmantni Muzej Fausta Vrančića koji je postao dodatni atraktor na malenom otoku koji često pohode nautičari.

“Prepametne” dubrovačke vlasti i još “pametnija” opozicija nisu ništa pametnije smislile što bi s prostorom iza Srđa, osim toga da ga natrpaju vikendicama i pretvore u novi Okrug ili Brodaricu. Pula ni do dandanas ne zna što bi s golemim vojnim prostorima Katarine i Monumenta, a Muzil – potencijalni pulski Marjan – još je zatvoren za javnost, a na vratima su stražar i rampa.

Za razliku od njih, Šibenik je preuzeo velike vojne prostore uz Kanal sv. Ante, otvorio odmah taj sjajni prostor za građane, a EU novcem uređene su biciklističke staze i edukativne table. Na drugoj strani gradskog akvatorija, u području bišeg TEF-a, Šibenik je pak uredio plažu Banj, čime je konačno prestao biti jedini veći grad u Dalmaciji u kojem se niste mogli kupati. Prostor Kanala sv. Ante grad je ostavio i planira ostaviti zelenim, jer je ispravno procijenio da on kao šetnica, kupalište i rekreativna zone više pridonosi turizmu nego da ga nakrcate Frenkelovim vilama.

Ali, to ne znači da u Šibeniku vlada “antinvesticijska klima”. Dapače: Šibenik je dobio najveću i najraskošniju hotelsku investiciju ove godine na Jadranu – ogromnu marinu i spektakularni hotel turske Dogus grupe, po projektu kontroverznoga zadarskog genijalca Nikole Bašića. Šibenik time nije samo dobio hotel, nego je i uredio degradiranu bivšu vojno-industrijsku zonu. Umjesto da investitoru pusti da zagrize vrijedan javni prostor, Šibenčani su mu pomogli da revitalizira onaj unazađeni.

U međuvremenu, Šibenik je i turistički živnuo, počeo je dobivati aromu hipsterskog šika koji već ima Split, ali, za razliku od Splita i (pogotovo) Dubrovnika, taj turizam još uvijek nije tako nabujao da pod njim grad i njegov urbanitet implodiraju. Kao cukar na kraju, Šibenik je i kulturno živnuo, čemu je kao zamašnjak pridonijela scena na Sv. Mihovilu (ili Ani). To kulturno oživljavanje zagrebački su i splitski mediji uočili tek kad se pojavio ljevičarski kulturno-idejni festival Fališ, no nova šibenska živost ne može se svesti samo na Fališ.

Kad se, ukratko, Šibenik usporedi sa Splitom, koji tone u klijentistički kaos parking povlastica, štekata, štandova i braniteljskih zadruga, kad se usporedi s Dubrovnikom, koji se pretvorio u Vlahušićevu simentalku za jednokratnu mužnju, ili sa Zadrom, koji fatalno visi na žici Kalmetine optužnice, čovjek se ne može oteti dojmu da je bivše “četvrto prase” postalo “role model” prema kojem se ostali dalmatinski centri mogu pokrit ušima. Šibenik je jedini od četiriju dalmatinskih centara koji razumije EU kontekst, zna vrijednost prostora i misli na balansirani razvoj.

Grad s vizijom

Što je najneobičnije, teško je reći kome se zapravo može pripisati zasluga za to. U Šibeniku nema samoproglašenih “knezova” kao Vlahušić, nema ni desetljetnih feudalnih velmoža poput Kalmete. U Šibeniku se na vlasti redovno izmjenjuju uvijek iste dvije dosadne stranke koje nas nerviraju – SDP i HDZ. Ni jedna od njih nije na vlasti bila tako dugo da bi samo sebi mogla pripisati zasluge, no obje si mogu pripisati zasluge što nisu rušile naslijeđeno i što su nastavljale prethodnike.

Upravo to – srednjoročno planiranje i kontinuitet vizije – ono je što porazno nedostaje Splitu. Šibenski primjer pokazuje da preduvjet za takvo što nije “cementiranje” uvijek iste vlasti. Štoviše, takvo cementiranje vodi u klijentizam i oholu svemoć – kao u Dubrovniku, Rijeci ili Puli.

Šibenčani s kojima razgovaram – naravno – reći da je sve ovo o čemu pišem pomalo “štuko i pitura”, da je šibenska županija još uvijek rekorder po postotku socijalne pomoći, te da bi dovoljan bio pad TLM-a da grad baci trajno na koljena (što u Splitu dobro znamo).

Sve to stoji. No i dalje mi se čini da je Šibenik u ovom trenutku najzanimljivija jadranska komunalna priča. Grad koji ima najraskošniju prirodnu scenografiju na Jadranu odlučio je svoje prostorne i spomeničke resurse upregnuti u razborit razvoj – a to je upravo ono što i južno i sjeverno vraški nedostaje.

jurica pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 11:49