StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: Sloga je mit koji ušutkuje drukčije glasove, stimulira drijemež duha, te posljedično potiče glupost

Piše PSD.
19. kolovoza 2015. - 20:13
Godina 2015. spletom slučaja i numeričkih okolnosti godina je koja vrvi okruglim povijesnim obljetnicama: 70 godina od pada fašizma, 20 godina od “Oluje”, 300 godina od mletačko-otomanskog boja pod Sinjom. Ujedno, godine 2015. u Hrvatskoj je i - predizborna godina.

Svakom kome je jasno kako funkcionira ova zemlja moralo je biti jasno da će „zgodna“ podudarnost te dvije činjenice pretvoriti ljetnu sezonu 2015. u jedan dugi, neprekinuti, komemorativno-predizborni šou.

U zemlji u kojoj nema jame, obljetnice, bitke i polaganje vijenaca koja ne služi tome da pošalje poruku „njima“, ljetna je sezona obljetnica i parada nudila perfektnu priliku da se povijest opet reciklira kao briketirano gorivo za stranačko pripetavanje.

Lažni lijevi i lažni desni

Savršeno svjesne da je tomu tako, obje strane u hrvatskom bipolarnom političkom svemiru (ona pseudolijeva i ona pseudodesna) dobro su se pripremile za komemorativnu sezonu, s čvrstom nakanom da „njihovoj“ strani ne prepuste ni jedan nadnevak mukte.

Pseudodesna opcija tako je „kidnapirala“ pseudolijevoj obljetnicu 2. svjetskog rata tako što je Predsjednicu poslala u Brezovicu i Izrael, gdje je u Yad Vashemu Kolinda otkrila staru istinu kako je zgodno partizane koristiti u vanjskopolitičke svrhe. Pseudolijevi su im uzvratili istom mjerom.

Uoči godišnjice “Oluje”, Zoran Milanović naglo je otkrio Tuđmanovu veličinu tako što se domislio da u Zagrebu po njemu nazovu aerodrom i trg. Potom je na dan “Oluje” organizirao vojnu paradu za koju je potrošio više novca nego što će koštati gradnja nove/stare škole na Pujankama, ali je iz perspektive njegove vlade taj novac bio dobro utrošen.

Na smotru haubica i samohotki - naime - zagrebačko se općinstvo zalijepilo kao lud na maslo, obični se puk sjatio u defileu pozdraviti našu vojnu silu, a kninski se finale godišnjice “Oluje” potom sveo na ono što je oduvijek i bio: lokalni malomišćanski dernek pod svjetonazornim patronatom HDZ-a.

Potom je slijedila i 300. godišnjica Alke koju su svjetonazorni polovi također raspilili napola kao razdijeljenu električnom žicom: pseudolijevi su „povukli dividende“ od otvaranja Muzeja Alke koji su platili, a pseudodesni od koncelebriranih misa, svečanih govora i janjetine. Pritom se u toj borbi za ceremonijalni politički centar protivniku nije puštalo ni milimetar simboličnog teritorija.

U rezervi stoji Armada

Rezultat? Rezultat je - kako nam vele - „visoko postignuto nacionalno jedinstvo“. KGK koja hvali u Izraelu partizane, Milanović koji hvali Tuđmana, ljevica koja organizira vojne parade i sufinancira luksuzne crkvene interijere, desnica koja patriotski podržava Vladu u oštroj borbi za tri kaina Piranskog zaljeva.

Nije stoga čudno što je predsjednica Grabar-Kitarović u govoru nakon 300. alke pohvalila ostvareno nacionalno jedinstvo, a samo tjedan potom na jedinstvo i odricanje od podjela pozvao je na Veliku Gospu i kardinal Bozanić.

Dirljivo je kako smo najednom jedinstveni: nitko ne talasa, a ako itko slučajno i gukne kakav neskladni glasić, uvijek se na njega može poslati Armadu.

U trenutku te dirljive sloge, čovjek nažalost nema druge nego da uokolo počne razumne ruke potezati za rukav i postavljati im pitanje: Je li i vama ova sloga dojadila?

Nacionalna sloga - naime - nešto je što je mentalitetno i politički kontraindicirano s demokracijom. Nacionalna sloga mit je kojem je prirodno mjesto u starim, totalitarnim povijesnim čitankama, u udžbenicima povijesti u kojima strani zavojevači uvijek koriste hrvatsku (mađarsku, talijansku, južnoslavensku) neslogu da bi pobijedili i zavladali.

Nacionalna sloga ideologem je koji uvijek ima totalitarne učinke, zato što nuka građane da se podviju pod jedne skute i prestanu zagovarati svoje legitimne, partikularne interese

Nacionalna sloga uvijek otvara vrata autocenzure, jer ušutkuje druge i drukčije glasove, što su ovih dana naučile žene koje je u riječki HNK pozvao Oliver Frljić. Na koncu, nacionalna sloga izravno narušava demokraciju jer se demokracija sastoji od rasprave, nesloge, svađe, preglasavanja, razmirica, od oprečnih interesa koji se preslaguju i kompromisno mire kroz zamršenu i nesavršenu proceduru.

Nacionalna sloga opasni je napad na pojedinca i njegov identitet jer polazi od premise da pripadnici jednog naroda/zemlje imaju istu povijest, iste vrijednosti, iste interese i isti identitet, što je netočni i agresivni konstrukt.

Zašto je sloga opasna

No, postoji i posljednji, meni osobno najvažniji razlog zašto mislim da je nacionalna sloga opasna. Ona je opasna zato što služi tome da se prestanu postavljati neželjena pitanja. Samim tim, ona potiče intelektualnu lijenost, stimulira drijemež duha i nerazmišljanje, te posljedično izravno potiče glupost.

Društvo koje je jedinstveno, spava. Društvo koje je jedinstveno gluplje je od onoga koje se raspravlja i gloži.
Nažalost, takav je slučaj i s hrvatskim društvom. Novouspostavljena „sloga“ građanstva i političke elite zapravo je drugo ime za - nepostavljanje neželjenih pitanja. Što je hrvatska budućnost u EU-u? Je li ovakav ekonomski sistem za nas održiv? Jesmo li uopće dobro napravili što smo srušili socijalizam?

Ima li u Hrvatskoj previše ili premalo kapitalizma? Zašto smo ušli u NATO i je li siroti Salopek jedini koji će zbog tog ulaska platiti glavom? Je li danas Hrvatska doista više suverena nego 1990.?

Protiv kojih to „Turaka“ mi danas slavimo pobjedu svega 10 dana nakon što je turska korporacija u Mandalini otvorila raskošni hotel? Je li Hrvatska dobila ili izgubila što danas u Čisti Velikoj, Cetini i Baljcima umjesto Srba ima ruševine i drače? Što uopće znači sva ta pompa oko suverenosti i državnosti, u svijetu u kojem jedna Grčka ne može ni izglasati budžet, a da im ga ne odobri njemački ministar?

U „nesložnom“ društvu oko tih bi se nepoželjnih pitanja vodila inteligentna i poticajna debata, a ta bi debata - neizbježno - poljuljala i pokoje od patriotskih mitova. Ali, možete li ozbiljnu raspravu u NATO-u očekivati od bivše glavne tajnice NATO-a, ili raspravu u 90-ima od premijera koji je u to doba bio Granićev diplomat, te od nadbiskupa crkve koja se u to doba omastila slasnim konkordatom?

Kad bi ozbiljno otpočela razgovor o hrvatskim političkim mitovima, politička i društvena elita neizbježno bi došla do samih sebe, a to nikad nije ugodno.

I tako nam - umjesto stvarne ideološke debate - društvena elita nudi novopronađenu „slogu“, nudi nam alkarske šubare, koncelebrirane mise, haubice i repku. Nudi nam ugovor o uzajamnom zaglupljivanju: nemojte vi dirati naše mitove, pa nećemo ni mi vaše.

jurica pavičić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. rujan 2020 15:44