StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: Škorić je dobio radno mjesto ne zato što je Srbin ili Hrvat, nego zato što je HDZ-ovac

Piše PSD.
22. travnja 2015. - 22:07
Jednom, na jednome mjestu i u jednom vremenu, jedan je čovjek imao krivo ime. To mjesto bio je splitski prigradski kotar Žrnovnica, a to vrijeme bila je veljača godine 1992.

Čovjek koji je imao krivo ime nosio je kršteno ime Đorđe, a prezime mu je bilo Gašparević. Đorđe Gašparević je - vele - bio Hrvat. Ali, nosio je ime koje je bilo srpsko, što je u tim vremenima značilo isto kao da i jesi Srbin.

Ubilo ga srpsko ime

Da je Đorđe Gašparević i bio Srbin, ali da se zvao Zlatko, ili Zoran, ili Mirko, danas bi možda bio živ i gledao svoju djecu kako rastu. Ali, Đorđe Gašparević imao je te veljače 1992. srpsko ime, i to ga je srpsko ime ubilo.

Osobe za koje nam vele da su nepoznate (iako su - tvrde nam neki - one zapravo mnogima i te kako poznate) odvele su Đorđa Gašparevića i njegovu ženu Vesnu 7. veljače 1992. iz njihove kuće u Žrnovnici. Odveli su ih noću iz kuće i ubili, a tijela su im pronađena sutradan na deponiju.

To nije bilo tako davno. Djeca Đorđa i Vesne Gašparević u međuvremenu su odrasla i žive među nama, u našem gradu. Ljudi koji su tada radili u policiji, i dalje rade u policiji, i žive u našem gradu. U našem gradu i među nama žive i oni koji su žrnovničke supružnike ubili, kao i oni koji znaju da su ih oni ubili. Živi smo i mi, koji smo tada živjeli u tom ratnom, tmastom Splitu, u tim strašnim devedesetima kojih se samo moralno izopačeni mogu sjećati s ikakvom nostalgijom.

Svi mi pamtimo ta ne tako davna vremena kad je čovjek mogao završiti sa 7,65 u zatiljku zato što se zvao previše pravoslavno (ili - drugdje, katolički, muslimanski…).

A upravo zato što pamtimo vremena kad se ljude smicalo i ubijalo jer se zovu Đorđe (ili Jure ili Sead), trebali bismo zdušno i kao jedan skočiti vriskom onda kad bilo tko - a pogotovo političar - počne koristiti nečije „krivo“ ime kao sredstvo difamacije.

A upravo je to učinio prošlog tjedna Petar Škorić, splitski gradski vijećnik i predsjednik lokalnog HDZ-a, na sjednici Gradskog vijeća. Sasvim u duhu hitlerizacije iz našeg sokaka koja puzeći ulazi u pore hrvatskog društva, Petar se Škorić obrušio na splitske gradske vlasti jer su kao jednog od osam gradskih redara zaposlili čovjeka pod imenom Momčilo.

Metak u strano ime

Premda je Ivo Baldasar sve živo učinio da se dokaže pravim „Arvatom“, premda cvijeće hosovcima nosi i za 22. 6. i za 10. 4., premda je od osam zaposlenih redara čak sedam Hrvata i četiri branitelja, nikad „partijci“ ne mogu biti tako dobri Hrvati da im Petar Škorić ne nađe veleizdajničku klicu. I našao ju je Petar Škorić.

Zamislite, zaposlio je Ivo Baldasar u redarstvu i jednog Srbina, a taj Srbin se ne zove ni Zoran ni Mirko, nego – veli Škorić - baš Momčilo. A Srba je u Splitu samo 1,9%, što znači - valjda - da bi Srbin posao trebao dobiti samo ako Baldasar zaposli 50 redara.

Tako je Petar Škorić zborio tog dana na Gradskom vijeću, te bijednički i kukavno ispalio u „strano“ ime simbolički metak. Barem simbolički, ako već ne pravi, kakav je u druga vremena dobio jedan Đorđe.

Ne znam ništa o tom Momčilu kojeg je zaposlio Ivo Baldasar kao gradskog redara. Ne znam je li to mjesto zaslužio referencama, diplomom, dobrim dojmom na intervjuu, ne znam je li član kakve stranke ili profesionalni manjinac kakvih ima. Ali, postoji nešto što znam.

Znam da Srba u Splitu doista ima 1,9%. Ali, znam također da je u Splitu Srba u postotku bilo mnogo, mnogo više dok ih nije rastjerao rat, dok ih nije otjerala ideologija Petra Škorića i dok ih nisu iz stanova u Spinutu i Blatinama poizbacivali isti oni kojima Ivo Baldasar danas na 10. travnja šalje cvijeće.

Znam također i to da je Srba danas u Hrvatskoj jadnih 7%, što je nesretni ostatak ostataka nekad važne i za Hrvatsku plodotvorne manjine, manjine koja nam je dala među inim Preradovića, Šerbedžiju, Arsena Dedića, Vladana Desnicu i Teslu.

Još jedno nekošer ime

Znam i to da je čak i ta manjina - desetkovana ponajviše svojim vlastitim zabludama i političkim sljepilom - danas tužno podzastupljena u policiji, diplomaciji, vojsci i administraciji, i to upravo zato što na mjestima gdje se u hrvatskoj državi zapošljava obično na vratima stoji neki Škorić ili škorići.

Znam također da je Momčilo srpsko ime, kao što je bilo i Đorđe. No, znam također i to da je Momčilo ime koje je nosio Momčilo Popadić, predivni splitski i korčulanski pjesnik, tekstopisac brojnih hitova koje nakon treće bevande razdragano pjevaju i Škorić i škorići.

Znam također da je taj Momčilo - Popadić - napisao „Život u strpljenstvu“, najbolji dalmatinski roman nakon 2. svjetskog rata, čudesnu knjigu o otočkom odrastanju koja me podsjeća na Olmijevo „Drvo za klompe“. Znam da bi u jednoj drukčijoj Dalmaciji taj roman svom autoru donio zasluženu čast, ime ulice i spomen-ploču.

A znam također i to da u vremenima kad se ljude ubijalo jer su se zvali Đorđe, Momčilu Popadiću ni taj roman, ni stihovi opće popularnih hitova nisu pomogli da ne doživi pljuvanje i tadašnjih škorića.

Znam - na koncu - i to da bi se bijedno difamatorsko oruđe koje Petar Škorić koristi lako moglo okrenuti i protiv njega.

Jer, bome, i njegovo prezime ne zvuči baš tako košer, dijeli ga bar s jednim splitskim pravoslavnim parohom, pa se čovjek i u ovom slučaju zapita nisu li u balkanskoj onomastici najgorljiviji oni koji bi se i sami radije zvali drukčije, malo hrvatskije?

Sve to znam. A znam i još nešto, najvažnije. Znam da se dan nakon odvratnog, bijedničkog ispada Petra Škorića tom nekom Momčilu nije bilo lako probuditi u Splitu. Nije mu bilo lako otići po kruh, kupiti mlijeko, sjesti u auto ili bus i izići na ulicu gdje svi koji ga poznaju ili polupoznaju sada znaju i to da je on „onaj“ koji nosi „ono“ ime i o kojem je Škorić govorio na Gradskom vijeću.

Da se svidi Karamarku

Od tog dana jedan čovjek hoda ovim gradom s biljegom na čelu, biljegom koji mu je - tek tako, da bi efektno nabo političkog protivnika - iscrtao Petar Škorić.

Ali - Škorića baš briga. Jer, on je političar. On sam odavno je dobio radno mjesto u Županijskim cestama, ne zato što je Srbin niti zato što je Hrvat, nego zato što je hadezeovac. I s te olimpijske visine preplaćene sinekure Škorić sad može prezrivo crtati ljudima stigme na čelo, može uživati u političkim igricama bez sadržaja u kojima se on i njegovi jednako prazni oponenti mačuju ideološkim objedama i šupljom retorikom.

A s te olimpijske visine stranačkog uhljeba i političkog parazita Petra Škorića ni za što nije briga. Ni za mene, ni za vas, pa ni za to što je jednom čovjeku nanio ubodnu ranu, tek tako, usput, da bi se svidio Karamarku i ubo ideološku poantu.

jurica pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. rujan 2020 21:26