StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: Kako Željka Markić može pomisliti da zastupa kršćanstvo?

Piše PSD.
9. rujna 2015. - 16:55
Kad kao novinar živite u zemlji u kojoj akademici i biskupi predlažu uvođenje fašističkog slogana, u kojoj se čekićima razbijaju manjinske table, u kojoj na patriotskom skupu pjevaju porezni utajivači, a diler kokaina na TV intervjuira Predsjednicu i šefa opozicije, s vremenom se dogodi da se vaše novinarstvo pretvori u jedno dugačko, kontinuirano i zamorno zgražanje.

Pa ipak, ima slučajeva kad nije tako, i kad ova zemlja pokaže i drugo, drukčije lice, lice koje ohrabruje. A jedna od takvih situacija je i sadašnja sveeuropska izbjeglička kriza.

Nakon što su deseci tisuća sirijskih i bliskoistočnih izbjeglica nahrupili na vrata Europe onim što se zove „balkanska ruta“, ta nova seoba naroda najednom je Europljane dovela pred tekst političke kulture i bazične, sirove čovječnosti. Pred tim testom nemali je dio Europe pao.

Skriveno nakeženo lice

Ima mnogo država srednje Europe koje su još do jučer izgledale kao ubave, uspješne političke sacher-tortice, sve dok im sirijski egzodus nije s lica strgnuo masku iza koje se otkrilo nakeženo lice.

Najednom smo otkrili da živimo u Srednjoj Europi u kojoj bi ministri izbjeglice vjerski segregirali, u kojoj predsjednici država misle da mogu imati okupacijski sektor u Iraku, ali ne trebaju iračke azilante, te u kojoj i naši susjedi zavode „kršćansku Europu“ vodenim topovima, pendrecima i žicom.

U toj kolektivnoj bruci bivših habsburških kolonija Hrvatska je - srećom i hvala Bogu - zasad ohrabrujuća iznimka. Je li razlog za to što u našoj povijesti političke kulture islam ima drukčiju ulogu? Ili u tome što smo sami nedavno imali rat i prognanike? Ili u tome što su izbjeglice za nas još uvijek apstrakcija, a ne stvarna ljudska masa koja već sjedi u parkovima i na graničnim prijelazima?

Ne znam. No, što god bilo, hrvatsko društvo u ovoj se humanitarnoj krizi začudo pokazalo obzirnijim od mitteleuropske, katoličke subraće sa sjevera. Hrvatska politička klasa - i vlast i opozicija - zasad je barem na riječima u ovoj krizi pokazalai odgovorni obzir.

Osim jedne male pravaške frakcije - zapravo Orbanove petokolonaške ekspoziture – ni jedna hrvatska stranka zasad nije na ksenofobiji pokušala nabijati punte.

Hrvatske vjerske zajednice u ovoj su situaciji možda prvi put istupile ekumenski složno i s humanom porukom. U cijelom tom civiliziranom ozračju obzirne sućuti, postoji samo jedna jedina grozna iznimka. A ta je iznimka – zašto niste iznenađeni? - Željka Markić.

Fuj, deponirajte ih van

Željka Markić i njena udruga sarkastičnog naziva „U ime obitelji“ poslali su - naime- ovih dana pismo u kojem su s predsjednikom Vlade Milanovićem podijelili svoja skromna promišljanja o sadašnjoj izbjegličkoj drami. Nakon što je u uvodnom dijelu pisma u par rečenica odradila ritualni „obavezni program“ kršćanske sućuti, Markić u pismo vrlo brzo prelazi na ono što je bit cijele stvari, a to je da ti „muslići“ u ubavoj, kršćanskoj Hrvatskoj zapravo nisu dobrodošli.

Markić piše kako je „poznato“ da su mnogi izbjeglice „poslati od terorističkih skupina koje u tim zemljama proizvode kaos“, te da „IS tim potencijalim džihadistima izdaje lažne putovnice“. Stoga Markić i njena udruga imaju i konkretne, u pravom smislu riječi humane i kršćanske prijedloge: da se izbjeglice deponiraju u „pogranične zemlje, izvan EU-a“, da najveći dio uzmu velike europske zemlje koje su „imale upliv na krizu“, te da izbjeglice ponajprije uzmu arapske i muslimanske zemlje.

Kad čovjek čita pismo antipatične trgovkinje tabletama, ne zna zapravo čemu bi se prije čudio: njenoj grandomanskoj preuzetnosti, bezobraznom ignoriranju činjenica ili pak potpunoj odsutnosti ikakve ljudske sućuti.

Prvo što je u tom pismu bizarno jest - za početak - adresat, odnosno predsjednik hrvatske Vlade, koji bi prema geopolitičkim shvaćanjima “U ime obitelji” trebao valjda imati utjecaj na imigrantsku politiku Bahreina, ili na izbjegličke kvote koje će primiti David Cameron, ili na to da Makedonija pristane da baš nju pretvorimo u trajni izbjeglički deponij.

Budući da sumnjam da Markić misli da hrvatski premijer ima tako dalekosežnu mišicu, očito cijeli geopolitički uvod služi tek tome da pošalje poruku: Ako oni nisu napravili svoje, e pa ne moramo ni mi.

Primjeri Turske i Jordana

Željka Markić i njezina udruga samoproglašenih kršćanskih vestalki pritom namjerno zaboravlja neke činjenice koje uvijek treba ponavljati. Recimo da su susjedne i nerazvijene muslimanske zemlje (npr. Turska) zasad primile sedam puta više izbjeglica nego što ih se domoglo europskih vrata.

Recimo, da jedan Jordan - veličinom sličan Hrvatskoj - u ovom času udomljava 630 tisuća izbjeglica. Recimo, da sirijska kriza nije izbila po duhu svetom, nego su je suskrivili SAD i NATO svojom lakomislenom i pustolovnom odlukom da pomognu oružano svrgavanje dinastije Asad.

Te da - recimo - Hrvatska kao članica NATO pakta i vojni pomagač jedne od strana ima barem svoj mali komadić moralne i političke odgovornosti što su ti milijuni ljudi izgubili svoju civilizacijski drevnu, multikonfesionalnu, politički razmjerno stabilnu i relativno imućnu domovinu.

Naša krivnja za taj strašni kraval, dakako, nije jednaka onoj američkoj ili francuskoj ili poljskoj, no - bogme - nisu ni naše kvote izbjeglica koje ćemo primiti.

Ipak, sva ta geopolitička neupućenost, nehaj prema činjenicama i politikantska pretencioznost blijedo su nebitni prema onom što vas iz pisma “U ime obitelji” ošine kao ledeni, grozni udar biča: a to je nedostatak suosjećanja.

Jer, koliko god to pismo bilo uronjeno u čokoladni premaz lažne tronutosti, temeljna poruka tog pisma zapravo je ledeno, strašno bešćutna. To je poruka koja kaže: Vi ste Drugi. Vi ste opasni. Vi niste naš problem.

Mi vas ne želimo, i ne tražite baš našu pomoć. I dok čovjek gleda užasne scene egzodusa u našoj blizini, dok gleda prizore utopljenih trogodišnjaka i kamiona ugušenih leševa, ne može sebi ne postaviti pitanje: Kako netko tko sve to vidi može sročiti ovako ledeno, bešćutno pismo? I kako takav netko može pomisliti da zastupa kršćanstvo?

Nauditi Drugima

Ali, može. I to, nažalost, nije ništa novo. Jer, valja se samo sjetiti da su Željka Markić i njezina udruga izišli iz potpune anonimnosti preklani, kad su organizirali referendum kojem je cilj bio spriječiti poboljšanje prava istospolnih zajednica. I tada, kao i sada, Željka Markić i njeni klerikalni lučonoše kitili su se gardom moralne ispravnosti, zaštitom kršćanske uljudbe i „našeg načina života“.

No i tada - kao i sada - stvarni motiv koji je te ljude poticao bio je - nauditi Drugima.

Nauditi onom koji bi od partnera s kojim je živio 40 godina htio naslijediti stan. Nauditi onoj koja bi htjela skrbiti o partneričinu djetetu koje je zavoljela. Nauditi onom koji bi osobu koju voli htio posjetiti na intenzivnoj njezi.

I tada, kao i sada, strast koja je politički pokretala Željku Markić bila je ta da u ime „kršćanske većine“ naudi slabima. Tako je bilo tada - tako je sad opet.

Jurica Pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. rujan 2020 23:33