StoryEditor
KolumneDe Facto De Jure

Jurica Pavičić: Prizori s razglednica su jedno veliko svjedočanstvo zlodjela

Piše PSD.
15. travnja 2015. - 20:25
Sve, ali baš sve hrvatske političke afere zapravo su u osnovi banalno slične. Na jednoj strani u tim se aferama uvijek nalaze neki fini, otmjeno i skupo opremljeni ured. Taj ured nalazi se u nekom od staklenih tornjeva Zagreba, ili možda Beča, Klagenfurta i Villacha.

Taj ured uvijek izgleda isto: meke sjedeće garniture, ovalni stol za sastanke, rezač za papir, pisaći stol od trešnjeva drva. Taj ured može biti ured hrvatskog ministarstva. Ali može biti i neke zagrebačke ili austrijske banke ili investicijskog fonda.

Na drugoj strani te afere uvijek se – ali doslovno uvijek – nalazi neka vala. Obično je to neko od boga zaboravljeno mjesto, nekakav tepli bok, rat ili saplunara, obično na južnim hrptima dinarskog masiva ili na vanjskim bokovima otoka.

Iz crvenog u zeleno

Ta mjesta najčešće i izgledaju isto. Mrkente uz more, gusta, neprohodna makija, zapuštene i neobrane masline ili borova šumica. Koje god raslinje tu valu prekrivalo, ispod nje se naziru davni suhozidi, tragovi davno obrađene zemlje koju su davno obrađivali ljudi koji su davno otišli u San Pedro ili Punta Arenas.

Ležala je ta zemlja tako, zaboravljena i nikom potrebna, cijelo jedno stoljeće. Sve dok nakon 2000. nije otpočela turističko-nekretninska bonanca, i dok vrli suvereni Hrvati nisu shvatili da je ekonomska budućnost ove zemlje u čarobnoj transsupstanciji iz zelenog u crveno, iz negrađevnog ništa u građevno ništa.

I tada, u toj čarobnoj dekadi kad smo se svi igrali alkemičara i mislili da kamen možemo pretvoriti u zlato, počinju sve hrvatske afere.

Navlas iste, nižu se te i takve afere od Barbarige i Dragonere u Istri, preko Lamjane, Čiova, preko šoltanskih, jelšanskih i sutivanskih vala, južnih i sjevernih obala Sućurja, pa sve dolje do debelog dubrovačkog juga.

Nizale su se te afere posljednjih godina, sve karikaturalno slične, dok ovih dana nije stigla i posljednja. I ona – kao i sve – na jednoj strani ima fine, otmjene urede: urede koruške banke i hrvatskih političara. I ona na drugoj strani ima neki gluhi, od boga zaboravljeni kamenjar. Taj kamenjar ovaj je put – za promjenu – na Pagu. I za promjenu se zove Šimuni.

Do prošlog tjedna Šimuni su bili nelijepo i nikom bitno mjesto od 160 stanovnika u goloj, stjenovitoj vali na vanjskoj strani Paga. Šimuni bi vjerojatno ostali i dalje živjeti u anonimnosti Booking.coma i oglasnika za apartmane da nije afere koju su ovih dana razotkrili austrijski istražitelji i novinari.

Stroga mati zvana kriza

Rasplićući neopisivu kloaku zvanu Hypo banka, raspetljavajući, dakle, otrovno klupko male seoske banke koja je u petnaest godina uspjela cijelu Hrvatsku otrovati cijankalijem koruptivne špekulacije, austrijski su kolege otkrili još jednu kamenu nedođiju oko čijeg su pretvaranja iz kamena u zlato veliki patrioti zaradili lijepe pare.

Otkrili su – čitamo – da je austrijska provincijska banka kupila za groteskno preplaćenu cijenu divlje, neobrađeno i negradivno zemljište u Šimunima od stanovitog gospodina P., za kojeg se sad ispostavlja da bi mogao biti Ivić Pašalić.

Ispostavilo se da su koruški seoski bankari (vjerojatno i financijski) “stimulirali” lokalne HSS-ovske i HDZ-ovske političare da malo potpomognu čarobnoj transsupstanciji iz zelenog u crveno. Ispostavilo se da je jedan od tih političara i sadašnji saborski zastupnik navodno “očišćenog” Karamarkova HDZ-a, Davorin Mlakar.

Ispostavilo se da se željena čarobna konverzija iz negrađevnog u građevno očekivano i dogodila. Sve je tako vodilo prema hepiendu u kojem bi lokalni političari zaradili masne pare, a Pažani dobili gomilu vikendica, da se nije dogodila stroga mati koja svodi sve račune na mjeru – a to je kriza.

No, kriza se uvijek i neizbježno dogodi, pa se dogodila i ovaj put. S njom pod ruku dogodio se i nekretninski krah, a s njom pod ruku dugovi i dubioze.

Dogodilo se to da su malu banku s velikim balkanskim ambicijunima na koncu morali spašavati austrijski porezni obveznici. Dogodilo se na koncu to da je banka mislila da ima zlato, ali se ispostavilo da u posjedu ima ono što su Šimuni (i svi drugi “šimuni”) uvijek i bili – dakle, kamen i krš.

Skandal s aferom Šimuni nije u tome što je ona skandalozna. Skandal s tom aferom je u tome koliko je prizemno, otužno banalna.

Scenarij je uvijek bio i ostao pretužno isti. Nađete neku ljupku i zaboravljenu valu. Kupite je jeftino kao draču i krš. Nađete banku koja će vas pratiti u vašoj transsupstanciji od kamenja do apartmanskog naselja.

Potom nađete političare – u pravilu HDZ-ove, koji put IDS-ove – koji će vam “zeleno” prevesti u “crveno”. Ukoliko se dogodi da lokalni političari prave probleme, ili postavljaju pitanje, ili ukoliko se popiknete na neku zavičajnu ili ekološku udrugu, tada nađete dobrog spin doktora poput nenadmašnog Krešimira Macana.

Kamen je samo kamen

A onda će – u roku od nekoliko tjedana – u novinama početi izlaziti bajoslovne simulacije u Corelu, 3D prikazi dizajnerskih divota, vrlo često s potpisom nekog šmensi arhitektonskog studija iz Miamija ili Londona.

Počet će izlaziti ljutiti članci o “antipoduzetničkoj klimi” i “kočenju investicija”. A onda će se – pod pritiskom Zagreba – i lokalni bundžije saviti. Zeleno postaje crveno, odobravaju se krediti. Pišu se GUP-ovi i DPU-i.

Naručuju se studije, potplaćuju konzervatori, ušutkavaju protivnici.

Ako treba, režiraju se lokalni izbori. A onda – kad vam izgleda da su se sve stvari složile na mjesto – stiže problem. Taj problem stiže iz svijeta izvan vaše kontrole, s nekog Wall Streeta gdje propadaju neke čudne firme koje se zovu Fanny Mae i Freddie Mac, i čitav svijet nekretninskih fantazija pretvara se u prijesno, prazno ništa.

A s tim ništa u ništa se pretvaraju i vaše fantazije u Corelu. Zlatna je groznica najednom minula, stvari su se najednom slegle na svoje, ispostavilo da je kamen ipak samo to – kamen. Da su Šimuni ipak samo Šimuni, a ne Hvar ili Ibiza. Uobrazilja se raspršila.

Na toj uobrazilji neki su krasno zaradili – ovaj put Pašalić ili Mlakar, drugi put neki drugi. Ti koji su na uobrazilji zaradili u vrhu su biznisa, politike, a sutra će lako moguće opet doći na vlast. A cijenu te uobrazilje plaćaju danas porezni obveznici. Ovaj put austrijski. Drugi će put hrvatski.

Stoga, kad drugi put krenete trajektom na Brač, Hvar ili Ugljan, nemojte da vas oči zavaraju. Gledat ćete uokolo vijence otoka, borovinu, sike, uvale i ubavi pejzaž.

Vi možda mislite da je to razglednička arkadija, “ko-to-može platit” s kolorističkih platna Dulčića, Nobila ili Veže. Ali krivo! Ono što se vama čini kao razglednička divota, zapravo je corpus delicti, jedno veliko svjedočanstvo zlodjela, a gotovo svaka od vala koje promiču lijevo i desno od Jadrolinijine prove zapravo je poprište zločina iscrtanog na nekom udaljenom pisaćem stolu, u nekom udaljenom staklenom neboderu. To je jedna i jedina Dalmacija koja postoji u mom i vašem oku.

Jurica Pavičić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 16:02