StoryEditor
ZagoraEUROPSKI POGLED

Alka je spomen na veliki kršćanski ratni pothvat: Sultan je htio vratiti Sinj pod svoje ali - prevario se

Piše Tihomir Rajčić
9. kolovoza 2020. - 20:26
Ante Čizmić v/ HANZA MEDIA

"Oni koji su svjedočili opsadama gradova u Njemačkoj i Flandriji potvrdili su mi da nikada nisu vidjeli ovoliko paljbe", zapisao je Zorzi Balbi, venecijanski providur Dalmacije, nakon što je 16. kolovoza 1715., dan nakon završetka turske opsade, obišao okolicu Sinja. Ovime je Balbi sažeo jednu od ključnih epizoda hrvatske povijesti koja je bila dio europskog pothvata započetog tri desetljeća ranije, kada su "krilati" Poljaci rastjerali osmansku vojsku.

Prema istraživanjima suvremene kanadske povjesničarke Osmanskog Carstva Virginie Aksan, u jutarnjim satima 12. kolovoza 1683. umorni i gladni nakon dugog marša, poljski konjanici, uz koje su bili i vojnici iz tadašnjih brojnih njemačkih država, jurnuli su na osmansku vojsku koja je opsjedala Beč. Pod ljetnim suncem Osmanlije su se uspješno odupirale negdje do tri sata poslije podne kada je počeo drugi, odlučni, kršćanski juriš. U krvavoj bitki poljski konjanici s velikim krilima na leđima zbunili su neprijateljske konje koji su mislili da se suočavaju s nepoznatim zvijerima, pa je počeo osmanski bijeg.

Oko 17.30 sati sve je bilo gotovo pa se ostvarila želja jednoga njemačkoga generala koju je dijelio i ostarjeli korpulentni poljski kralj Jan Sobjeski: "Ja sam star čovjek. Večeras želim imati udoban smještaj u Beču."

Nakon ove pobjede zaredao se niz fantastičnih kršćanskih uspjeha koji su osmanskog sultana prisilili da u kratkom roku mobilizira tri velike vojske koje su, jedna za drugom, uništene u krvavim bitkama. Nakon ovih poraza sultanov poslanik Ibrahim je u Srijemskim Karlovcima 1699. potpisao mir koji je zapravo bio predaja. Nekad strah i trepet kršćanskog svijeta Osmansko Carstvo u Europi bilo je svedeno na Balkan koji će, zbog vrlo loše uprave i brojnih etničko-vjerskih nacionalizama, stotinjak godina kasnije postati globalna crna točka.

Važnost kršćanske pobjede najbolje je sažeo tekst mira u Srijemskim Karlovcima u kojem je osmanski poslanik vrlo iskreno priznao:

"Austrijanci, Poljaci, Rusi i Venecijanci čvrsto su se ujedinili i napali muslimanske granice sa svih strana, s kopna i s mora, i bilo ih je nemoguće razjediniti ili pobijediti."

Iza ovog pothvata kršćanskih saveznika koji su činili "Svetu ligu", bila je komplicirana pozadina europske politike.
Englezi su, na primjer, priželjkivali mir na istoku kako bi im Austrija mogla pomoći u ratu protiv Francuske, stare saveznice Osmanlija. Uz to, i kršćansko savezništvo Austrije i Rusije je imalo svoje naličje. Rusija je na kršćansko jedinstvo gledala isključivo kroz pravoslavlje, slično kao i Austrija kojoj je katoličanstvo bilo važan element državnog jedinstva.

Hrvatsku perspektivu ovog problema osjetio je vrlo obrazovani svećenik Juraj Križanić, koji je zbog propovijedanja kršćanskog i slavenskog jedinstva završio u ruskom zatvoru.

S druge strane su mletačke, a zatim i austrijske vlasti u Dalmaciji pravoslavce smatrale potencijalno nelojalnim rusofilima koji moraju postati katolici.

U ovakvim se okolnostima sjeverni i središnji dio Hrvatske polako okupljao pod žezlom austrijskih Habsburgovaca, dok je Venecija dijelove Dalmacije polako "otkidala" od Osmanskog Carstva. Tijekom tog "otkidanja" u Sinj je došla jedna važna hrvatska starina.

Naime, nakon ponižavajuće predaje Osmanskog Carstva iz 1699. godine svi ne-muslimani su postupno počeli izgledati kao unutrašnji neprijatelji. Najsumnjiviji su bili katolici koji su počeli odlaziti na austrijska i venecijanska područja.
Iz hrvatske perspektive posebno je zanimljiv slučaj Bosanskog pašaluka, odakle je četiri godine nakon pobjede "krilatih" Poljaka došla jedna hrvatsko-katolička starina. Riječ je o koloni koju je iz Rame, hrvatskog srca Bosne, poveo legendarni narodni vođa fra Pavao Vučković. Ta kolona je sa sobom donijela kult čudotvorne Gospe koja danas, u liku Gospe Sinjske, ima neizmjernu vjersko-identitetsku ulogu.

Istovremeno, u Osmanskom Carstvu, ali i u Veneciji, svom snagom je buknula epidemija korupcije i nereda.
U Osmanskom Carstvu nered se počeo širiti iz državnog vrha. Naime, nakon globalno utjecajnog Sulejmana Veličanstvenog osmanska carska obitelj je bila sve slabija i slabija, pa su sultani postali nesposobni pijanci i žderonje koje su haremske žene, manipulirajući seksom i obiteljskim odnosima, zapravo držale u kućnom pritvoru.

image
BoŽidar Vukičević/HANZA MEDIA

Istovremeno, u Carigradu su počele pobune elitnih vojnika "janjičara" koji su sve više postajali neka vrsta "uhljeba". Stalno su tražili veće plaće, koje su bile oslobođene od poreza, a počeli su se miješati i u politiku. Ovaj se nered proširio na osmanske posjede na Balkanu, rezultat čega je bila razgranata korupcija i iznude lokalnih dužnosnika koji više nisu bezuvjetno odani sultanovi vojnici. To je opet značilo manji proračunski prihod, veću poreznu presiju koja je dovodila do čestih lokalnih pobuna. To se posebno osjetilo u ogromnom Bosanskom pašaluku koji se tada protezao od Save do jadranskog zaleđa, i od Bihaća do Srbije.

Istovremeno, korupcija je blokirala i Veneciju u kojoj je politička elita jednostavno kupovala visoka državna namještenja, pa čak i činove u vojsci. Rezultat je bio nedostatak sposobnih civilnih i vojnih dužnosnika koji su se mogli nositi s osvetničkim udarom, koji se početkom 18. stoljeća "kuhao" u Carigradu.

Pritisnuta unutrašnjim nevoljama osmanska elita je posegnula za prastarim političkim trikom, borbom protiv vanjskog neprijatelja. Želeći mobilizirati javno mnijenje i učvrstiti svoju vlast, ali se i osvetiti najslabijoj članici "Svete lige", sultan je u prosincu 1714. Veneciji objavio rat.

Prema povjerljivim izvješćima jednoga britanskog diplomata izravni povod bilo je to što se Vеnеcija zaplela u antitursku pobunu u crnogorskim brdima koju je "potpalila" velika vreća zlatnika iz Rusije. Zbog zauzetosti vrlo složenom situacijom u tadašnjoj Europi, odnosno zbog brojnih diplomatsko-ratnih sukoba na potezu od Španjolske do Crnog mora, Veneciji, isprva, nije pomogao čak ni Papa.

U ovakvoj situaciji Osmanlije su osvojile venecijanske posjede u Grčkoj i odlučili vratiti Sinj koji su izgubili još 1686., na samom početku rata sa "Svetom ligom".

Prema najnovijim procjenama poznatoga hrvatskog turkologa Nenada Moačanina, na Sinj je krenulo 33.000 vojnika, među kojima su bili Tatari s Krima, Albanci, razni dragovoljci iz Bugarske, Srbije i drugih dijelova carstva, te Bošnjaci koje je predvodio Mustafa-paša Čelić.

Sve u svemu, na Sinj je u srpnju 1715. opsjela vrlo šarena vojska u kojoj su borci iz Bosanskog pašaluka činili tek oko trećinu vojnika što, smatra Moačanin, u znatnoj mjeri objašnjava poraz i bijeg osmanske vojske. Osim slabe moralne motiviranosti Osmanlije su, gledano strogo vojnički, poraz pretrpjeli zbog ozbiljnih logističkih problema.

Kako je nedavno napisala hrvatska ekspertica za povijest Venecije Lovorka Čoralić, mletački vojni vrh je računao da je Sinj utvrda koju je lako braniti sa šačicom od oko 800 vojnika, jer će se svaka osmanska vojska morati brzo povući zbog logističkih problema oko ishrane vojnika, konja i tegleće stoke.

To se, na koncu, i dogodilo jer je osmanska vojska tijekom srpnja i kolovoza 1715. pojela sve što se dalo pojesti na širokom području od Drniša do Zadvarja.

Nastojanje da ubacivanjem granata u sinjsku tvrđavu pogode skladište baruta, te zadnji juriš 15. kolovoza 1715. zapravo su bili očajnički pokušaj da se preduhitri neminovni logistički poraz.

Otud i, na početku navedeno, zapažanje mletačkog providura Balbija o količini paljbe, ali i priča o hrabrosti odreda Kaštelana koji su, u svojim suknenim odijelima, po ljetnoj vrućini doslovno otrčali u vatru sinjske bitke.

No, to je neka druga priča.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 22:36