Britanci od šljake očekivali 100 milijuna eura

Englezima nije ni na kraj pameti u Dugome Ratu graditi ekskluzivni hotelski kompleks. Za malo novca dočepali su se terena krcatog ferokromom, a njegova je eksploatacija jedini motiv kupnje negdašnje tvornice ferolegura − kažu mnogi Dugoraćani, negdašnji radnici “Dalmacije”, kao i neki djelatnici tvrtke “Colligo”, s kojima smo jučer razgovarali nakon što je” Slobodna” objavila odluku Državnog odvjetništva prema kojoj će britanskome fondu “Landmark Property Management” nastavak radova na sanaciji zemljišta na dugoratskoj punti biti dopušten tek nakon što ishode koncesiju na pomorsko dobro te kupe dodatnih 33.000 četvornih metara tvorničkoga kruga koji, prema DORH-u, nije bio dio kupoprodajnog ugovora iz 2006. godine.

U “Landmarku” su, kako smo javili, ostali konsternirani tim zahtjevom te su se za pomoć obratili i britanskome veleposlanstvu u Zagrebu, a najavili su i tužbu protiv Republike Hrvatske za naknadu štete tešku najmanje 37 milijuna eura.

Nije im ni na kraj pameti, kako nam je kazao izvor iz vrha “Landmarka”, ponovno kupovati nešto što su već jednom bili kupili. U prilog tome za dokaz nude kupoprodajni ugovor koji je s hrvatske strane potpisao “Dalmacijin” stečajni upravitelj Vedran Šeparović, prepuštajući im u vlasništvo cjelokupno zemljište kojim se nekadašnja tvornica koristila. Pa tako i teren koji spada u pomorsko, odnosno javno dobro.

Glavni su Hrvati?

− Prava je istina da su Englezi od ukupnih 180.000 kvadrata kupili samo 70.000 četvornih metara zemljišta, dok na pomorsko dobro otpada nešto više od 70.000 kvadrata, a 33.000 kvadrata je onaj dio koji im sada država uvjetuje da ga kupe ako namjeravaju nastaviti sanaciju − tvrde naši sugovornici, ne želeći imenom u novine jer se, kažu, nije pametno ikome zamjeriti.

A pogotovo ne Englezima, pri čemu nas upućuju da Engleze stavimo pod znak navodnika, sumnjajući da zapravo iza svega stoji čvrsto zategnuta mreža s Hrvatima u naslovnim ulogama.

Od ponuđenih nam brojki zastaje dah. Radnici s kojima smo razgovarali − od kojih su neki, ponovimo, do prošle godine radili upravo na sanaciji tvorničkoga kruga − redom ističu kako su na preradi troske zgrnuti milijuni. I kako je upravo ta prerada bila jedini motiv kupnje propale tvornice.

− Tona dobivenog ferokroma prodavala se po prosječnoj cijeni od 2000 eura. A radilo se bez stajanja, u tri smjene, te smo dnevno izbacivali 60 jednotonskih vreća. Materijal je to nužan za proizvodnju specijalnih legura čelika potrebnih za izradu oružja.

Enorman prihod

Ono što smo mi prerađivali išlo je za Liege u Belgiji, a što je dalje s tim materijalom bilo, ne znam − objašnjava jedan od očevidaca. A kakve su im daljnje namjere?

Prema saznanjima naših sugovornika, hotelski kompleks bio je samo mamac. Ferokrom je, uostalom, i razlog “Landmarkove” borbe za cjelokupni teren, jer se upravo na pomorskome i javnome dobru, koje su do zabrane uredno eksploatirali, i nalaze najveće zalihe odbačene, a tako dragocjene troske.

Eksploatacija je, uz pomoć posebnih strojeva, trajala nešto više od šest mjeseci, pri čemu prvih tjedana, dok se proizvodnja nije uhodala, nije bila dosegnuta željena razina od 60 vreća dnevno.

Ipak, za preostalih pet mjeseci, složni su svi s kojima smo razgovarali, prihod je bio enorman.

Prema najgrubljoj procjeni (60 jednotonskih vreća dnevno po cijeni od 2000 eura), u tako kratkom roku uprihođeno je 18 milijuna eura iliti 135 milijuna kuna. A troske za preradu bilo je za najmanje još dvije do tri godine. Što znači da bi očekivana zarada − nakon 10,6 milijuna eura teške početne investicije − za “Landmark” u Dugome Ratu premašila 100 milijuna eura. A to već govori da je riječ ili o poslu ili, pak, o prijevari stoljeća.

VINKO VUKOVIĆ

Narudžba iz Brazila Koncem prošloga ljeta je, unatoč zapečaćenim pogonima, prerada bila nastavljena na osam dana. Sve dok se država nije ponovno umiješala te “Colligu” isključila struju. − Riječ je bila o hitnoj narudžbi iz Brazila po cijeni od 4000 eura za tonu, jer na tržištu vlada kronična nestašica ferokroma. Ovi iz “Landmarka” to jako dobro znaju − zaključuju Dugoraćani.

Englezi: Lažu! − Sve je to najobičnija laž. U sanaciju smo uložili 80 milijuna kuna, a od prerađene šljake vratilo nam se tek 40 milijuna kuna − brane se iz “Landmarka”, dodajući kako nigdje u svijetu gdje su poslovali nisu naišli na tako neprijateljsko okruženje.

Načelnik na mukama Načelnik općine Dugi Rat Jerko Roglić otkrio nam je da je samoinicijativno otišao u Zagreb tražeći sastanak u Ministarstvu graditeljstva. − Primila nas je zamjenica ministra Anka Mrak-Taritaš, od koje smo tražili da nam odgovori na samo dva pitanja: što vlast namjerava učiniti s hrpom troske koja već mjesecima stoji u centru našega mjesta i što će biti s radnicima koji su radili na sanaciji te su sada bez posla. No, ništa bitno nismo doznali, rekla nam je da neće ništa poduzeti sve dok Državno odvjetništvo ne odradi svoj posao. Nakon toga sam osobno napisao pismo DORH-u sa zamolbom da požure u donošenju rješenja, no na sastanku na kojemu je to rješenje doneseno nisam bio − objašnjava Roglić. Dugoratski načelnik žali se kako trpi neopravdane kritike svojih sumještana.