Najlakše je pisati o mrtvima. Mrtvi se ne žale. Ne prijete i ne zovu urednika. Ne proklinju. Njima je svejedno. Kamena ploča, nekoliko buketa, dvije, tri ožalošćene žene i gotovo.
Olakšanje. Da, olakšanje je prava riječ. Iako je nitko od ovdje nazočnih nije iskusio, smrt za umrlog prije svega donosi olakšanje. Eto vam život, pa ga proklinjite. Žalite se i pišite Uredniku. A mene - što gledate, pa nisam vam ja rekao da trošite novac na besmislene cvjetne aranžmane - slobodno zaboravite.A tako obično i bude. S vremenom se osuše i buketi i suze. Ostanu tek fotošopirano sjećanje i lako pisanje. Sastrugana istina.
Dugi Rat nema groblje. A sve donedavno, prije samo stotinjak godina - raspitajte se kod umrlih, ako vam se 100 godina učini puno - Dugi Rat nije imao ništa. Nije bilo čak ni Dugoga Rata. A onda je došla tvornica. Pa za njom i ljudi. Na stotine ljudi. Na tisuće. Koji su u Dugome Ratu - u fabrici, kako su tvornicu, ne mareći za jezične finese, od dragosti prozvali - radili, živjeli i umirali.
Pod kampanelom
No, pokapali su ih daleko od Dugoga Rata. Jer, rekosmo, Dugi Rat nije imao groblje. Nije ga imao prije sto godina, nema ga ni danas. Dugoraćane pokapaju u selima iz kojih su se prema Dugome Ratu bili uputili. Tamo im je ploča, tamo su - po razasutim poljičkim katunima - skoreni njihovi vijenci, tamo su utrnute njihove svijeće.Njega su pokopali u Putišićima, u Donjemu Docu, a na sprovod je došao cijeli Dugi Rat. I barem jedna četvrtina Omiša. Bila je to jedna od onih osmrtnica koje se pomno i dugo čitaju. Iako, u njegovu se slučaju nije imalo što čitati. On, naime - kako se to, dalmatinski škrto, ljudski bezosjećajno, kaže za nesretnike koji putuju sami - nije imao nikog. Nikog svog.
U osmrtnici je među ožalošćenima bilo navedeno tek ime jednoga strica, jedne tete i nekoliko rođaka. I napomena da autobus polazi s dugoratskog kolodvora. Da, imaju Dugoraćani kolodvor, on im je dok je radila fabrika bio prišniji od groblja.
U Dalmaciji se na sprovode odlazi iz dva razloga. Jedni idu zbog toga što je red, jer je pokojnik svima dolazio na sprovode, a drugi kako bi pokojnikovoj obitelji izrazili saučešće, nešto rjeđe i sućut. A ponekad, samo ponekad, u onim posebnim situacijama kad umre netko jako mlad ili jako poznat, ili kad izbije rat pa sprovodi zamijene političke mitinge, pod kampanelom i čempresima okupe se svi.
Svi. Baš kao prije dvije godine, u lipnju, samo mjesec dana nakon njegova pedesetog rođendana. Svi, ali baš svi, koje je u svom životu barem jednom okrznuo došli su mu na sprovod. Bila je to najveća ožalošćena familija što ju je Dugi Rat ikad vidio. Jedan stric, jedna teta, nekoliko rođaka i na stotine braće i sestara došli su ispratiti čovjeka koji nije umro ni jako mlad ni jako poznat i kojemu, ako ćemo pravo, mnogi od njih nisu znali niti ime.
Nadimak im je bio dovoljan, onako kako se to već zna dogoditi da nekim ljudima nadimak - pa makar se više nitko i ne sjeća tko im ga je dao i zašto - zamijeni ime, pa ih i u osmrtnicama po nadimku zakačenom uz ozbiljnu fotografiju (zakon kaže da nasmiješen čovjek nema pravo na dokumente) lakše prepoznaju.
Dogodilo se zlo
 |
| Prijatelji Nikole Kačunića proslavili su njegov 52. rođendan |
U teškom stanju - sad već prepisujemo novinsko izvješće - vozač je prebačen u splitsku bolnicu gdje je podlegao ozljedama. Novinar u tom trenutku nije znao da unesrećeni (ako izuzmemo čitav jedan grad i još kvarat drugoga), nema nikog svog, ali vijest je napisao kao da jest. Navukao je kamenu ploču i otišao u potragu za drugim neohlađenim mrtvacima.
Kratke, suhe i zanatski precizne vijesti, međutim, lako se prenose i brzo šire. Već do jutra, u zoru nakon Svetog Ante, cijeli Dugi Rat znao je da se dogodilo zlo. Bio je to jedan od onih dana kada je i odraslim muškarcima dopušteno plakati. I proklinjati, prijetiti, žaliti se Uredniku.
Umro je najbolji od nas. Govorili su tada, baš kao što govore i danas, dvije godine nakon objave te kratke, suhe i zanatski precizne vijesti, kada bi odrasli muškarci već trebali shvatiti da je krajnje vrijeme da se prepuste fotošopiranom sjećanju i lakom pisanju. Ali, oni to ne čine.
Dapače, u čast svog prijatelja, velikana koji njihovo mjesto nije oplemenio nikakvim grandioznim djelom, poput, recimo, nastupa u Big Brotheru ili X Factoru, nego čistom, starom i pitomom dobrotom, osnovali su udrugu i nazvali je njegovim imenom. Pardon, nadimkom.
Bezbroj je udruga diljem Hrvatske. Neke su osnovane jer je to njezinim osnivačima bio najlakši put da se domognu proračunskog novca, neke su nastale iz puke razonode, vjerojatnije dosade, neke su plod tržišno isplativog ekshibicionizma, nekima je to tek most prema politici, no teško je da u čitavoj zemlji postoji iti jedna poput ove dugoratske.
Njezin karakter je humanitarni, a služi ne samo kako bi se očuvala uspomena na “čovika” (u prijevodu s dalmatinskog: osoba velika srca koja rado i bez zadrške, posebice u najtežim situacijama, pomaže drugima), nego i kako bi dugoratska mladost shvatila “da u životu ima i važnijih stvari od iPhonea i novih patika, te da se prave vrijednosti kriju na sasvim drugome mjestu”.
U Dugome Ratu praktično nema kuće koja nije dala barem jednog člana Udruge, svi plaćaju članarinu i skupljaju novac kojim Udruga pomaže školovanje potrebite djece s dugoratskog područja, pa su tako jedan student, jedan srednjoškolac i jedan osnovac već godinu dana njihovi stipendisti, dok je prikupljeni novac s nedavne proslave 52. rođendana njihova mrtvog prijatelja doniran siromašnoj obitelji za koju su, nakon smrti oca i hranitelja, mnogi bili spremni reći kako nemaju nikog svog.
Čitav grad se te noći spustio na dugoratsku rivu kako bi započela još jedna tradicija, proslava 11. svibnja, dana kad je rođen Nikola Kačunić. Talaja. Neznani čovjek s njihova murala.
Napiši, rekli su, nešto o njemu. Najlakše je, dobili su odgovor, pisati o mrtvima.
