Početkom svibnja ruski veleposlanik u Njemačkoj priredio je u Berlinu svečanost u čast sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu. Gosti u zgradi veleposlanstva, velebnog zdanja koji je dio Staljinove ostavštine i zauzima veću površinu od obližnje zgrade parlamenta, bili su brojni uglednici, piše Economist.
Posljednji šef komunističke Istočne Njemačke Egon Krenz (86) družio se s Gerhardom Schröderom, kancelarom ujedinjene Njemačke od 1998. do 2005. (a u novije vrijeme lobistom za ruske tvrtke). Tino Chrupalla, jedan od čelnika Alternative za Njemačku (AfD), krajnje desne stranke, nosio je kravatu u bojama Ruske Federacije.
Neke su tiskovine i portali s prijezirom pisali o događaju, koji zapravo nije dobio puno prostora u medijima. Sedamnaest mjeseci od početka ruske invazije o Ukrajini, u javnom mnijenju vlada stav kako je Rusija agresor kojega se treba kloniti, a Ukrajina zemlja koja se brani i zaslužuje pomoć.
Bez obzira na to koliki su značaj imali u prošlosti, utjecaj lobista ruskih tvrtki sada je zanemariv, piše Jutarnji list.
Blijedi utjecaj bivšeg kancelara Schrödera koji je predsjedao upravom sada zatvorenih plinovoda Sjeverni tok koji su Njemačku učinili ovisnom o ruskom plinu. Prošloga ljeta Rusija je zatvorila dotok plina, a još uvijek nepoznati saboteri digli su plinovode u zrak.
Schröder je izbačen iz svih klubova, isključen je sa svih dužnosti Socijaldemokratske stranke, iako je formalno još uvijek član SPD-a te su mu oduzeti uredi.
Što se tiče Chrupalle, bliskost čelnika AfD-a s Rusijom nije živciralo samo njemačke tabloide. Poruke koje su procurile u javnost izazvale su zgražanje među zastupnicima njegove stranke. Ipak, kako piše Economist, iako ruski napori da projicira uvjerljivu moć diljem Europe nisu posve uspješni, nisu niti propali.
Subkultura onoga što Nijemci opisuju Putinversteher, simpatizera koji ‘razumiju ruskog predsjednika Vladimira Putina, uspijeva izvan mainstreama.
Diljem Europe njihovo šaputanje čini lajtmotiv u mnoštvu pritužbi o naizgled nepovezanim problemima kao što su inflacija, krah javnih službi, prekompliciranih propisa i strahom od useljavanja.
Kritičari su tek počeli osporavati razmjere velikodušnosti svojih vlada prema Ukrajini, koja je do veljače iznosila više od 60 milijardi eura ekonomske i vojne pomoći prema Kijevu iz Bruxellesa i pojedinačnih članica Unije.
Economist piše kako je širok spektar europskih korisnih idiota, što je hladnoratovski izraz za nesvjesne saveznike komunizma. U politici se stranke na krajnjoj ljevici i desnici ne slažu u puno tema, ali kada je u pitanju Ukrajina često su bili ujedinjeni u zahtjevu za uspostavom ‘trenutačnog‘ mira u Ukrajini koji bi nagradio rusku agresiju.
U medijima i akademskim krugovima, intelektualci, čini se, još uvijek rado ignoriraju dokaze o ruskim imperijalnim namjerama i njezinom srljanju u kriminal i umjesto toga žale zbog europske umiješanosti u proxy rat između Amerike i Rusije ili možda, špekulirajući dalje, između SAD-a i Kine.
I u poslovnom svijetu, unatoč brojnim rundama zapadnih sankcija, Rusija još uvijek ima mnogo prijatelja.
Putinovi ima ‘saveznike‘ u nekoliko europskih vlada. Viktor Orban, premijer Mađarske od 2010. godine, bio je najočitiji primjer. Populistički moćnik više je puta kritizirao potporu Zapada Ukrajini i nastavak mađarskog uvoza ruskog plina. Njegova vlada također odbija dopustiti tranzit oružja koje su Ukrajini dale mađarske članice NATO-a i EU-a. Susjed Austrija je, u većoj tišini, ali uz podjednak profit, također uvelike izdržala borbu, pozivajući se na svoje nečlanstvo u NATO-a i samoproglašenu ulogu mosta između Istoka i Zapada, nudeći čak malu pomoć Ukrajini dok je trgovina s Rusijom rasla, piše Jutarnji list.
Još jedna članica EU-a - Grčka - poštuje sankcije EU-a, ali se usprotivila daljnjem pooštravanju sankcija o isporuci ruske nafte, možda zato što grčke tvrtke profitiraju od trgovine. Tek nedavno i pod velikim pritiskom SAD-a Cipar, offshore financijski raj, zatvorio je oko 4000 lokalnih bankovnih računa ruskih državljana.
Turska i Srbija, koje nisu članice Unije, niti ne trude se sakriti unosnu uslugu koju preko stražnjih vrata pružaju Rusiji.
Neke su zemlje preokrenule naizgled plemenite namjere u politike koje griju Putinovo srce.
Pozivajući se na neutralnost, Švicarska je primijenila misteriozne lokalne zakone kako bi blokirala opskrbu Ukrajine oružjem, uključujući 96 tenkova Leopard, koji leže pod ključem u Italiji, a slučajno pripadaju privatnoj švicarskoj tvrtki.
Policija u Švedskoj je dala zeleno svjetlo za javno spaljivanje Kurana. Ne samo da je to silno razljutilo Tursku, koja ima pravo veta na napore Švedske da se pridruži NATO-u. Sam Putin je rado trolao Švedsku.
Na putovanju u Dagestan prije Bajrama, krajem lipnja, Putin se snimio kako drži Kuran i objašnjava da je prema ruskom zakonu zločin oskvrnuti svetu knjigu.
Zajedništvo Europe prema Ukrajini izgleda solidno, ali zid podrške ipak bi se mogao raspasti. Slovačka je, primjerice, bila vitalni kanal zapadne pomoći i nedavno je obećala svoju flotu od 13 borbenih zrakoplova MiG-29 ukrajinskim zračnim snagama.
Ankete međutim pokazuju da će stranka Roberta Fica, rusofilnog ljevičara koji je ‘ukrajinske fašiste‘ okrivio za provociranje Putina, vjerojatno pobijediti na rujanskim izborima.
Francuska je okosnica NATO-a i EU-a. No francusko parlamentarno vijeće nedavno je prekorilo Marine Le Pen, koja je tijesno izgubila od Emmanuela Macrona na izborima prošle godine, zbog papagajskog ponavljanja ruske propagande nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
Le Pen oštro poriče da brani Putina zato što je njezina stranka te godine dobila devet milijuna eura kredita od banaka pod kontrolom Rusije. Osudila je rusku invaziju na Ukrajinu, ali je prošloga listopada poručila da sankcije Rusiji ne funkcioniraju.
Iako talijanska premijerka Giorgia Meloni, ekstremno desna političarka, snažno podržava Ukrajinu, Matteo Salvini, koji vodi drugu najveću stranku u njezinoj koaliciji, protivnik je sankcija i do invazije je bio deklarirani simpatizer Putina.
Njemačka, poput Francuske, djeluje kao čvrsti stup. AfD, stranka koju domaće obavještajne agencije opisuju kao propagatora ruskih narativa, ipak bilježi skok u anketama. Sada je u mrtvoj trci za drugo mjesto s vladajućim Socijaldemokratima. Nasuprot njima je Sahra Wagenknecht, ljevičarka i mirotvorka, koja tvrdi da ankete govore da bi mogla osvojiti 19-30% njemačkih glasova na izborima. Iako javna potpora Ukrajini ostaje snažna, trend se smanjuje.
Čini se da krajnju desnicu, krajnju ljevicu i intelektualnu oporbu u Europi sa zapadnom politikom ujedinjuje antiamerikanizam u stilu Hladnog rata.
Tino Chrupalla, rođen u Istočnoj Njemačkoj, primjerice inzistira na tome da su Amerikanci profitirali od ukrajinskog rata prisilivši Njemačku da prijeđe s ruskog prirodnog plina na skuplji tekući plin koji se isporučuje iz Amerike.
Ali to je zamka, nagovještava, jer je uvezena američka energija toliko skuplja da će njemački proizvođači morati prebaciti proizvodnju u Ameriku.
Sahra Wagenknecht, njegova ljevičarska suparnica, vjeruje da je Amerika natjerala Rusiju na rat pokušavajući uvući Ukrajinu u svoju ‘sferu utjecaja‘, prenosi Jutarnji list.
Na nedavnom političkom skupu u blizini Berlina Olafa Scholza, njemačkog kancelara, isprepadala je skupina mirovnjaka koji su mu vikali "Ratni huškač!"
Inače pristojan, blag i nepokolebljiv, Scholz je uzvratio preko mikrofona da je Putin taj koji želi uništiti i osvojiti Ukrajinu.
“Da vi galamdžije imate i malo pameti, znali biste koji je pravi ratni huškač!”.