StoryEditor
Svijetpouke Trianona

Što je točno Orbanova karta koja je uzburkala duhove, a Milanović ju je nazvao ‘mračnim fetišem‘? Evo kako je najveća mađarska trauma prerasla u mit

8. svibnja 2020. - 12:42
Attila Kisbenedek/AFP

Karta je to o kojoj posljednjih dana pričaju svi. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović nazvao ju je mračnim fetišom. Borut Pahor optužio ju je za teritorijalne pretenzije. Rumunji su se zbog nje ekspresno već krenuli osvećivati.

Ona pokazuje granice Velike Mađarske iz doba Austro-ugarske monarhije. Uz Mađarsku, uključuje Slovačku, Transilvaniju, Sloveniju, dijelove Italije i Austrije te dobar dio Hrvatske. Mađarski premijer Viktor Orban ovih ju je dana objavio na svojem Facebook profilu. S porukom mađarskim maturantima da im želi sve najbolje uoči završnog ispita iz povijesti.

Riječ je o karti koja već nekoliko godina visi na zidu njegovog ureda. Ona pokazuje državu koja je postojala prije najtraumatičnijeg događaja u novovjekoj mađarskoj povijesti: Trianonskog mirovnog ugovora. Dokumenta koji je ime dobio po palači u francuskom Versaillesu u kojoj je parafiran, a kojim je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu demontirana Ugarska kraljevina u svojim dotadašnjim granicama.

Činjenica da se upravo ove godine navršava 100. obljetnica ugovora u Trianonu dramatiku je podignula za pokoju oktavu. A povijesna nostalgija sa reminescencijama u sadašnjosti dobila je tako svoj okrugli povod.

Tim je ugovorom 4. lipnja 1920. godine Ugarska ostala bez tri četvrtine svojeg teritorija, 64 posto stanovništva, polovine najvećih gradova, dvije trećine banaka, 84 posto drvnih sirovina i željeznih ruda, svih značajnijih rudnika… I, treba i to napomenuti, izlaza na more.

Preko noći, od kraljevstva od 21 milijun došli su na republiku od 7,6 milijuna ljudi. Trećina Mađara (točnije 3,4 milijuna) ostala je izvan granica nove Mađarske. Uslijedile su deportacije, likvidacije, otimanja imovine.

Teritorij dotadašnje Ugarske razdijeljen je Rumunjskoj, Kraljevini Jugoslaviji, Čehoslovačkoj. Manji dijelovi su otišli Austriji, Poljskoj i Italiji. Što slijedom tajnih ratnih dogovora kojima je Antanta kupovala saveznike u ratu, kao u slučaju Rumunjske, što zbog upornog forsiranja prava malih naroda od strane američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, u čemu je profitirala Karađorđevićeva Jugoslavija.

image
AFP

Sto godina kasnije u kolektivnoj memoriji naših susjeda Trianon je ostao najvećom nacionalnom traumom u njihovoj povijesti. Ono što je za Srbe bila Kosovska bitka, za hrvatsku desnicu britanska izdaja na Bleiburgu.

Vremenom, kao što to obično i biva, trauma je prerasla u mit. Mađari su uvjeravali i sebe i druge da su oni stoljećima nesebično prolijevali krv da Europu obrane od najezde Turaka, da su bili predziđe koje je Stari kontinent branilo od Osmanlija, da su grcali štiteći Europu. I da ih je onda ta ista Europa tako sramotno izdala.

Nakon Prvog svjetskog rata poražena Njemačka je izgubila 13 posto teritorija, poražena Bugarska 10 posto. A Mađarska 72 posto onoga što su držali svojim teritorijem.

Kao i kod svakog mita, ni ovdje nije bilo previše sentimenta za činjenice. Nitko nije želio razumjeti da su u toj Ugarskoj Mađari bili uvjerljiva manjina. Da su u njoj živjeli drugi narodi, da je nasilna mađarizacija tim narodima zgadila ideju zajedničke države i da su jedva dočekali njezin raspad. Da su carstva propala i da u toj propasti nije stradala samo Ugarska. Austrija je izgubila 73 posto svojeg teritorija i 78 posto stanovnika. Turska imperija je ostala bez 62 posto teritorija i 40 posto stanovnika.

Svaka činjenica, svaki argument, sve je bilo uzalud. Mađari su Trianon vidjeli samo i isključivo kao poniženje. Izdaju. I sramotu Europe.

Da stvar bude gora, nakon što su komunisti 1945. došli na vlast u Mađarskoj se o Trianonu nije otvoreno govorilo, pa se frustracije nisu mogle vremenom iživjeti, slegnuti, ispuhati. O „sramotnom“ mirovnom ugovoru se pričalo poskrivećki, povijesne su se „činjenice“ učile od djedova i baka, prenosile s koljena na koljeno.

image
Miroslav Luzetsky/AFP

Kada je došla 1989., sva je ta prešućena povijest iskuljala van u oblicima koji nisu svaki put bili ni pošteni ni utemeljeni ni znanstveno točni.

Povjesničari su se počeli baviti revizionizmom. Radikalni političari pričati o granicama. A obični građani i dalje, samo sada ne više po skrivećki, nego otvoreno, nastavili sumnjati o povijesnu pravdu.

Viktor Orban u odlučio zajahati tog zmaja. Ne kako bi doista krenuo u neki novi rat protiv susjeda. Niti da bi Hrvatsku, Slovačku ili Transilvaniju, u kojoj i danas živi značajna mađarska manjina, oružjem pripojio „matici zemlji“. Sudbina Slobodana Miloševića dovoljno je poučna da ga u startu odvrati od te nakane.

Ne, karta Velike Mađarske njemu služi za nešto potpuno drugo.

Da pouke Trianona transferira na današnje vrijeme. Da svojim biračima pokaže da Europa nikada nije „voljela“ Mađarsku. Da joj je zabila nož u leđa kad kod je to htjela. Da je to nekad napravila poražavajućim mirovnim sporazumom, a da to danas čini kritikama na njegov račun. Bilo da je riječ o kontroli pravosuđa, korupciji, pritiscima na medije, nedemokraciji, autokraciji...

I da Mađari, ako sebi žele dobro, moraju naći neki svoj put. Orbanov put.

Izdvojeno

10. kolovoz 2020 14:29