Mi nedvojbeno možemo silom izbaciti Nijemce iz Agadira, ali bismo trebali pokušati sklopiti pogodbu i pucati tek ako oni tu pogodbu odbiju.
Ovako je britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey 20. srpnja 1911. opisao ratoborne britanske planove glede marokanske luke Agadir, u koju su devetnaest dana ranije uplovila tri njemačka ratna broda.
Da je britanski vladin vrh tada odlučio zapucati na Nijemce, I. svjetski rat bi izbio zbog Maroka, pa bi i svjetska povijest vjerojatno izgledala drukčije. U pozadini ove marokanske krize bile su vrlo opasne napetosti između Francuske i Njemačke.
Početkom 1911. Francuska i Njemačka se nikako nisu mogli dogovoriti oko toga kako zajedno iskoristiti rudna i druga bogatstva Maroka, koji je na papiru bio nezavisna država.
Da stvar bude kompliciranija, kako je svoju vladu izvijestio britanski vicekonzul u Maroku, i druge europske sile su nastojale “opelješiti” Maroko.
Zato je britanski konzul svoju vladu upozorio da, iako je bila obvezna podupirati grabež svoje saveznice Francuske, Britanija ne smije ostati bez udjela u marokanskom kolonijalnom kolaču.
A onda se uplela Njemačka.
Ovakva se situacija nije sviđala ni službenom Berlinu koji je, milom ili silom, nastojao od Francuza iznuditi komadić Maroka ili neke druge francuske kolonije u Africi.
Reagirali munjevito
Napetosti su dodatno pojačali unutrašnji neredi u Maroku, gdje su pobunjenička plemena u ožujku 1911. ugrozila prijestolnicu tamošnjeg sultana - Fez.
Francuzi su reagirali munjevito te su, mimo međunarodnih ugovora, u Fez poslali svoju vojsku. Zato je 1. srpnja 1911. u marokansku atlantsku luku Agadir uplovio mali njemački ratni brod “Panter”, a za njim još dva manja ratna broda - “Berlin” i “Eber”.
Kada je vlada u Londonu vidjela što su Nijemci napravili, izgubili su živce pa je ministar financija Lloyd George, iako liberalni pacifist koji je proračunski novac namjeravao trošiti na socijalne reforme, 21. srpnja 1911. kroz rukavice poručio Nijemcima da se ne igraju s britanskim strpljenjem. Odjek ovog upozorenja još je više pojačao utjecajni The Times pa je Europljanima izgledalo da se sprema svjetski rat.
U pozadini svega bio je strah službenog Londona da bi eventualna njemačka pomorska baza u Agadiru mogla ugroziti pomorske putove koji su doslovno bili krvotok Britanskog Carstva. Zato je britanski politički vrh ozbiljno razmatrao vojnu intervenciju protiv Nijemaca u Maroku u koju je namjeravao uvući Francuze, ali i Španjolce, koji su već imali kolonijalne posjede na sjeveru Maroka. U pozadini svega je bila poznata “srdačna Antanta” iz 1904. kojom je Velika Britanija Francuskoj dopustila grabljenje Maroka u zamjenu za neometani kolonijalni posjed Egipta.
Dobili ‘nezdravu tropsku zabit’
Da su Britanci poslali svoju flotu u Agadir i zapucali na Nijemce u rat bi odmah, vjerojatno, “uskočila” i Francuska i njezina saveznica Rusija, pa bi pucnjava počela i u Europi gdje bi na stranu Njemačke morala stati njezina saveznica Austro-Ugarska. U vrelom srpnju 1911. Britanci su mogli zapaliti I. svjetski rat, koji se ipak dogodio tri godine kasnije.
No, od rata nije bilo ništa jer su Francuzi i Nijemci nakon nekoliko mjeseci sklopili ugovor u kojem je Njemačka izvukla kraći kraj. Prema riječima britanskog poslanika u Berlinu, umjesto dijela Maroka gdje se “stotinu tisuća Nijemaca moglo naseliti i prosperirati”, Njemačka je dobila dio Konga, koji je za Europljane bio nezdrava tropska zabit.
Da stvar za Nijemce bude gora, Francuska je malo kasnije sasvim preuzela Maroko i kao koloniju ga držala sljedećih nekoliko desetljeća. Nakon ove krize oko Maroka Britanci, Nijemci, Francuzi i Rusi su počeli sve glasnije zveckati oružjem koje je tri godine kasnije zapucalo u I. svjetskom ratu.
U pozadini ovih napetosti Maroko je 1912. postao francuski protektorat, čime je ova drevna islamska država izgubila svoju političku neovisnost.
Maroko je nastao kada su arapski osvajači u 8. stoljeću osvojili čitavu sjevernu Afriku ali i Španjolsku koja je tijekom srednjeg vijeka bila pod vlašću islamskih vladara. U takvoj situaciji su marokanski vladari u dva navrata pokušali spasiti vlast islamskih vladara u Španjolskoj od udara kršćanskih španjolskih vladara sa sjevera. Na koncu, kada su kršćanski kraljevi Ferdinand i Izabela krajem 15. stoljeća stvorili današnju katoličku Španjolsku, puno tamošnjih muslimana i Židova je pobjeglo u Maroko.
Usprkos rastu globalnog prestiža tadašnjih katoličkih velesila Španjolske i Portugala, marokanski vladari su se uspješno odupirali osvajačima sa sjevera, ali i islamskim Osmanlijama sa istoka, koji su pokorili čitavu sjevernu Afriku. U toj borbi posebnu važnost je imala Bitka triju kraljeva iz 1578. u blizini mjesta koje se danas zove Ksar el-Kebir, južno od marokanskoga grada Tanger.
Ovu nezavisnost je prekinula Francuska, kojoj je Ugovorom iz Feta od 30. ožujka 1912. sultan prepustio svoju i sudbinu svoje zemlje. Istovremeno, Španjolci su u svoje ruke dobili sjever Maroka.
Kolonijalna vladavina Francuza u Maroku bila je malo drukčija nego u ostalim islamskim zemljama na sjeveru Afrike, jer su francuske vlasti priznavale nominalnu vlast marokanskog sultana koji je postao točka okupljanja za konačno postizanje nacionalne slobode od francuskih kolonizatora.
U Hladnom ratu na strani SAD-a
Konačna nacionalna nezavisnost je proglašena 2. ožujka 1953. Prošlo je još dvadesetak godina dok Maroko nije dobio nazad svoje teritorije na sjeveru, koje su kontrolirali Španjolci, koji su ipak uspjeli sačuvati gradove Cautu i Melilu na sredozemnoj obali Maroka, koji su tako danas EU posjed u Africi. Usprkos kolonijalnoj vladavini Europljana, nezavisni Maroko je postao prozapadna islamska zemlja.
Nakon stjecanja nezavisnosti Maroko je postao parlamentarna monarhija u kojoj vladar ima vrlo jaku vlast koju je koristio kako bi sačuvao pragmatični savez s demokratskim zemljama Zapada. Zato je tijekom Hladnog rata Maroko uglavnom bio na strani Amerike, za razliku od ostalih islamskih zemalja koje su u Sovjetskom Savezu vidjele važnu potporu protiv zapadnih kolonijalnih utjecaja.
U takvoj situaciji je marokanski vladar svojom zakulisnom diplomacijom nastojao pomiriti Izrael s bliskoistočnim arapskim susjedima, te je nastojao izgraditi kompromis između Izraelaca i Palestinaca.
Tijekom Zaljevskog rata 1991. Maroko je čvrsto stao na stranu Amerike. Za razliku od ostalih arapskih zemalja Maroko održava vrlo jake veze i s pripadnicima židovske manjine, koji su se iz zemlje odselili u Ameriku, Europu i Izrael. Vrhunac ove politike je marokansko priznanje Izraela 2020., koje se dogodilo u kontekstu diplomatske trgovine s Amerikom, koja je Maroku priznala vlast na području poznatom pod imenom Zapadna Sahara, koje obiluje rudnim resursima.
Na ovom području Maroko već desetljećima vodi rat protiv nacionalno-oslobodilačkog pokreta POLISARIO, koji na ovom području želi stvoriti nezavisnu državu. Bilo kako bilo, Maroko je drevna država čija zanimljiva povijest krije mračnu stranu europskog kolonijalizma u 19. i 20. stoljeću.