StoryEditor
PolitikaAKTIVISTIČKI SINDROM

Male stranke za velike raskole: što su glavni uzroci neuspješnosti novih stranaka u Hrvatskoj, zbog čega su im SDP i HDZ i dalje nedostižni

Piše Hrvoje Prnjak
29. studenog 2020. - 13:26
Dalija Orešković i Marijana Puljak su se udružile, dok je Puljak otprije surađivala s Ankom Mrak-Taritaš u formiranju tzv. Amsterdamske koalicijeDamjan Tadić/Cropix

Ujedinjenje stranke Pametno i Stranke s Imenom i Prezimenom, odnosno registriranje posve nove stranke po imenu Centar, na kraju je postalo svojevrsni epicentar.

Ali ne u smislu emitiranja nekih novih političkih impulsa koji bi mogli "prodrmati" Hrvatsku, nego smo očito dobili tek epicentar potresa i lomova u stranci saborske zastupnice Marijane Puljak.

Četrdesetak dosadašnjih članova Pametnog je nakon integracije sa strankom koja je, nota bene, zamišljena kao svojevrsni "Most 2" Paula Coelha hrvatske stranačke scene, odnosno Ivice Relkovića, istupilo iz stranke zbog, kako kažu, nezadovoljstva načinom na koji je došlo do spajanja, tj. stvaranja treće stranke. Ogorčeni su jer ih se "ništa nije pitalo", zbog čega se osjećaju - prevareno.

"U stranci nisu provedeni unutarstranački izbori kako je to propisano Statutom već je krnje predsjedništvo dopustilo ulazak u stranku članovima STRIP-a (Stranke s Imenom i Prezimenom), njih desetak na čelu s Dalijom Orešković su preko noći postali punopravni članovi predsjedništva. Stranka je zatim preimenovana. Sve to je izazvalo nezadovoljstvo velikog dijela članstva splitskog ogranka", izjavila je tim povodom za Slobodnu splitska gradska vijećnica Kristina Vidan. Ona je jedna od pet vijećnika koje je Pametno, odnosno Centar, ovim potezom izgubilo, a ostali su iz istog razloga i bez jednog županijskog vijećnika, čime je stranka izgubila klub vijećnika u Gradu, ali i pravo na mjesto potpredsjednice splitskog parlamenta.

Kad juniori (ne) postanu seniori

Također su istaknuli da se i dalje kane baviti politikom, ističući kao forte svoj dosadašnji aktivistički "portfolio". Ali, ni oni sami još ne znaju ili još ne žele otkriti u kakvoj će kombinaciji na lokalne izbore.

Ne bi bilo ni prvi ni posljednji put da zapravo pratimo "prijenos" gašenja jedne, u lokalnim okvirima, poprilično prepoznatljive i vidljive građanske inicijative koja se spotaknula na tom sudbinskom koraku prerastanja inicijative u ozbiljnu političku stranku. Onako kako u nogometu brojni talentirani juniori "padnu" na ispitu prelaska u seniorsku konkurenciju. I onda nestanu.

Marijana Puljak je tako istodobno u situaciji da je postala prepoznatljivija na nacionalnoj razini, ali joj se baza opasno izmaknula, s tendencijom daljnjeg urušavanja. Jesu li svim ovim i ona i njezini sad već bivši suradnici potpisali vlastitu političku smrt?

Ako ćemo suditi po dosadašnjim sličnim primjerima, lako moguće! Da se takva opcija nudi u ponudi kladionica, igrati na totalni raspad bila bi "ziheraška" opcija.

Jer, ovim se samo aktualiziralo neizbježno pitanje s kojim se ova družina do sada uglavnom odgađala suočiti. Složni oko pitanja kao što je gradnja škola i uređenje kvartova, članovi Pametnog su prve naznake razmimoilaženja pokazali još kod prijašnjih pokušaja svjetonazorskog profiliranja stranke. "Nismo mi nikakvi liberali!", grintali su više ili manje glasno neki od njih kad se Puljak prije točno tri godine hvalila ulaskom u ALDE - Savez liberala i demokrata na europskoj razini.

Amsterdamska koalicija, tj. i samo razmatranje suradnje s IDS-om i GLAS-om, unijela je dodatnu nervozu među splitske aktiviste, očito različitih svjetonazorskih podloga. Tome dodajte i više ili manje intenzivne, ali čitavo vrijeme ipak žive prigovore na račun funkcioniranja stranke koju "vodi jedan bračni par", i dobijete raskol kojemu upravo svjedočimo. Ishod je zapravo vrlo predvidiv, kao i u tolikom broju sličnih slučajeva...

Gle slučajnosti, u Splitu istovremeno bukte unutarstranački sukobi u ne tako davno osnovanom ogranku Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Ovdje ideologija nije sporna. Istina, kad se malo zagrebe, iz istupa članova i simpatizera je jasno da tu ima i frustriranih bivših HDZ-ovih pristaša kojima, eto, nije pošlo za rukom napredovati u toj stranci, kao i bivših "pravaša" i pristaša krajnje desnice. Dakle, njihovo svjetonazorsko određenje "desno od centra" nije upitno, ali očito jesu funkcije. Iliti podjela stranačkih "dresova" za prvu ekipu.

image
Marija Selak Raspudić brani boje Mosta u Saboru. Dok se ta stranka stabilizirala, Miroslav Škoro na terenu, posebno u Splitu, ima velike probleme
Damjan Tadić/Cropix

Neki su Škorin predizborni slogan "Sad il' nikada" očito predoslovno shvatili, pa je krenuo žestoki unutarstranački obračun o kojem svjedoči i priopćenje s potpisom 23 člana koji su, kako kažu, nezadovoljni načinom na koji Škoro vodi stranku, a posebno odnosom prema članstvu u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Škoro, a sad adio

Indikativno je bilo i oglašavanje na društvenim mrežama prvog čovjeka Domovinskog pokreta u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Roberta Pauletića, koji je prošlog tjedna obznanio kako uopće nije znao da se održava osnivačka skupština splitskog ogranka! Otkrio je i da je "nezadovoljan sastavom koji bi trebao voditi stranku u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj" i činjenicom da nije dobio slobodu da sam bira svoj tim... Kvizaš i enigmatičar, poznat i po povremenim neuspjelim jurišima na Banovinu i status saborskog zastupnika, rečenicom "Nismo se dogovorili i to je to, no hard feelings" najvjerojatnije je najavio i razlaz sa Škorinim pokretom...

Oba splitska primjera indikativna su za razumijevanje funkcioniranja stranačkog sustava u Hrvatskoj. Iako nove stranke često nastaju iz protestnih pokreta i aktivističkih grupa građana, i one vrlo brzo pucaju na slabostima koje "male" vole pripisati isključivo "velikim" strankama. Od nepotizma i nedemokratičnosti do kriterija pri podjeli pozicija moći i važnosti u stranačkoj hijerarhiji. Plus što stranke izrasle na aktivističkim platformama imaju i problem određenja o svjetonazorskim pitanjima, koje – vidimo i na primjeru Pametnog, baš kao ranije Mosta – nije moguće vječno odgađati.

Most je tu imao "originalan" plan u počecima svog djelovanja kad su, pokušavajući privući što više prosvjednih i antisistemskih birača, neovisno o tome jesu li više desno ili lijevo, uporno izbjegavali "svrstavajuća" pitanja poput prava na pobačaj, istodobno se zalažući za to da se o svim "nezgodnim" temama – raspisuju referendumi, "pa što narod odluči".

Kao što je poznato, Most je u međuvremenu ipak "skrenuo" udesno, netko će reći da se samo razotkrio, profilirajući se kao ipak više desna populistička nego bilo kakva lijeva stranka, iako im prava iskušenja u pridobivanju glasača tog dijela političkog spektra tek predstoje zbog neočekivane konkurencije u pojavi Škorina Domovinskog pokreta.

Male stranke obično stradavaju zbog velikih apetita članstva, a jednako su za male stranke kobne i velike taštine.

Pritom bi trebalo ipak dijeliti one koje nastaju na temelju konkretnih građanskih inicijativa od onih koje su tek nova platforma nerealiziranih pojedinaca koji su prethodno već promijenili nekoliko stranačkih "dresova".

Nisu dramatični raspleti, kao što vidimo, svojstveni samo po defaultu ratobornoj desnici (sjećate se svih onih paralelnih i incidentnih skupština kod pravaša koji su znali imati po dva "legalna" predsjednika, što smo lani vidjeli i na primjeru Neovisnih za Hrvatsku, kad je u Zagrebu izborni stranački sabor sazvao Zlatko Hasanbegović, a u Zadru Bruna Esih, nakon čega je Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku). Ni ostali, naravno, nisu imuni na gramzivost, vlastohleplje i bespoštednu borbu za "svoj dio kolača".

"Priču o razvodu" punu pikantnih detalja davno su nam priuštili Hrvatski laburisti, da ne idemo dalje u povijest hrvatskog višestranačja. Obećavajuća lijeva stranka (na izborima u prosincu 2011. osvojili su šest mandata), koja je tadašnjem SDP-u tek najavila probleme koje mu je kasnije stvarao ORaH, a danas im stvara Možemo, također je neslavno završila.

Još u rujnu 2014. bivši novinar Branko Vukšić, tada laburist pod suspenzijom, prozvao je predsjednika stranke Dragutina Lesara zbog "autokracije i zapošljavanja vlastitog sina u središnjem uredu stranke".

image
ORaH je nakon strelovitog uspona jednako strelovito spao na mizerne postotke podrške biračkog tijela
Robert Fajt/Cropix

A tek Laburisti, pa Živi zid...

Sjećate li se možda Nikole Vuljanića, suosnivača Laburista, bivšeg saborskog zastupnika i zastupnika-promatrača u Europarlamentu? On je početkom 2015. svoj odlazak iz stranke objasnio nezadovoljstvom smjerom političkog djelovanja, odnosno, tezom da Laburisti "nisu bili dovoljno lijevo". Iako, treba reći da je prije toga izgubio na unutarstranačkoj izbornoj utakmici za glavnog tajnika...

Poseban je apsurd kad se teškim riječima nabacuju populističke stranke poput Živog zida. Nepotizam, autokracija, netransparentnost, nedemokratičnost... sve su to "živozidaši" tradicionalno pripisivali vladajućima, a onda su se i međusobno počeli "gađati" takvim diskreditirajućim terminima. Tako je Ivana Vilibora Sinčića i društvo uz puno dreke i lupanja vratima prije godinu i pol dana napustio Ivan Pernar ("Ovdje je riječ o diktaturi koja nema podršku ni javnosti ni članstva. Vladimira Palfi je diktatorica, a Sinčić je svoj privatni interes i interes svoje žene stavio iznad interesa stranke", grmio je akter svojedobnih Facebook prosvjeda).

Istina, kasnije su se mirili, dogovarali zajednički izlazak na prošle parlamentarne izbore, ali Živi zid je u međuvremenu ipak izgubio status parlamentarne stranke, doživljavajući klasičnu sudbinu antisistemskih i prosvjednih stranaka koje nerijetko okupljaju nepomirljive svjetonazore i osobnosti koje se, ako ne i prije, nerijetko žučno konfrontiraju i razilaze po ulasku u predstavnička ili tijela izvršne vlasti.

Burno je, sjetit ćete se, bilo i pred potonuće ORaH-a u političku anonimnost (pitanje: "Tko im je sada predsjednik?" bilo bi zgodno za završnicu "Milijunaša", složit ćete se). Sredinom 2015. krenule su optužbe članstva na samovolju Mirele Holy, čelnice te, činilo se, progresivne i potentne stranke koja je na velika vrata uvela zelene politike na tuzemnu političku scenu.

No, nakon što se rasplamsao i sukob između Holy i Davora Škrleca, jer ovaj nije htio vratiti mandat u Europskom parlamentu, bilo je jasno da će i ta stranka doživjeti sudbinu meteora. Prolazne pojave na nebu hrvatskog parlamentarizma.

Manjak demokracije

A u jednom su trenutku, po Crobarometru Ipsos Pulsa iz rujna 2014., bili druga stranka po rejtingu nakon HDZ-a. Prednost pred SDP-om je bila minimalna (17,9 posto u odnosu na 17,3), ali ipak povijesna jer je to SDP-u bio prvi put da nije bio ni prvi ni drugi, nego tek treći izbor anketiranih birača. Bit će zanimljivo pratiti hoće li njihovu sudbinu izbjeći zagrebačka zeleno-lijeva koalicija, kojoj se i Orah bio priključio.

Most je, čini se, preživio slične potrese i osipanje svoje prve garniture (Ivan Kovačić, Vlaho Orepić, Robert Podolnjak, Slaven Dobrović, Ružica Vukovac, Vlado Marić...).

Promoviranjem nekih novih lica (Nino Raspudić, Marija Selak Raspudić, Zvonimir Troskot, Marin Miletić...) zasad su izbjegli sudbinu pobrojanih "malih" stranaka. Možda upravo zato što su u međuvremenu deklarirali svoj dominantni svjetonazor. Istina, pale su u javnom prostoru i teške riječi od strane nekih bivših članova Mostova Kluba zastupnika.

Zadarski filozof Marko Vučetić ih je, nakon što je izbačen iz Mostova Kluba, opisao kao "desnu klijentelističku stranku u kojoj nikakav oblik nezavisnosti ne može opstati". Međutim, za percepciju stranke u javnosti je ipak važnije da se vodeći ljudi stranke nisu međusobno sukobljavali ili prepucavali, što se za budućnost "malih" stranaka u pravilu pokazuje fatalnim.

Pitanje participacije članstva u kreiranju stranačkih politika i podjeli dužnosti u "malim" je strankama očito veći izvor frustracija, a onda i podjela nego u velikim strankama. Ili su te frustracije jednostavno vidljivije.

Uostalom, analiza funkcioniranja unutarstranačke demokracije koju potpisuju Kristina Ćelap i Dario Nikić Čakar sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti ("Politička misao", God. 54/3) otkriva da su, u usporedbi sa sličnim strankama u zemljama srednje i istočne Europe poput Mađarske, Slovačke i Rumunjske, "hrvatske stranke manje demokratične i manje otvorene za sudjelovanje običnih članova u odlučivanju".

"Analiza stvarnih praksi donošenja odluka u stankama pokazala je neformalan karakter tog procesa koji je pod čvrstom kontrolom stranačkog vodstva", konstatirao je autorski dvojac.

A kako ćemo onda govoriti o demokraciji kad je unutarstranačka demokracija još uvijek tako teško pitanje? Ma daj neko lakše, evo, ono tko je sada na čelu ORaH-a...

image
Mirela Holy bila je predsjednica druge stranke u Hrvatskoj. Danas je opet u SDP-u
Bruno Konjević/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

16. siječanj 2021 16:06