Ima na jednome mjestu u “Pustolovinama Huckleberryja Finna”, meni najboljoj knjizi svih vremena, opis svakodnevice pospanog gradića na američkom Jugu, koji me uvijek vrati u djetinjstvo:
“Na svaki je stup od tende bio naslonjen po jedan besposličar, vječito s rukama u džepovima od hlača - vadio ih je jedino da se počeše il’ da pozajmi drugu malo duvana za žvakanje. Sve što je čovjek mogo čut od njih bilo je: - Dajder mi, Hank, prstovet duvana.
- Ne mere... imadem još samo jedan za sebe. Traž’ od Billa.
Možda će mu Bill stvarno dat prstovet duvana, a možda će slagat i reć da nema. Neki od tih besposličara nikad nemaju u džepu ni prebite pare ni trunka duvana. Do duvana za žvakanje dolaze samo uzajmljivanjem...
Kažu, recimo, kolegi: - Daj mi, Jack, pozajmi ...
