StoryEditor
HrvatskaDAMIR LAZINICA

Od prvog do zadnjeg dana u ratu, prošao Maslenicu i Oluju. Dobio je mirovinu od 1915 kuna, ali iz njegovih usta nećete čuti: ‘Nismo se za ovo borili‘

6. kolovoza 2020. - 07:53
Damir Lazinica, dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik 112. zadarske brigade i sudionik 'Oluje'Jure Mišković/HANZA MEDIA

– Ne, nisam vam ja od onih što su ogorčeni, tipa "nismo se za ovo borili", ja sam ponosan što sam bio sudionik Domovinskog rata, ponosan što ću sada proslaviti 25 godina od naše velike "Oluje"…

Je, plačem ponekad. Ali nemojte krivo shvatiti, ne plačem zbog teških dana koje sam, kao i drugi, prošao u ratu, pa se vrate teška sjećanja. Meni suze dođu kada vidim neki naš veliki sportski uspjeh, sretan sam kad se tako nešto pozitivno dogodi, i to mi vrati osjećaje na naše dane kada smo uspijevali u našim bitkama, bitkama za svoju zemlju…

Pričamo s Damirom Lazinicom, Zadraninom, čovjekom koji će uskoro proslaviti svoj 55. rođendan i 25. obljetnicu "Oluje".
Lazinica je prošao cijeli rat, ali danas nije u braniteljskim udrugama, ima svoj krug ljudi koji je imao i prije rata kada je radio u SAS-u, imao fantastičnu plaću, suprugu i tek rođenu djevojčicu. Rodila se u prosincu 1990. Proslavio se doček 1991. i sve je zamirisalo na rat.

– Znam, znam, nemojte i vi sad – kaže Damir na spomen da se nije trebao javljati u dragovoljce, bio bi ionako s vremenom mobiliziran, dao bi svoj obol obrani domovine…

– Pa to su mi i govorili! Ja sam jadan išao okolo po tadašnjim mjesnim zajednicama i nikako da me prime. Na koncu me jedan, Janko Sturnela sa Plovanije, povezao sa 112. brigadom, na Bilom brigu; dobio sam toliko željenu odoru i otišao na položaj na Ploču. Nemojte me gnjaviti zašto; peklo me, posebno od pogibije Franka Lisice u svibnju… Morali smo se braniti, pa Zadar je koji mjesec nakon pogibije Lisice bio u strašnoj situaciji, što bi bilo da se nismo javljali i branili svoj grad… – govori Lazinica, koji ostavlja dojam nevjerojatno sabranog čovjeka s obzirom na ratni put: obrana Zadra, u odori 1735 dana, dvije zime na Velebitu, na surovoj Bobiji, ranjavanje, akcija "Maslenica", dubrovačko ratište, i potom "Oluja".

Od prvog do zadnjeg dana u ratu, s dva prelaska preko minskog polja i još na desetke ekstremno pogibeljnih situacija. Nakon stradavanja od granate na Velebitu, sve je poduzeo da ga nakon oporavka na "Rebru" vrate na ratište.

– Spašavala me moja smirenost. Spašavalo me što sam sebi zacrtao da me s ratišta neće nositi kući, nego da ću hodati, preživjeti. I spašavalo me, psihički, najviše od svega što su me kući čekale supruga i djevojčica. No imao sam ja i suborce koji su ostali na Velebitu kada sam ja s ozljedama otpremljen na "Rebro", i njima sam se pošto-poto htio vratiti. Tada 1993. ministar Šušak pet puta me slao u mirovinu, ma kakvi… Kumio sam i molio da mi to ne čine, da me vrate na Velebit i saslušao me tek general Fuzul, naš Mladen Fuzul, i pomogao mi da ostanem u borbenom sektoru. Tako sam dočekao i "Oluju", u to vrijeme bio sam na položaju u Novigradu – ispričao je Damir Lazinica, koji je nakon ranjavanja i vraćanja u postrojbu postao vezist.

image
Na 'zloglasno hladnoj' Bobiji na Velebitu proveo je dvije zime
Privatni Album

– Smiren jesam, ali ne mogu biti u centrali, u zapovjedništvu. Tako sam uzimao telefon i šetao se s njim po položajima. Pred "Oluju" su me pozvali da razvlačim telefonsku žicu sve do neprijateljskih položaja, toliko sam blizu to rastezao da sam ih slušao kako pričaju… Na dan "Oluje" smo tako odmah po osvajanju terena već svugdje imali priključke za vezu – pričao je Lazinica.

Iz Novigrada je došao do mjesta Narančići. Peti kolovoza 1995. godine. To je, kaže, bila "Oluja", pucalo je, treslo, grmjelo, gorilo, fijukalo, eksplodiralo sa svih strana. Tada je prošao i kroz minsko polje. Ne znajući. Izgorjelu tablu vidio je poslije.

image
'Oluja', područje Novigrada
Privatni Album

– Nepojmljivo. Ali postojao je jači osjećaj od smrtnog straha: napredovali smo, oslobađali smo Hrvatsku, stizale su vijesti, ponos je bio ogroman, sreća, ispunjenost, svijest da sav taj ratni pakao ipak ima svoj kraj. Mislio sam na ženu. Mislio sam na moju djevojčicu. Mislio sam na normalan život i na još jedno dijete. I rodilo se, u srpnju 1996. Danas imam dvije kćeri sa završenim fakultetima, rade, radi mi i supruga, ja sam sretan. Koje je tragove rat ostavio? Možda sam malo izgubio na strpljenju. To je to.
Lazinica nije ogorčen ni zbog čega, iako priznaje da je "možda trebao" uzeti ono na što je po zakonu imao pravo. Nije iskoristio baš ništa. Živi u očevu stanu, a u mirovinu je doslovno poslan 2005. godine. Bio je 30-postotni trajni invalid i navršio je 40 godina, tako da je poslan kući, s mirovinom od 1915 kuna.

– Iskreno, prezahvalan sam Tomi Medvedu što se izborio da i mi možemo raditi. Evo, od siječnja prošle godine. Ne trebaju mi pogodovanja, ništa nisam iskoristio, ali nerad sam loše podnosio. Sad radim u jednoj većoj firmi u Zadru. I znate što, prvi put od 2005. nisam u minusu! – kaže suprug, otac, heroj i ratnik, predobar čovjek Damir Lazinica.

image
Lazinica na Ploči u Zadru (lijevo)
Privatni Album

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 07:54