StoryEditor
HrvatskaJUČER, DANAS, MALO SUTRA...

Treba li vjerovati HDZ-ovcima kad kažu da ne nadziru novinare?

30. svibnja 2020. - 12:00
Bruno Konjević/HANZA MEDIA

Uvijek se, naravno, radi o povjerenju. Postoje ljudi do čije riječi držite i oni drugi, za koje znate ili barem slutite da lažu čim zinu. Od prvih biste bezbrižno kupili polovni automobil, od drugih ni rabljeni romobil.

Kao što postoje kompromitirane osobe, iza kojih se vuku repovi, jer su iks puta uhvaćeni kako govore neistine, tako postoje i kompromitirane organizacije.

Na primjer, HDZ. Već čujem imaginarne odvjetnike ove stranke kako ovdje ne može biti riječi o kolektivnoj, nego tek o individualnoj odgovornosti, jer ne lažu pravne, nego samo fizičke osobe, dakle, ljudi, a ne žigovi.

Problem, međutim, nastaje onoga trenutka kad shvatite o kolikom se broju individua radi.

Kad bismo sve kompromitirane HDZ-ovce okupili na nekome dovoljno prostranom mjestu, njih u jednome kadru ne bi mogao obujmiti ni sâm Šime Strikoman s najviše dizalice i najširokokutnijim objektivom na svijetu.

Umjesto jedne fotografije, morao bi snimiti cijeli foto-strip. I to u nastavcima.

Pratili 126 novinara

Možemo li, dakle, vjerovati istaknutim čimbenicima ove stranke kada kažu da ne prate (uhode, prisluškuju, špijuniraju...) novinare? Prije nego što požurite odgovoriti, odmah ću vas upozoriti kako se radi o trik-pitanju.

Jer, recimo da pripadate manjini koja bezrezervno vjeruje u našu takozvanu stožernu stranku, a njezine programske smjernice poštujete kao katekizam.

U tome slučaju, vi visoko cijenite odlučnost aktualnog vodstva da partiju vrati na kolosijek izvornog tuđmanizma, s kojeg su je neke ranije rukovodeće garniture slučajno ili namjerno skrenule.

A ako vam je, dakle, na srcu privrženost doktrini pokojnog generala JNA, onda imamo problem, jer su za njegova života tajne službe pratile, odnosno prisluškivale najmanje 126 novinara. Sadržaj famozne sintagme “izvorni tuđmanizam” bez sumnje je širok, bogat i razveden, ali nitko ne može dovesti u pitanje kako je uhođenje novinara njegov neupitni, štoviše vrlo važan dio.

To je naprosto činjenica oko koje ne može biti pogađanja, jer je 2001. godine Račanova vlada deklasificirala dosjee uhođenih novinara i pozvala ih da ih pročitaju.

Ako mislite da sam zbog toga spreman zapljeskati pokojnome predsjedniku SDP-a i njegovom ministru policije Šimi Lučinu, griješite. Kao jedan od nadziranih i sâm sam pozvan u MUP-ovu čitaonicu, što do danas pamtim kao jedno od većih poniženja u životu.

Prvo su me pregledali tako temeljito da sam pomislio kako mi u nastavku pretresa ne gine rektoskopija.

Onda su mi na uvid stavili moj slučaj, fotokopije papira u kojima sam spomenut, s izbijeljenim, odnosno precrtanim ostatkom sadržaja na stranici, valjda da ne bih shvatio kontekst uhođenja i žbirski modus operandi.

Zbrinuti kadrovi

Iz MUP-a me nisu htjeli pustiti dok ne odlučim što će biti s mojim dosjeom, dopuštam li da se vrati u arhivu ili tražim da ga se uništi.

Moj odgovor je, po prilici, bio da me nije briga što će učiniti s tom kartušinom, jer me nisu ništa pitali ni kad su dosje otvarali. To ih, međutim, nije zadovoljilo, tražili su decidirani izbor između ponuđenih varijanti i zaprijetili mi da neću izići iz prostorija MUP-a dok ne kažem što mi je po volji.

To se natezanje oteglo sve dok nisam osjetio snažan poriv za povraćanjem. Tada sam im kazao da dosje unište, da bih deset godina kasnije u novinama pročitao kako se svi fajlovi i dalje čuvaju u nekome arhivu. Naravno, nitko od onih koji su uhođenje naložili, odnosno provodili, nikada nije odgovarao.

Dapače, velikodušno su zbrinuti, kako je i red s kadrovima koji su odrađivali prljave poslove za stranku i državu.

No, vratimo se mi iz mračne prošlosti u svijetlu sadašnjost. Može li se vjerovati HDZ-ovcima koji se istodobno zaklinju u Tuđmana i u novinarske slobode, iskazuju najdublje poštovanje prema liku i djelu utemeljitelja stranke i najdublje gnušanje prema insinuacijama da se novinare uhodi?

Bilo bi lakše da se odluče, izaberu jedno od to dvoje. Tada bismo im možda i povjerovali. Ovako je to vrlo teško, jer elementarna logika upućuje na zaključak da tu nešto ne štima.

Stranka koja se svoje prošlosti ne odriče, nego se, dapače, njome ponosi, nekoć je novinare nadzirala i proganjala. Na više načina i vrlo temeljito.

Dvadeset godina čekamo da se pospu pepelom, da se netko među njima konačno odvaži kazati kako je to bilo sramno, ali ništa. Kako vrijeme prolazi, oni su samo sve ponosniji na devedesete, na dane ponosa i slave, kad je jedan novinar hranio barem dvojicu, sebe i svoga špijuna.

Što ih onda priječi da režiraju reprizu te povijesne epizode o kojoj s nježnošću pričaju?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 15:47