StoryEditor
HrvatskaVIJESTI I KONTEKSTI

Hrvatski sabor od Prkačina do Prkačina, uz nove tambure

26. srpnja 2020. - 12:00
Plenkovićev HDZ je na još četiri godine preuzeo upravljačku ulogu nekadašnje Partije, u upravljano-višestranačkim uvjetima  Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Dok gledam kako nove zastupnice i zastupnici ulažu zamjetan trud da bi se od samog početka "brendirali" u Saboru, pokušavam se prisjetiti kako je to izgledalo prije tridesetak godina, kada se nakon pola stoljeća totalitarnih diktatura konstituirao prvi višestranački Hrvatski sabor. Što je bilo slično, a što različito?

Slične su bile okolnosti velikih promjena. Tada se Europa mijenjala uslijed kraha komunističkih sustava i raspada prosovjetskog imperija. Danas se Europa i svijet mijenjaju uslijed pandemije koronavirusa. Tada su se promjene događale po politički jasnim crtama višestranačke demokracije nasuprot partijskoj diktaturi. Danas i sutra promjenama naizgled rukovodi amorfni i slabo poznati virus.

Tada je, sukladno političko-povijesnom kontekstu, Sabor bio nabijen političkim i ideološkim sadržajima, sukobima i pomirbama: kroz pokret HDZ i Koaliciju narodnog sporazuma u Sabor su ušli bivši politički zatvorenici željni slobode govora, njihovi donedavni progonitelji, stara partijska elita SKH-SDP raspadala se na svoju srpsku, odnosno tvrdu jugoslavensku liniju i blago prohrvatsku ili mekšu jugoslavensku liniju, kojoj nije bilo milo izaći iz Jugoslavije. Zajednički im je bio naslijeđeni socijalistički modni izričaj pun sivila i otužnog dizajna, kao i teška retorika odnjegovana u totalitarnom sustavu, po kojoj su se najviše razlikovali od političara i parlamentaraca stare Europe. Prije svega, bilo je vrlo malo zastupnika – bilo iz stare partijske elite ili iz novog nepartijskog bazena – koji su tečno govorili engleski, koji je i tada bio, kao i danas, jezik zapadne politike.

U vrlo nezgodnoj su poziciji bili prevoditelji. Ono što bi izgovorili bivši politički zatvorenici bilo bi u pravilu toliko konfliktno, izrečeno s toliko nacionalnih emocija da je bilo poželjno ne prevesti doslovno. Onaj politički novogovor kojim su se pak i dalje služili pripadnici starih partijskih elita bio je toliko bez sadržaja i krcat floskulama da ga se uopće i nije moglo prevesti.

Snovi i žar

Današnji sastav Sabora na prvi je pogled drastično različit. Na zastupnicama i zastupnicima su birane dizajnerske krpice. Manje-više svi (osim baš najstarije garde) govore ili barem razumiju engleski i bez prevoditelja mogu komunicirati sa svojim europskim kolegama. I retorički su im slični. U vještini polemike se, doduše, ne mogu mjeriti s britanskim lordovima, niti se u racionalnoj utemeljenosti rasprave mogu uspoređivati s dugogodišnjim zastupnicima Bundestaga. Ali su vrlo usporedivi s novim zastupnicima i novim političkim trendovima u staroj Europi.

I tu su se u novom sastavu Sabora dogodile uistinu neke kvalitativne promjene, osobito u oporbi, i to u tzv. trećim putevima i slijeva i zdesna u odnosu na prethodni sastav. U Sabor su ušli zastupnici koji obećavaju zanimljivije, raznolikije i kompetentnije rasprave, ozbiljnija sučeljavanja argumenata. Tomislav Tomašević ili Rada Borić iz radikalno lijevog pokreta Možemo! retorički i politički su superiorni (bivšim) anarhistima Živog zida, Most s bračnim parom Selak – Raspudić na prvoj liniji rasprave retorički je superioran Mostu kojeg je predstavljao Miro Bulj, u Stijepi Bartulici iz Domovinskog pokreta Sabor je dobio zastupnika koji može kompetentno adresirati pitanja i dvojbe vanjske politike, koja je ionako gotovo potpuno izmještena iz Sabora.

Već prva zasjedanja pokazala su novu volju novih zastupnika da budu "vidljivi", da se politički "brendiraju". Ali samo deset posto onih sivih i nebrendiranih, retorički nesuvremenih zastupnika iz prvog sastava višestranačkog Sabora imalo je više političkog i državnog sadržaja, da ne kažem političkih snova i žara, nego sadašnji cijeli brendirani višejezični sastav.

No nešto je ostalo isto. Isti politički "inženjeri" iz komunističke duboke države od tada do danas dizajniraju (i) Sabor i parlamentarne izbore. Cilj je: ne dopustiti nikome tko je izvan njihova nadzora bilo kakav ozbiljniji udio u upravljanju državom. Cilj se ostvaruje. I nastavak je prilično predvidiv. Plenkovićev HDZ je na još četiri godine preuzeo upravljačku ulogu nekadašnje Partije, u upravljano-višestranačkim uvjetima. SDP je, kao i 1990., doveden do sloma iz kojeg će izniknuti novi obnovitelj i vođa za novo doba, vjerojatno Zvonimir Mršić, čije će menadžerske vještine uskoro početi slaviti svi mediji.

U političku arenu je kroz pokret Možemo! ubačena nova ljevica, koja se dvadesetak godina kalila kroz tzv. civilni sektor, međunarodno dobro uvezana i s kojom će novi vođa SDP-a pokušati preuzeti vlast. Prvi test bit će im pokušaj osvajanja Zagreba. Sve što je desnije od HDZ-a nastojat će se, kao i dosad, najprije razvojno spriječiti, a potom razjediniti i držati na birački neprivlačnim postavkama arhaičnog pravaštva i sjevernokorejskog koncepta suverenizma. A njihovi birači će se čuditi: kako to da u kampanji gledaš Carlu Konta, a u Saboru i nakon trideset godina – opet dobiješ Antu Prkačina? Uz nove tambure.

Izdvojeno

26. srpanj 2020 12:03