Hoće li klimatska budućnost od nas tražiti da - koliko god se to danas činilo nevjerojatnim ili pretjeranim - jadransku obalu prepustimo rastućim morskim vodama te da se sami povučemo dublje na kopno?
U cijenjenom znanstvenom časopisu “Regional Enviromental Change” početkom travnja objavljen je vrlo zanimljiv članak pod nazivom “Djelotvornost zona odmaka u prilagođavanju rastu razine mora u Hrvatskoj” (“The effectiveness of setback zones for adapting to sea level rise in Croatia”), u kojemu je moguće pronaći skicu odgovora na to pitanje.
Uz znanstvenike iz Global Climate Foruma, sa Sveučilišta Humboldt iz Berlina te sa Sveučilišta u Kielu, koautorica članka je i Daria Povh Škugor, viša voditeljica programa u Centru za regionalne aktivnosti Programa prioritetnih akcija koji, u sastavu Ujedinjenih naroda, u Splitu djeluje od 1977. godine.
Objavljivanje spomenutog članka bio je povod za razgovor s Dariom Povh Škugor o temama koje počinju zanimati sve širu javnost, vezanima uz različite aspekte budućnosti življenja uz Jadransku obalu, te uz različite mjere koje imamo - ili bismo mogli imati - na raspolaganju za prilagođavanje onome što donose klimatske promjene.
Što bi zapravo bile “zone odmaka”?
- „Setback zone“ ili zona odmaka predstavlja pojas uz obalu u kojem gradnja nije dozvoljena. Mediteranski Protokol o integralnom upravljanju obalnim područjima poziva zemlje da odrede zonu uz more u kojoj gradnja neće biti dozvoljena i to u minimalnoj širini od sto metara.
Protokol dozvoljava i izuzetke od ovog pravila u područjima posebnih ograničenja vezanih uz gustoću naseljenosti ili društvene potrebe te za projekte od javnog interesa. Svaka mediteranska zemlja može usvojiti i stroža pravila ali ne smije kršiti odredbe Protokola. Ideja zone odmaka alat je koji se sve više koristi u planiranju u obalnom području diljem svijeta, a Mediteran je jedina regija koja za to već ima i zakonski okvir. Osim veće sigurnosti za živote i imovinu, odmak donosi i brojne druge dobrobiti i za prirodu, i za stanovnike i za ekonomiju.
U ovoj studiji zona odmaka promatra se dinamično, u smislu da se traži njezina stalna prilagodba, s obzirom na nove podatke i spoznaje. Prilagodba klimatskim promjenama u obalnom području jedan je od najizazovnijih aspekta prilagodbe. Ne budemo li se držali Pariškog sporazuma - od čega smo za sada daleko - porast razine mora može biti tako velik da će biti izuzetno teško i skupo nastaviti živjeti uz brojne obale znatno ranije no što to danas očekujemo.
Posljednji izvještaj Međuvladina panela o klimatskim promjenama, nazvan Posebno izvješće o oceanu i kriosferi u klimi koja se mijenja - po gornjem scenariju predviđa porast do 1,10 metara do kraja ovog stoljeća, no postoji i mala vjerojatnost da se ta razina premaši, što po nekim studijama ne isključuje porast srednje razine mora i do dva metra.
Vrijeme je za povlačenje
U čemu je važnost ovoga rada? Što novog donosi?
- Zona odmaka u ovoj studiji promatra se na dva načina; prvo na način određen Protokolom koji u njoj ne dozvoljava gradnju.
Drugi način propisuje još jednu mjeru, a to je da se osim zabrane gradnje uvodi i zahtjev da se postojeći objekti i infrastruktura izmjeste iz poplavne zone. Ta se strategija naziva managed retreat, odnosno managed realignment, što bi se u duhu našeg jezika moglo prevesti kao organizirano povlačenje.
Rezultati ove studije pokazuju da kombinacijom zaštitnih obalnih građevina, zone odmaka i organiziranog povlačenja možemo smanjiti ukupne troškove od porasta razine mora i do 93 posto. Ovom studijom postali smo i prva zemlja na svijetu koja je dobila nacionalnu procjenu efekata uspostave zone odmaka i organiziranog povlačenja na troškove od poplava i to DIVA metodom.
DIVA - Dynamic Interactive Vulnerability Assessment - jedna je od prvih i najpriznatijih metoda za procjenu troškova od podizanja razine mora.
Za nas su je primijenili znanstvenici iz Global Climate Foruma i sa Sveučilišta Humboldt iz Berlina, sa Sveučilišta u Kielu, uz podršku nas iz UN-ova centra PAP/RAC u Splitu. Naglašavam da smo ovu i prethodnu studiju iz 2015. godine realizirali zahvaljujući sjajnim podlogama dobivenima od čitavog niza državnih institucija na čelu s Ministarstvom okoliša, Državnom geodetskom upravom, Hrvatskim hidrografskim Institutom, Ministarstvom financija, te uz suradnju brojnih znanstvenika.
U ovoj studiji koristili smo nove podatke ali i drugačije kriterije za odlučivanje što štititi. Time se još jednom pokazalo koliko će biti teško odrediti što i koga štititi; stanovništvo ili objekte. S obzirom na veliki udio kuća za odmor i turizam ova dva kriterija pokazuju različite prioritetne lokacije.
Što je cilj ovakvih procjena efekata uspostave zone odmaka, kako će se one koristiti?
- Cilj je da nam znanstvene institucije čim prije i točnije proračunaju cijene svih opcija prilagodbe, tako da stručnjaci, građani i donositelji odluka mogu na vrijeme i informirano planirati i donositi odluke.
Ovdje se naravno ne radi o točnim financijskim procjenama, već o procjenama reda veličine. Isto tako, nije potrebno donositi odluke za 2100. danas, već je potrebno pri planiranju i kod donošenja odluka omogućiti da se rješenja mogu realizirati etapno i za različite scenarije.
Dva scenarija zagrijavanja
Kakve sve modele zaštite od projiciranih poplavljivanja obalnih područja imamo? Posebno je zanimljivo upravo “organizirano povlačenje”.
- Postoji više modela zaštite, a u ovoj studiji uspoređuju se strukturne mjere zaštite poput obalnih zidova, brana, nasipa i slično te uspoređuju s troškovima kod uspostave zone odmaka, odnosno kod organiziranog povlačenja. Mjere općenito možemo podijeliti u tri grupe.
Prvu grupu strukturnih mjera zaštite nazivamo još i inženjerskim ili sivim mjerama. Organizirano povlačenje dio je tzv. socijetalnih mjera, mjera društva kao što je integralno upravljanje i planiranje obalnih područja, prostorno planiranje, klimatsko opismenjavanje, obrazovanje, uključenje i drugo.
U primjeni te mjere najdalje su stigli u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj te u SAD-u. Osim navedenih postoje i tzv. zelene mjere, odnosno rješenja temeljena na prirodi. Ova studija uspoređuje šest strategija prilagodbe i to polazeći od nečinjenja – jer i to je jedan odgovor, zatim kombinirajući izgradnju zaštitnih građevina, zabranu gradnje u zoni odmaka, te organizirano povlačenje.
Ove četiri mjere posložene su u šest kombinacija i razmatraju se kroz dva scenarija - srednji (RCP 4.5) i visoki (RCP 8.5). Prvi predstavlja za oko 2˚C topliji svijet, i za do 0,47 metara višu srednju razinu mora, dok drugi scenarij predstavlja bitno topliji svijet i porast srednje razine mora i do 1,06 metra.
Kaže se u radu kako je sredozemna obalna zona posebno osjetljiva na porast razine mora zbog brzog obalnog razvoja, što dovodi do povećane izloženosti poplavama u obalnim područjima. Na kakav se točno razvoj misli i na koji način on dovodi do povećane izloženosti poplavama?
- Iako je Jadran, kao i Mediteran, zatvoreno more s malim razlikama u plimi i oseki, ugroza od podizanja razine mora prilično je velika, u prvom redu uslijed prekomjerne gradnje u uskom obalnom području, što bliže moru, često u svrhu turizma. Zbog toga nam se događa takozvana dužobalna linearna urbanizacija. Dakle, niz od par redova kuća uz more, pa tako kilometrima.
To je izuzetno neracionalan i skup razvoj. Da ne kažemo da se ta područja često i ne mogu zvati urbanima, radi se o određenom sub-urbanitetu; život u takvim područjima ne nudi ono što bi urbana sredina trebala nuditi, počevši od pločnika i šetnica, pa do javnih prostora – trgova, škola, ambulanta, knjižnica, kazališta, bolnica ili sveučilišta.
U planiranju je spas
Kako se taj razvoj - u cilju zaštite od budućih šteta - može ograničiti, odnosno preusmjeriti i koje bi tome bile prednosti?
- Razvoj obalnog područja trebalo bi drugačije planirati i njime bolje upravljati. Moram odmah reći da bi osnovni preduvjet takvog razvoja trebao biti opći konsenzus o održivosti – kao cilju broj 1. Kada bismo strategije, planove, zakone i instrumente fokusirali na održivi razvoj, mogli bismo preokrenuti trend u kojemu jesmo te osigurati svijet i obale od velikog dijela budućih šteta.
Za prilagodbu klimatskim promjenama u obalnim područjima planiranje je osnovni preduvjet. Na temelju Mediteranskog protokola pripremamo Obalne planove, odnosno planove upravljanja razvojem u obalnim područjima.
Brojni su instrumenti i alati kojima bi se razvoj mogao usmjeravati prema održivosti, no trebaju nam i donositelji odluka koji kompetentno i transparentno surađuju na ostvarivanju tog cilja. Zamislimo koga bismo u budućnosti željeli vidjeti na mjestu donositelja odluka kada budemo trebali odlučivati što štititi, koga braniti ili koje grane spašavati. Ja bih rekla da je ova pandemija relativno jednostavna kriza, odnosno mjere su jednostavne. Od većine nas se samo traži ne socijalna, već fizička distanca. Ekonomskom krizom koja slijedi bit će teže upravljati.
No, ono što klimatske promjene čini bitno strašnijim izazovom je raznovrsnost problema koji nam dolaze. Posljedice odluka koje mogu izazvati daljnje neslućene posljedice, nepredvidivost velikog dijela nadolazećih nevolja. Meni se ova kriza s pandemijom čini kao još jedno zvono za uzbunu.
Unatoč 40 godina znanstvenog izvještavanja i upozoravanja o klimatskim promjenama, Pariškom sporazumu, globalnim apelima znanstvenika, unatoč dječjim štrajkovima „Fridays for future“ koji se diljem svijeta odvijaju proteklih godinu dana, mi se još nismo probudili.
Koliko je sati vidimo kada pogledamo emisije stakleničkih plinova. Krajem 2019., dakle do početka pandemije, nikada nisu bile veće. Ova nam pandemija pokazuje da možemo živjeti i puno drugačije. Tjera nas da preispitamo prioritete, vrijednosti i odluke. U što želimo ulagati, kome ćemo vjerovati, čiji nam je rad najdragocjeniji?
Kroz ovakav fokus trebali bismo promatrati izazove koji nam s klimatskim promjenama dolaze. Nema povratka u normalu jer nas stara normala nije vodila u dobrom smjeru. Treba nam nova paradigma za budućnost.
Predug je popis, čini mi se, svih koji bi složene mjere zaštite smatrali “udarom na razvoj”. U radu i spominjete ineterese i sukobe različitih dionika, kao i to da “ekonomske, financijske i socijalne prepreke prilagodbi često odgađaju ili sprječavaju projekte”, te da ih se “mora uzeti u obzir pri izradi planova prilagodbe”. Postoji li uopće uspješan primjer koji pokazuje kako pomiriti sve različite interese?
- Teško je pokazati uspješan primjer. Za sada, sve su to mali parcijalni uspjesi. Nama je potrebna sveukupna transformacija društva, usmjerenje na drugačije vrijednosti pa time i vrednovanje drugačijih uspjeha.
Trebali bismo po pokazateljima održivog razvoja gledati kakva nam je bila godina, a ne samo po BDP-u, po broju turista ili prihodima od turizma.
Ipak, sve je više onih koji zahtijevaju održiviji razvoj, počevši od novih generacija koje dolaze u jedan sasvim drugačiji svijet od onog u koji su dolazile današnje generacije, pa i do nekih vodećih sudionika Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu ili do Jacinde Ardern, premijerke Novog Zelanda koja fascinira moderni svijet i upravo UN-ove ciljeve razvoja predlaže svojim sunarodnjacima.
Splitska županija priprema plan
Uzmimo područje Splitsko-dalmatinske županije kao primjer: kako bi najpraktičnije trebala izgledati kombinacija zaštitnih metoda u verziji koja bi buduće troškove obalnih poplava smanjila do 93 posto?
- Županijski odjel za pomorstvo i turizam trenutno s timom stručnjaka priprema Obalni plan za našu županiju. Nadamo se da će nam taj plan dati smjernice da bismo u budućnosti što je moguće više umanjili troškove od poplava.
Ova studija ima ogromne baze podataka, no za sada one nisu uređene na način da bi nam dale odgovore po gradovima, jer su rađene po segmentima obale kojih ima 1560.
U kakvom je stanju hrvatska obala danas, koji su dijelovi najugroženiji - ne samo budućim rastom razine mora nego i pretjeranom izgradnjom)?
- Teško je odgovoriti na to pitanje, jer ono u potpunosti ovisi o rješenjima za koje se odlučimo. Nedavno je dovršen Plan upravljanja obalnom zonom grada Kaštela. Područje Kaštelanskog zaljeva, odnosno naša četiri grada - Trogira, Kaštela, Solina i Splita - zona je u kojoj je najviše stanovnika izloženo budućim poplavama. Mi to možemo shvatiti kao krizu ili kao priliku da zajedničkim rješavanjem opasnosti od poplava dobijemo možda i novi javni prostor, više zelenila, uvjete za bolju kvalitetu života.
Do sada smo u obalnom području izgradili nekih pet puta više nego što su sve prethodne generacije izgradile do 1960-tih. Po važećim prostornim planovima može se graditi otprilike još toliko.
Naše stanovništvo 1960. i sada otprilike je istog broja, a sve nam projekcije nagovješćuju pad. Pitanje za svih nas je – za koga gradimo?
Mi smo se već jednom osvjedočili koliko je turizam krhka ekonomska grana. Država bi trebala svojim instrumentima, uključujući i poreznu politiku, stimulirati druge ekonomske grane, a prije svega obeshrabrivati daljnju gradnju. U turizmu bi trebalo ohrabrivati djelatnosti koje mu neizravno doprinose, kao i aktivnosti vezane za produžetak sezone.
Rekla bih da je naš osnovni problem disperzirana izgradnja, taj dužobalni linearni razvoj koji je beskrajno skup i neracionalan u svakom pogledu. U usporedbi sa zemljama EU-a mi imamo malu gustoću naseljenosti. Već duže vrijeme svugdje u svijetu prisutan je trend napuštanja ruralnih sredina i koncentracija stanovnika u gradovima.
Ovaj ogroman broj malih administrativnih jedinica koje mi imamo, a koje zapravo često nisu prave urbane sredine, nemaju snagu, ni kadrovsku ni financijsku, da bi se hvatale u koštac s ovako složenim problemima kakve nam klimatske promjene donose.
Govoreći o “financijskoj snazi” - kakva je projekcija troškova u različitim varijantama zaštite obalnog područja?
- Ako se primijeni kombinacija zaštitnih građevina i zabrane gradnje u obalnom pojasu, buduće štete od poplava mogu se reducirati do 39 posto. No, ako se primijeni kombinacija zaštitnih građevina i organiziranog povlačenja, buduće štete od poplava mogu se reducirati i do 93 posto.
Bez zaštite i bez zabrana gradnje idemo do 5,8 milijardi američkih dolara godišnje. Ako izgradimo zaštitne građevine, maksimalni godišnji troškovi idu do 1,19 milijardi USD. No ako uz izgradnju zaštitnih građevina provedemo i organizirano povlačenje, maksimalni trošak bio bi 0,16 milijardi USD godišnje. Naravno, dosta je pretpostavki uključeno u ovaj model. Studijom su neka od ograničenja predstavljena, a i predloženi neki budući koraci u istraživanju.
Kod organiziranog povlačenja uzeta je u obzir kompenzacija vlasnicima kuća izračunata po kombinaciji modela deprecijacije. No, osim ovog troška postoje i brojni drugi. Tako se za neke buduće studije predlaže izračun direktnih i indirektnih troškova povlačenja. Postoje već sada različite varijante kojima države rješavaju ili planiraju rješavati ove situacije.
A ovako velike uštede na troškovima otvaraju i drugačije mogućnosti, kao što je na primjer izgradnja novih gradova, gradova budućnosti na sigurnoj udaljenosti od mora koji bi bili unaprijed pripremljeni na novu klimu, nove energije, nove modalitete transporta, cirkularnu ekonomiju, više prirode u gradovima kako bismo izbjegli negativne fenomene toplinskih otoka i poplava, omogućili kulturu za svih. Da, mogućnosti su fascinantne, mogli bismo primijeniti razna dostignuća znanosti.
Znanost velikodušno nudi pomoć i treba stvoriti kanale koji će to i omogućiti. Borbu za smanjenje klimatskih promjena ne možemo dobiti na razini država, pitanje je sada na kojoj razini ćemo odgovarati na potrebe prilagodbe.
Što ta razina bude niža, što budemo više podijeljeni, manje ćemo se uspješno moći nositi s izazovima pred nama. Suradnja, solidarnost, stručnost i transparentnost - jedini su mogući izlazi iz ove krize.