U jednom gradu heroj, u drugom zločinac. Tako bi se mogla opisati pozicija don Filipa Lukasa, najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske koji je na čelu te kulturne institucije bio od 1928. do 1945. godine.
U Kaštel Starome osnovna školi nosi njegovo ime. Učenici sudjeluju na literarnim i likovnim natječajima posvećenima životu i djelu ovog teologa i geografa.
U Zagrebu, pak, Lukas nije dobrodošao. Gradski odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova riješio je da jedna ulica u četvrti Peščenica više neće nositi njegovo ime. Odluka je donesena na inicijativu Svjetskog židovskog pokreta i Dokumente, koji su Lukasa, zajedno s ostalih deset imena, svrstali u pripadnike ustaškog pokreta.
U čast poglavnika
Davanje počasti ustaškim dužnosnicima, naveli su u dopisu, može se shvatiti kao glorifikacija zločinačkog pokreta, nepriznavanje patnje svih stradalih u ustaškom teroru, kao i osporavanje zločina nad Židovima, Srbima, Romima te političkim neistomišljenicima tijekom Drugog svjetskog rata.
Lukas je doista bio predsjednik Matice i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Svrstava li ga to u ustaške dužnosnike? Ne. Je li podupirao Antu Pavelića? Jest. I njega i njegov krvavi fašistički režim.
– Neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić – zavapio je Lukas 29. travnja 1941. godine na sjednici Matice hrvatske.
Hrvatska u borbi za slobodu treba, prema njegovim riječima, biti zahvalna herojstvu mnogih stradalnika. Međutim, najveći i odlučni završni uspjeh treba pripisati poglavniku dr. Anti Paveliću, zaključio je Lukas. Nije se libio od poglavnika tražiti da Matici dodijeli oduzetu židovsku imovinu, a pod prijetnjama obitelj Schulhof Matici je morala prepustiti tiskaru "Tipografija" d.d. Na zagrebačkom sveučilištu bio je jedini profesor koji je u svibnju 1941. podržao izbacivanje s posla Židova Vladimira Vranića, inače poznatog profesora matematike.
S vremenom je Lukasovo oduševljenje prema ustaškom režimu splasnulo.
Na skupštini Matice hrvatske 18. srpnja 1943. njezin predsjednik tako je upozorio da "svaki nacionalizam ima pozitivnih i negativnih strana".
– Pozitivnih ukoliko svaki narod hoće da ostvari slobodu i nezavisnost na svom vlastitom prostoru, da tako s njega odstrani tuđu vlast i gospodstvo; negativnih ukoliko svaki narod u svojoj umišljenosti ne vidi da ima uz svoje dobre osobine još i loših, pa kada hoće silom da svoje loše osobine nametne drugima, događa se da se ide od nacionalnosti do bestijalnosti. Ne smije se ljubav za vlastitu domovinu pretvoriti u mržnju spram drugih naroda i njihovih domovina – istaknuo je Lukas.
Na smrt strijeljanjem
U zadnjim danima rata Lukas je pobjegao iz zemlje, a komunisti su ga zbog "propagande u korist okupatora" u odsutnosti osudili na smrt strijeljanjem. Na inicijativu Matice hrvatske i udruge "U ime obitelji" ta je presuda odlukom Županijskog suda u Zagrebu poništena.
Ulicu u Zagrebu neće više imati ni nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić. Kod ovog prelata otrežnjenja nije bilo. On je do svoje smrti u Madridu 1960. zdušno podržavao i Pavelića i ustaški pokret.
– Protiv pohlepnih Židova sa svim svojim novcem, koji su htjeli prodati naše duše, izdati naša imena, tih bijednika. Ti si stijena gdje se grade domovina i sloboda. Čuvaj naše živote od pakla marksističkog i boljševičkog – piše tako u jednom pismu Šarić Paveliću.
U svojim javnim istupima ustaškog vođu nazivao je apostolom, čovjekom molitve i požrtvovnosti. Tijekom protokola ustaške je dužnosnike pozdravljao desnicom uzdignutom na fašistički pozdrav, a Paveliću je posvetio i nekoliko pjesama. Između ostalog i "Poglavnikovu odu", u kojoj Pavelića naziva "ustašom divnim", "dobrim genijem", "junakom sreće", "mistikom", "prorokom", "čovjekom uma, srca i poštenja", "našim Leonidom",na čijem se "srcu grije ustaški junak", "kraljem Davidom kojeg Bog brani".
Na listi "skinutih" imena je i Vladimir Arko, bogati industrijalac i vlasnik tvornice za proizvodnju pića koja je nakon Drugog svjetskog rata pripojena "Badelu". Bio je jugoslavenski orijentiran. Isprva je podržavao Svetozara Pribićevića, a onda i režimsku Jugoslavensku nacionalnu stranku. Kod njega nema tragova o javnom veličanju Ante Pavelića, ali ima o poslovnim vezama s njemačkom i ustaškom vojskom, koju je opskrbljivao proizvodima iz svoje tvornice.
U vrijeme NDH nekome je stao na žulj pa je 1944. nakratko uhapšen. A onda i pušten. Poslije rata optužen je za suradnju s okupatorom. U prostoru tvornice popio je cijankalij.
Za razliku od prethodnika, Antun Bonifačić bio je dužnosnik Pavelićeve kvislinške države, točnije nadstojnik Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova NDH. Nakon rata pobjegao je u Argentinu, pa u Brazil, a zatim dolazi u SAD. Tamo preuzima vođenje Hrvatskog oslobodilačkog pokreta HOP, političkog sljednika Hrvatskog ustaškog pokreta.
Veličanje Francetića
Ivan Oršanić, čije ime ubuduće neće nositi ulica na Črnomercu, bio je pak poglavnikov pobočnik, upravni zapovjednik Ustaške mladeži te državni savezničar Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi. Bio je zastupnik u paradnom Hrvatskom državnom saboru te državni tajnik za promidžbu u Ministarstvu udružbe.
Franjo Nevistić nakon uspostave NDH-a bio je tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, potom drugi tajnik u Poslanstvu NDH-a u Rimu. Početkom 1945. postao je glavni urednik glasila ustaškog pokreta "Spremnost". Nakon rata odlazi u emigraciju, gdje se razilazi s Pavelićem, a s Vinkom Nikolićem surađuje u Hrvatskoj reviji.
Srećko Karaman u NDH-u je bio upravni činovnik u Makarskoj i Imotskom. Pred partizanima pobjegao je u Austriju, a u emigraciji je pisao pjesme. Njegova djela Šimun Šito Ćorić uvrstio je u svoju antologiju 60 emigrantskih pisaca.
Branko Klarić također je bio pjesnik. Napisao je, između ostalog, i "Psalam za Hrvatsku i za Poglavnika", pjesmu o "Ustaši koji je pao", u povodu 10. travnja i "Travanjski navještaj" te "Ustašku Lađu". Nestao je u povlačenju prema Bleiburgu, a ulica s njegovim imenom nalazi se na Črnomercu.
I Vladimir Jurčić, po kojemu je do sada imenovana ulica u Gornjoj Dubravi, bio je profesor u srednjoj školi u Kušlanovoj koji je veličao ustaše: pukovnika Juru Francetića i Pavelića. Partizani su ga ubili u svibnju 1945. u Zagrebu.
Petar Grgec imao je ulicu na Trnju. Bio je član HSS-a, profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a potom i ravnatelj 1. realne gimnazije. OZNA ga je uhitila u svibnju 1945. zbog agitacije u dnevnom i tjednom tisku NDH. Osuđen je na sedam godina zatvora, koje je odslužio u Lepoglavi i Staroj Gradiški. Umro je 1962. godine. Sprovod mu je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper.