StoryEditor
Hrvatskavapaj provincije

Baš kao i sve službe u Petrinji, Sisku i okolici, i Plenkovićeva Vlada zasad zaslužuje peticu iz zalaganja. Ali, tek sad dolazi najteže ‘gradivo‘

31. prosinca 2020. - 09:03
Državni vrh u obilasku PetrinjeRobert Fajt/Cropix

Hrvatska je opet pokazala svoje veliko srce. A hitne službe, od vatrogasaca preko Hitne pomoći, policije do HGSS-a iznimno visoku razinu profesionalnosti.

Naravno, riječ je o reagiranjima na potrese koji su protresli i porušili Petrinju, Sisak, Glinu i brojna okolna sela, doslovno izbrisavši s lica Zemlje životni trud i muku tisuća ljudi. 

I kao što možemo biti ponosni na spontanu provalu humanosti iz baš svih krajeva Hrvatske, kao i na sve ono što su u kratkom roku odradili vatrogasci i svi ostali koji su neprestano na terenu, uključujući i HGSS-ovce s potražnim psima, možemo sa zadovoljstvom konstatirati kako imamo i Vladu koja je pravovremeno i adekvatno reagirala. Dakle, Vladu i premijera kojih se ne moramo sramiti u ovakvoj situaciji.

I to treba kazati, iako, istina, nama novinarima nije nekako u "opisu posla" hvaliti (izvršnu) vlast. Štoviše,

popularnije je – neovisno o povodu - arhetipski u startu postaviti novinarstvo i vlast kao prirodne neprijatelje, a i za klikove je daleko unosnije napisati kakav angažirani, nabrijani prvoloptaški tekst o vlasti koja, eto, ni sada "ne razumije muku 'malog čovjeka'", odnosno, o političkim elitama koje svisoka gledaju na vlastiti narod u nevolji, a onda se u limuzinama odvoze u svoje kule bjelokosne... Iz pozerskog diskursa koje brka novinarstvo i infantilni kvaziaktivizam, sve drugo je zapravo gotovo samoubilački napisati. A nije baš ni da donosi i "klikove"...

Međutim, ako ćemo se držati kriterija objektivnosti i hladne glave, bez čega ipak nema ozbiljnog novinarstva, Plenković i ministri zaslužuju visoke ocjene za reakciju na ovu krizu. Nije im prva; gotovo će ispasti da se, još od slučaja Agrokor, Plenković kao premijer neplanirano bavi samo krizama, ali ovu zasad odrađuju bez greške u koracima.

Ne govorim to samo zbog promptno izdvojenih 120 milijuna kuna za posljedice potresa (od čega je 100 namijenjeno baš za Sisačko-moslavačku županiju). Ili zbog pravodobnog odlaska premijera i ministara na pogođena područja, gdje su, u onim prvim trenucima najvišeg emocionalnog naboja i stresa, morali odslušati i poneku riječ očaja i akumuliranog nezadovoljstva pojedinih građana povišenog tona.

Ne govorim to niti zbog trenutačno uspostavljenih kontakata između premijera i vodećih europskih političara, od predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen preko Angele Merkel do Emmanuela Macrona, odnosno, između Vlade i europskih institucija, kako bi se što prije aktivirali mehanizmi korištenja europskih sredstava. 

Uostalom, na istoj je visini zadatka bio i predsjednik RH Zoran Milanović, koji je ovom prigodom pokazao da je u stanju staviti sa strane i nadići međusobna prepucavanja s premijerom kad je u pitanju ovako ozbiljan povod poput katastrofe koja je na Banovini odnijela i ljudske živote.

Netko će reći, pa svi oni samo obavljaju svoj, dobro plaćeni posao. Treba li im zbog toga uručiti posebna priznanja i nazivati ih herojima?! Naravno da ne.

Ali, odavno smo naučili da u Hrvatskoj puno toga što bi se trebalo podrazumijevati – ne funkcionira. Pa smo se onda, eto, naučili i čuditi – kad sve štima. Kad netko uistinu reagira onako kako bi trebalo, kad drugim riječima pošteno radi svoj posao.

Uostalom, da nije tako, tj. da ne funkcioniramo po ad hoc i periodičnom principu emocionalnih erupcija kolektivne solidarnosti, ne bi većina građana RH ovih dana po prvi put čula za Strašnik, Majske Poljane, Goru... A sve su to sela pored Gline koja su najteže stradala u razornom potresu početkom tjedna i to ih je dovelo u fokus interesa čitave Hrvatske. Mogli su ih do prije nekoliko dana staviti u bilo koji kviz i malo tko bi znao za njih, a kamoli gdje se točno nalaze.

I zato je vapaj i plač tih radišnih i ponosnih ljudi koji ondje žive, što je moralo ganuti i najtvra srca, zapravo bio vapaj hrvatske provincije, godinama zaboravljene, podcijenjene i zapostavljene.

A ne bi trebalo i dalje biti tako. Hrvatska je, na koncu, premala država da bi si mogla priuštiti takav luksus "uzgajanja" nesrazmjerne razvijenosti.

Uostalom, članstvo RH u Europskoj uniji omogućuje da se takve razlike u nekom razumnom srednjoročnom roku smanje, ako ih već nije realno eliminirati preko noći. Uostalom, upravo su europski strukturni fondovi i bili zamišljeni s ciljem smanjivanja razlike u razvijenosti, odnosno, smanjivanja značajne gospodarske, socijalne i teritorijalne razlike između regija samih članica.

I zato je sada na Plenkovićevoj Vladi da opravda ove prve "petice" iz zalaganja i pokazane dobre volje te da logiku strukturnih fondova primijeni i unutar same Hrvatske. Jer, Banovina ne može dugo čekati, život ne može toliko čekati.

Naposljetku, pusti predjeli Dalmatinske zagore i Like, zadnjih godina sve više i Slavonije, "pjevaju" istu tužnu pjesmu.

image
Potpredsjednik Vlade Tomo Medved u Petrinji
Robert Fajt/Cropix

Kako je primijetio moj kolega Vedran Marjanović, inače rođeni Petrinjac, da nije ovako poluprazna - a takva je jer se ustvari nikad nije oporavila od ratnih stradanja - Petrinja bi danas brojala daleko više mrtvih i teško ranjenih! Sreća u nesreći. "Virus" depopulacije stigao je davno prije koronavirusa i obavio svoje.

Može li Plenkovićeva Vlada tu nešto opipljivo promijeniti; da s novim zgradama koje će niknuti, nadamo se što prije i bez suvišnog birokratiziranja, u Petrinji i okolici stvori i druge pretpostavke za klijanje nekog novog života u tom dijelu Hrvatske, kroz stvaranje boljih uvjeta poslovanja i privlačenje investicija - pri čemu se moraju iskazati i niže razine vlasti na kojima je mogućnost povlačenja EU sredstava za konkretne projekte! - saznat ćemo relativno brzo.

Doduše, ovo "brzo" ovisi iz čijeg kuta gledate. Ljudi koji su upravo ostali bez krova nad glavom, i sad iščekuju kontejnere ili kamp-kućice u kojima će se s ostalim članovima obitelji nekako već stisnuti ispred porušenih im kuća, sigurno nemaju puno vremena. Istina, život u provinciji često ide po nekom svom tajmingu, i nekad se zato čini da vrijeme doslovno stoji. Kao kazaljke na pokvarenom satu.

Ali zato je ona država koja to nije u stanju prepoznati kao svoj potencijalni razvojni problem – na najboljem putu da i sama postane tek jedna velika zabit. Europska provincija u pejorativnom smislu.

O reakciji na tu prijetnju umnogome će ovisiti i zaključna ocjena Plenkovićevoj vladi u ovom mandatu. 

image
Premijer Andrej Plenković s ministrima obišao je pogođena područja neposredno nakon potresa
Marko Todorov/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. veljača 2021 13:58