StoryEditor
Crna kronikacrna statistika

Zadnje neriješeno ubojstvo u Dalmaciji staro je 15 godina, a posebno se ističu monstruozni zločin u Splitu i brutalno smaknuće supružnika u Žrnovnici

Piše Marko Didić
17. veljače 2020. - 20:49
Goran Mehkek/Ilustracija/HANZA MEDIA

Hrvatska policija je nakon više od deset godina nedavno uhitila bivšeg vojnika Tomislava Viktora Basu zbog ubojstva bankara Ibrahima Dedića.

Za njega se osnovano sumnja da je početkom srpnja 1999. oko 22.30, na stubištu stana u Ivekovićevoj ulici 17 u Zagrebu, s još dvojicom nepoznatih muškaraca ubio kontroverznog vlasnika ugasle Promdei banke. Time je policija jasno pokazala da nijedno neriješeno ubojstvo ne zaboravljaju i da nitko tko je okrvavio ruke ne može pored njih mirno spavati.

Najviše neriješenih ubojstava (oko 55) je na području Zagreba i okolice, a nas ovom prigodom zanima koliko je neriješenih ubojstava u Dalmaciji. U to se ne ubrajaju ratni zločini nego događaji daleko od prve crte bojišta, od kojih neki možda i imaju veze s ratom kao uzrokom (osoba je druge nacionalnosti, ratno profiterstvo i slično).

Iz MUP-a su nam u ne baš personaliziranom odgovoru (zbog istraga koje još traju nisu navedena imena ubijenih ni okolnosti njihova stradavanja) naveli da od postojanja Hrvatske u Dalmaciji je 29 neriješenih ubojstava.

Ratne godine

Najviše tih ubojstava – njih sedamnaest je na području Policijske uprave splitsko-dalmatinske, slijedi PU dubrovačko-neretvanska s pet neriješenih ubojstava, PU zadarska s četiri i PU šibensko-kninska s tri ubojstva.

Najviše je neriješenih ubojstava u Dalmaciji iz 1992. godine (ukupno osam) a godinu dana prije – te prve ratne godine ubijeno je sedam ljudi.

Najviše se nekažnjeno u te dvije godine ubijalo na području u PU splitsko-dalmatinske (ukupno 11 neriješenih slučajeva ubojstva), što je gotovo četrdeset posto neriješenih ubojstava u Dalmaciji od postojanja hrvatske države.

Nakon prve dvije ratne godine drastično pada broj neriješenih ubojstava pa je tako 1993. godine zabilježeno jedno kazneno djelo; 1994. godine dva kaznena djela, 1996. godine dva kaznena djela i jedno kazneno djelo 2002. godine.

image
Ubojstvo Marijane Jerković dobrim je dijelom neriješeno zbog loše provedenog očevida
Arhiv/HANZA MEDIA

Već punih devetnaest godina PU šibensko-kninska nema neriješen slučaj ubojstva, osamnaest godina se splitska i dubrovačka policija mogu pohvaliti da ubojstva počinjena u tom razdoblju rješavaju trenutačno ili u vrlo kratkom roku dok PU zadarska već petnaest godina nema neriješen slučaj ubojstva. Je li tome razlog veća motiviranost policije, bolja obučenost policijskih istražitelja, nova tehnologija ili je sve to stvar društvenih okolnosti i klime u društvu, pitaju se sociolozi i kriminalisti.

Na području PU zadarske prve ratne godine nisu donijele neriješena ubojstva, a prva takva ubojstva su počinjena 1994. i to dva slučaja, dok jedno neriješeno ubojstvo datira iz 1998. godine te jedno koje se dogodilo 2005. godine.

Hladni slučajevi

Na području Policijske uprave šibensko-kninske ostala su neriješena dva kaznena djela ubojstva iz 1996. godine te jedno kazneno djelo iz 2001. godine.

Na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske evidentirana su neriješena dva kaznena djela ubojstva iz 1991. godine, dva kaznena djela 1992. godine i jedno kazneno djelo iz 2002. godine.

U Ravnateljstvu policije je 2012. zaslugom tadašnjeg ministra Ranka Ostojića bio ustrojen Odjel za hladne slučajeve, koji je bio zadužen za neriješene slučajeve starije od dvije godine iz domene krvnih, seksualnih te imovinskih delikata s elementima nasilja.

No nakon odlaska SDP-ove garniture s vlasti nestao je i Odjel, a policijski službenici koji su tu radili priključeni su liniji rada općeg kriminaliteta, odnosno krvnih delikata u čijoj su nadležnosti kaznena djela iz ove domene.

– Pored navedenog, policija postupa po zakonskim osnovama te je slučaj otvoren dok ne nastupi apsolutna zastara po Kaznenom zakonu. Policija, naime, nema niti je ikada imala zakonske osnove nešto proglasiti “hladnim slučajem”, već je u svakom neriješenom kaznenom djelu dužna postupati kako bi prikupila dostatni supstrat sumnje za počinitelja pojedinog kaznenog djela – odgovaraju nam iz MUP-a.

image
Đorđe i Vesna Gašparević ubijeni su u Žrnovnici 
Arhiv/HANZA MEDIA
Slučaj Gašparević


Pod prijetnjom oružjem grupa ubojica je 7. veljače 1992. iz njihove kuće u Žrnovnici izvela bračni par Vesnu i Đorđa Gašparevića. Njihova tijela, izrešetana mecima, pronađena su sutradan popodne na obližnjem smetlištu. Vesna Gašparević je satima umirala u najtežim mukama.

"Mnogi ljudi u Žrnovnici znaju tko je ubio moje roditelje jer su to učinili ljudi iz lokalnog miljea, kojima je smetao moj uspješni otac", rekao je svojevremeno za medije njihov sin, diplomirani ekonomist Siniša Gašparević, koji je u vrijeme stradanja njegovih roditelja imao 11 godina, a brat mu Denis samo šest godina.

– Moji roditelji su obiteljsku kuću sagradili u Žrnovnici 1983. godine jer je to lijepo mjesto za naše odrastanje. Majka je bila nastavnica engleskog i hrvatskog jezika u osnovnoj školi, neobično lijepa. Tata je bio pravnik, ali je imao svoju uspješnu trgovačku tvrtku i više nego dobro je zarađivao. Moguće je da su mu ubojice zavidile, misleći da će uspjeti opljačkati velik novac. Vjerojatno su ga ubili misleći da je zbog imena Đorđe Srbin", ističe Siniša.

Nada Grubišić je u lipnju 1994. podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba koje su nekoliko dana prije oteli, mučili, ucjenjivali, zastrašivali njezina supruga Iliju Grubišića, umirovljenog inspektora Policijske uprave Split, koji je uporno radio na otkrivanju ubojica.

Ubojstvo Marijane Jerković


Marijana Jerković, 24-godišnja tajnica, brutalno je ubijena 21. ožujka 2002. u agenciji za promet nekretnina "M-Kontakt", u središtu Splita. Zaklana je potezom noža od uha do uha.

Ni nakon skoro osamnaest godina ne zna se tko je ubojica, iako je policija suzila krug na četvero osumnjičenika. Policija je zaključila da je ubojica ljevak. Među osobama koje se dovode u vezu s njezinim ubojstvom najmanje je jedna ljevoruka osoba.

No, neshvatljivo je do koje je mjere splitska policija loše obavila očevid i istragu. Ni dan nakon ubojstva mjesto nije bilo osigurano. Po njemu su nesmetano šetali osumnjičenici, policajci, zaposlenici agencije, novinari, susjedi, čak i mačke iz susjedstva. Bezbrojni dokazi tako su uništeni.

Vrata agencije nisu bila propisno zapečaćena, zahtjev za praćenjem i prisluškivanjem osumnjičenika odbačen je iz formalnih razloga, jednom od glavnih osumnjičenika sedam dana nije izuzeta odjeća, a kada se netko sjetio pretražiti mu stan, sva odjeća je bila oprana.

Tek nakon deset dana u čajnoj kuhinji agencije pronađen je nož kojim je Marijana ubijena. Iako je bio opran i vraćen na mjesto, na njemu su analizom pronađeni tragovi Marijanine krvi. Tko je i kada počistio tragove ubojstva? Policija je zagubila Marijanin dnevnik, a kad je pronađen, nedostaje su ključne stranice.

No, dnevnik, kao ni Marijanina odjeća, osobne stvari i nakit nikad nisu uručeni njezinoj majci. Ostalo je nejasno kome je policija vratila i tko je koristio Marijanin mobitel i nakon njezine smrti. Tajna ubojstva je u krivotvorenim potpisima, tvrdili su neimenovani policijski izvori i novinari koji su istraživali taj slučaj.

Marijana je, navodno, otkrila lažirane potpise na ugovorima o skrbništvu nad starijom osobom i nezakonit posao kojim je jedan ugledni Splićanin došao do kuće i zemljišta na atraktivnoj lokaciji, a spominjale su se i malverzacije sa stanovima odbjeglih građana srpske nacionalnosti.

Slučaj Lončar


Prošlo je više od 28 godina od ubojstva tada 33-godišnjeg Miroslava Lončara, Srbina iz mjesta Nebriževca u Imotskoj krajini, a da se policijski i pravosudni organi još nisu makli dalje od početka u rješavanju okolnosti njegove pogibije. Godinama po tamošnjim kuloarima bruje glasine o tome da se ubojice znaju, a glavnu tajnu Lončarove smrti navodno zna vozač narančastog kombija i tadašnji pripadnik Hrvatske vojske te njegov poznanik iz sela.

Ovaj prvi je revoltiran smrću nekoliko svojih prijatelja na prvoj crti bojišnice u kratkom vremenu "zadovoljštinu" potražio daleko od ratnih zbivanja ubivši prvog Srbina na kojeg je naišao.

Lončarova smrt je uslijedila upravo nakon što je na ratištu poginuo pripadnik Imotske bojne Vinko Žužul zvani Pašić i upućeniji tu vide pravu bit u razrješenju ovog misterija. Zašto ubojica koji je tijekom rata bio junak foršpana jedne televizijske emisije gotovo 15 godina ima apsolutnu zaštitu od kaznenog progona teško je odgonetnuti. Miroslav Lončar je te ljetne nedjelje 5. srpnja 1992. godine iz Nebriževca otišao u susjednu Glavinu Donju na predjel Perinušu natapati krumpire na svojem zemljištu. Kada mu je majka Draginja donijela ručak, njega na polju više nije bilo.

Zatekla je upaljen agregat za vodu, Miroslavove cipele i komad kruha i slanine koju je mladić ponio od kuće. Sedam dana poslije, tražeći svoje krave u mjestu Ričicama – predjelu Ričički dolac – Mila Knezović pronalazi tijelo mladića odjevena u kratku majicu i kratke hlače u poluraspadajućem stanju oko kojega su zujali rojevi muha. Tijelo je bilo ostavljeno na mjestu gdje se bacaju iznutrice, lešine životinja i ostali otpad.

Obdukcijom je utvrđeno da je Mirolav Lončar preminuo od prostrijelne rane koju je iz blizine zadobio u gornji desni dio prsnog koša te je zbog iskrvarenja preminuo. Lončara su ubojice s njegove njive odveli na desetak kilometara udaljeno smetište te ga tu ubili.

Slučaj Vidić


Posljednje neriješeno ubojstvo u Dalmaciji je ono Dušana Vidića iz 2005. godine u Karinu Gornjem. Tijelo tada 81-godišnjeg umirovljenog oficira bivše JNA srpske nacionalnosti pronađeno je prerezanog vrata na putu prema selu Kunovac. Vidić je ubijen na putu do pekare. Na putu prema njoj netko ga je silom uvukao u auto, oštrim predmetom, najvjerojatnije srpom, prerezao grkljan te bacio beživotno tijelo starca pokraj ceste za Kunovac, gdje ga je pronašla pastirica.

#UBOJSTVO#MARIJANA JERKOVIĆ, UBOJSTVO, NERIJEŠENI ZLOČIN#VESNA GAŠPAREVIĆ#ĐORĐE GAŠPAREVIĆ

Izdvojeno

18. svibanj 2020 09:57