StoryEditor
Crna kronikamučna priča iz ‘92.

Dok je s bratom spavao u sobi, roditelje su im te ratne noći oteli iz kuće u Žrnovnici i brutalno ubili: Uvjeren sam da ubojice slobodno šetaju gradom

Piše Vinko Paić
24. veljače 2020. - 21:29
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

Hladne žrnovačke zime, prije 28 godina, sedmog dana veljače, Siniša i Denis Gašparević poljubili su roditelje poželjevši im laku noć, ne znajući da je to posljednji put što će ih vidjeti.

Starijem Siniši bilo je skoro jedanaest godina, a mlađem bratu šest.

Đorđu, uspješnom poduzetniku, i Vesni, omiljenoj profesorici hrvatskog i engleskog jezika u obližnjoj osnovnoj školi u Strožancu, oboje 37-godišnjacima - ta će noć biti sve samo ne laka.

Dok su im sinovi mirnim snom spavali u sobi na katu, u njihovu kuću u zaseoku Aljinovići ušli su još uvijek nepoznati počinitelji, u jednom trenutku su ih izveli iz topline obiteljskog doma i brutalno izrešetali u gluho doba noći hicima iz dva kalašnjikova, da bi im tijela ostavili na obližnjem smetlištu uz cestu između Žrnovnice i Srinjina.

U potrazi za sekundarnim sirovinama na tom su ih deponiju 8. veljače u popodnevnim satima pronašli Ante i Agata Blažević. Đorđevo tijelo nalazilo se pored trstike, ostataka štednjaka, strojeva za pranje rublja, hladnjaka i sličnog otpada. Vesnino je nađeno desetak metara niže, u malom jarku.

Kasnije će se pokazati da je umirala desetak sati u najvećim mukama i na hladnoći te je u goloj borbi za život, dozivajući upomoć, nekako uspjela stići do jarka.

Iako se pisalo da je bila silovana, njezin nam sin Siniša to opovrgava. Dobila je tri hica u leđa, dok je Đorđe zadobio šest rana također u leđa i jednu u glavu, zbog čega je na mjestu ostao mrtav.

U obiteljskoj kući Gašparevića policijski istražitelji nisu pronašli tragove nasilnog ulaska, tek je na zidu ostao trag jednog ispaljenog metka, a nestali su i predmeti od zlata veće vrijednosti.

Ovaj svirepi i dotad nezapamćeni zločin potresao je stanovnike Žrnovnice, ali i samog Splita.

image
Vesna Gašparević bila je omiljena profesorica hrvatskog i engleskog jezika u školi u Strožancu, a suprug Đorđe uspješni poduzetnik
Privatni album

Dvojici dječaka preko noći je ukradeno djetinjstvo, no odgovore na pitanje tko je i zašto na tako brutalan način oduzeo život njihovim roditeljima nisu dobili ni nakon 28 godina. Iako se o razlozima umorstva svih ovih godina isprepleću različite teorije: od toga da je bila riječ o pljački do toga da su Gašparevići ubijeni jer je Đorđeva majka Spasenija bila podrijetlom iz Vojvodine, o pravim se motivima zasad i dalje može samo nagađati.

Odgojili ih djed i baka

Kao i svake veljače, tako su i ove sinovi Gašparevića na njihovom posljednjem počivalištu na Lovrincu zapalili svijeće. Nakon što su ostali bez roditelja, brigu o njima preuzeli su djed i baka s očeve strane, pa su se odmah nakon zločina preselili k njima u Split.

Obojica su, unatoč pretrpljenoj traumi izrasli u muškarce kojima bi se svaki roditelj ponosio. S odličnim su uspjehom završili gimnazije, Denis (34) je zaposlen na Institutu za oceanografiju i ribarstvo, gdje je i diplomirao, Siniša ima 38 godina i nakon diplome na Ekonomskom fakultetu bavi se menadžersko upravljačkim poslovima.

Ostati bez najvažnijih ljudi, čvrste očeve ruke i majčina milog pogleda u tako ranoj dobi nije im bilo nimalo lako. Unatoč strašnoj tragediji, obojica su pohrlila u zagrljaj životu, ne dopuštajući mjesto ikakvoj tuzi i depresiji, u čemu su im svojim odgojem i savjetima puno pomagali djed i baka.

image
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

U Splitu su pronašli nove prijatelje, tamo su prvi put počeli izlaziti, okusili mladenačke ljubavi... Budući da su obojica sportskog duha, nema dana da Siniša nije zaigrao nogomet na ulici dok je živio u Žrnovnici ili se penjao po padinama Mosora, trenirao je i plivanje, taj sportski duh dodatno je pridonio tome da se s pretrpljenom traumom, pred kojom bi mnoga djeca pokleknula, lakše nosi.

U ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju priznaje da nikad neće odustati od traganja za odgovorima o smrti roditelja, baš kao što je to činio i njegov pokojni djed Ilija, koji je preminuo 2008., iste godine kad i supruga mu.

Nažalost, zauvijek je zatvorio oči, ne saznavši tko mu je oduzeo sina, a njegovim unucima nikad prežaljenog oca.

Policijski inspektor pretučen

Tri godine prije smrti Ilija je za naše novine izrazio sumnje da su u ubojstvo njegova sina i nevjeste umiješani ljudi u odori vojne policije te da je istraga stopirana od samog tadašnjeg vrha MUP-a, koji se nije usudio dirati ubojice.

Kolega Saša Jadrijević Tomas te je 2005. godine došao do policijskog inspektora Ilije Grubišića na tajnoj adresi. On je svojevoljno istraživao slučaj Gašparević, zbog čega je 1994. godine otet i pretučen jer se ispostavilo da previše zna, pa su mu otmičari u jednom trenutku rekli da će završiti na smetlištu kao Đorđe i Vesna.

Njegova je žena Nada podnijela prijavu protiv nepoznatih počinitelja tadašnjem vojnom tužitelju Mladenu Bajiću, a supružnici Grubišić, koji su živjeli u neposrednoj blizini ubijenih Gašparevića, zbog straha su se odselili iz zemlje.

U sklopu dosadašnje istrage obavljeno je više od dvjesto razgovora, u sklopu kojih su neke osobe i poligrafski testirane, no sve je bilo uzalud.

Začuđuje i podatak što je zapisnik o izuzetim otiscima prstiju nađenih na kutiji za nakit u kući Gašparevića iz zagrebačkog Centra za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” u splitsku policiju stigao tek u ožujku 2000., dakle, punih osam godina od misteriozne likvidacije.

Siniša Gašparević u svojoj prvoj velikoj ispovijesti za medije tvrdi da u splitskoj policiji sve ove godine samo nailazi na zid šutnje. Štoviše, nitko ga dosad nije ni kontaktirao o nekim novim mogućim saznanjima.

- Ne mogu reći da nisu bili zainteresirani, jer bi svaki put kad bi se u medijima načela ova tema došli do mene ili djeda, govoreći kako im je stalo da se sve već jednom razriješi. Ali nikad od toga nije bilo ništa. Nisam osoba koja bježi od problema, pa tako nikad nisam razmišljao da napustim Split, sve to što se dogodilo samo mi je dalo razloga da ostanem. Djed je slao pisma bivšem državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, svim mogućim predsjednicima, gostovao je i u “Latinici”, posvetio je svoj život tome da ubojice privede licu pravde. I ja sam se nakon njegove smrti nalazio s nekim policajcima iz Zagreba, misleći da će oni lakše to riješiti, i prenosio im svoja saznanja do kojih bih dolazio.

Susret s generalom Jelićem

Oni bi potom poslali istražitelje u Split, gdje ne bi puno toga uspjeli doznati. Vjerujem da je splitska policija povezana s mogućim izvršiteljima pa tu postoji potencijalni sukob interesa s njihove strane - oštro će Gašparević, dodajući da je i mještanima Žrnovnice u interesu da se ova ubojstva riješe jer nije dobro da jedno društvo toliko godina nosi stigmu i teret zbog određenih pojedinaca, da se sumnjiči i upire prstom u svakoga.

Uvijek se vjerovalo da je to napravio netko iz Žrnovnice, ali ne mislim da su mještani direktno odgovorni, neće nitko ići raditi nered u svom dvorištu, iako je vrlo vjerojatno da netko ima potrebne informacije i sve zataškava.

Sve ove godine, kaže, brat i on jahali su na krilima žrtve svojih roditelja, tražeći istinu. Obiteljsku je kuću u Žrnovnici odavno prodao.

Uvjeren je da će se prava istina kad-tad saznati. Sve ovisi o hrabrosti i volji institucija. Kad je prije pet godina prvi put naišao na knjigu “Čovjek i rat” general bojnika Ive Jelića, koji je 2016. preminuo od posljedica teške bolesti u 75. godini života, Siniši su neke stvari postale jasnije.

- Ta mi je knjiga popunila brojne praznine. Sada sam još više uvjeren da ubojice mojih roditelja slobodno šetaju gradom, iako je moguće da je netko od njih i poginuo u ratu. No tko su ubojice? Nisu to samo izvršitelji nego i nalogodavci - uvjeren je Siniša.

image
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

U spomenutoj knjizi Jelić kronološki opisuje što se događalo na području Dalmacije, među ostalim i u Žrnovnici, početkom devedesetih godina. Mnogi podaci našem sugovorniku itekako su pobudili pažnju.

- Primjerice, u studenome ‘91. oslobođena je raketna baza u Žrnovnici, što je proteklo relativno mirno, dosta se naoružanja tu dobilo. U isto to vrijeme dolazi do formiranja kampa za obuku Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u obližnjim Tugarima, kamo su dolazili pripadnici iz cijele Hrvatske, dobrovoljci, na stotine njih. Imali su instruktore, među kojima je bio i poznati Irac Thomas Crowley, stručnjak za miniranja. Upravo tada krenulo se s miniranjem srpskih kuća po Žrnovnici, oko dvadeset do trideset objekata, u kojima nije bilo žrtava.

Ključan događaj zbiva se u siječnju ‘92., kad je predsjednik Tuđman, svjestan da u Hrvatskoj postoje dvije vojske, a jedna država ne može imati dvije vojske, dva zapovjedna lanca, izdao naredbu da se jedinice HOS-a pripoje onima Hrvatske vojske i Vojne policije.

Tada nastaje kaos jer u HOS-u to nisu željeli. Ubojstvo mojih roditelja događa se u veljači ‘92. Meni to izgleda kao da su oni došli s ciljem, odnosno nalogom privođenja, a ne ubojstva.

Jer da su ih htjeli ubiti napravili bi to odmah u kući.

Vjerojatno su im zaprijetili djecom, i da bi nas zaštitili otišli su s njima. Na putu prema kampu u Tugarima očito se dogodila neka svađa jer mjesto gdje su roditelji odbačeni nije bilo smišljeno planski.

Znakovito je da su nakon ubojstva prestala miniranja po Žrnovnici, očito su glavne face rekle: “Dosta ste radili problema, nema više”. Dotad se to toleriralo radi nekog višeg cilja vježbanja, ali kad se krenulo s ubijanjem, išlo se s time da se sve zataška.
Siguran sam da mnogi iz tog zapovjednog lanca Hrvatske vojske imaju spoznaje o svemu što se točno dogodilo i da svih ovih godina prikrivaju egzekutore koji su izvršavali naređenja svojih zapovjednika. Vjerujem da nitko iz Žrnovnice i domaćih mještana u to nije bio uključen. Tada je zapovjednik HOS-ova kampa bio Jurica Jukić, ne znam je li policija uopće s njime obavila ikakve razgovore - odlučno će Siniša.

Međusobno se štite

- Bajić je bio vojni tužitelj u slučaju Lora, mislim da su i njegovi prsti umočeni u sve to. Svi se oni međusobno štite, sve znaju, dok se klupko jednom ne odmota. Dovoljno je da samo jedan padne i sve će se saznati. Ovi što su naređivali osjećali su se kao lokalni moćnici, šerifi, gospodari života i smrti, dobili su moć i htjeli je demonstrirati u smislu što nam tko može, ovo je sve naše. Mogao je motiv biti i novac, tko zna? Dovoljna je jedna kriva riječ da se dobije dobar motiv. Čak mislim da to nema veze s prezimenom, koliko s imenom jer mi se otac zvao Đorđe, a baka Spasenija bila je iz Vojvodine. Ona je inače došla u Split pedesetih godina, radila je kao liječnica i cijeli život posvetila pomaganju ljudi. Liječeći pacijente, na poslu je svojedobno dobila hepatitis i dva srčana udara. Dida je bio Hrvat, iz Banovine. Mamin je pak bio s Korčule, a baka iz Splita - govori Siniša, koji je nakon što je pročitao knjigu generala Jelića išao s njime razgovarati.

- Bio je častan čovjek, spreman pomoći. Nema tu dvojbe. Kontaktirao je neke svoje kolege koji su mu rekli da je lud i nije normalan što se u sve to petlja. Da je bolje da sve zaboravi.

Siniša Gašparević u sebi više ne nosi gnjev, ubojicama svojih roditelja, veli - sve je oprostio.

- Učinio sam to jer ne želim u duši gajiti osvetoljubivost već samo želju za istinom. Poručio bih ovim putem onima koji su to učinili da sve priznaju i pokaju se. S obzirom na učinkovitost našeg sudstva vjerojatno će im sve biti i oprošteno - pomalo će drhtavim glasom, još jednom apelirajući na splitsku policiju da napokon riješi ovaj 28 godina dug misterij.

On sam za istinom neće prestati tragati sve dok je živ.

Policija: Slučaj je još uvijek otvoren


'Obavještavamo Vas da su od trenutka saznanja za navedeni događaj obavljene potrebne radnje i provjerene sve informacije kojima policija do sada raspolaže.

Bez obzira na protek vremena, slučaj je i dalje otvoren, te će se u slučaju bilo kakvih novih saznanja o okolnostima događaja i počinitelju, ista provjeriti i poduzeti sve daljnje potrebne radnje', odgovor je koji smo dobili iz Policijske uprave splitsko-dalmatinske na upit o tome imaju li kakva nova saznanja u slučaju Gašparević.

Kronologija događaja iz knjige ‘Čovjek i rat‘ Ive Jelića


rujan 1991. - oslobođena raketna baza u Žrnovnici,

studeni 1991. - osnivanje kampa HOS-a za obuku u Tugarima, sljedećih nekoliko mjeseci dolazi do miniranja kuća,

siječanj 1992. - rasformiranje HOS-a, a preostalim dijelom zapovijeda Jurica (Juro) Jukić i poslije Ivan Vuletić,

veljača 1992. – ubojstvo Gašparevića. Mjesto zločina se nalazi na putu prema Tugarima.

Drugi kamp za obuku pripadnika 9. bojne HOS-a, a na temelju suglasnosti tadašnjeg zapovjednika 4. brigade ZNG RH Ive Jelića, osnovan je nadomak Splita u Tugarima početkom studenoga 1991. godine.


Nakon što je 13. siječnja 1992. Island priznao Hrvatsku, Jozo Radanović donosi odluku o ukidanju IX. bojne kao dragovoljačke postrojbe. Dana 15. siječnja 1992. IX. bojna je rasformirana, a najveći dio njezinih pripadnika se profesionalizira u Četvrtoj brigadi. Tu odluku vodstvo HSP-a nije prihvatilo. Nad preostalim dijelom HOS-a u Splitu zapovijedao je prvo Juro Jukić, a zatim Ivan Vuletić, da bi na kraju 1. srpnja zapovijedanje preuzeo Marko Skejo, koji je okupio raštrkane vodove IX. bojne iz ostalih brigada.

#SINIšA GAšPAREVIć#ĐORđE GAšPAREVIć#VESNA GAšPAREVIć

Izdvojeno