StoryEditor
Rukometspecifičnost hrvata

Nacija koja voli dočeke: kad se slegne kolektivna euforija, rukomet prate tek rijetki, a sve što ostaje su besparica i besperspektivnost

Piše Hrvoje Prnjak
3. veljače 2020. - 21:25
 Damjan Tadić/Hanza Media

Dva puta po... koliko ono minuta? Pet? Deset? Ili se igra samo jedan produžetak? Važi li pravilo “zlatnog gola” na ovom prvenstvu? Ili se možda odmah pucaju sedmerci?

Ma ne, igra se dva puta po deset minuta! – netko je odlučnim tonom presjekao nedoumice i neugodni muk nakon što naši rukometaši u zadnjih dvadesetak sekundi utakmice nisu uspjeli pošteno zapucati na gol Norvežana. Vrijeme na semaforu je nepovratno iscurilo, a čitav kafić u kojem sam se zatekao na kraju polufinalne utakmice rukometnog Eura grozničavo je tražio odgovor na logično pitanje – što sad slijedi?

Kao što znate, Červarovi “kauboji” su nakon drame ipak pobijedili Norvešku (29:28, šifra: Musa), igrajući dva produžetka, svaki dva puta po pet minuta, dakle, ukupno još dvadeset iscrpljujućih minuta...

Zemlja euforije

Tako vam je to u zemlji rukometne euforije! Mora se priznati, poprilično specifične. Dok traju europska i svjetska prvenstava, “svi su ludi za rukometom”. Neki znaju i pravila. Kad se slegne kolektivna euforija, rukomet prate tek rijetki (to važi i za medije), ne računamo li one koji imaju “prebivalište” u kladionicama.

Tarik i produkcijska ekipa iz “Milijunaša” bi si uštedjeli pristojne novce kad bi u pitanja hrvatske inačice popularnog kviza uvrstili i varijaciju na “Koja su tri trenutno najbolje plasirana kluba domaće rukometne lige?” Ili, da propitaju kandidate koja sve natjecanja igra PPD Zagreb... I što im uopće znači to “PPD”? Što u rukometu predstavlja Nexe? Gdje sada uopće igra taj Luka Stepančić? U kojoj je ligi Metković? Ili, u kojoj se rangu danas natječe Split, u kojem je ponikao i jedan Ivano Balić? Da ne govorimo o ženskom rukometu, europskim klupskim natjecanjima...

Čudno za zemlju u kojoj toliko ljudi tijekom, primjerice, europskog prvenstva za muškarce, tako strastveno prati i komentira rukomet? Pa da. Neobična neka strast, složit ćete se. Ali možda nije samo stvar u ljubavi prema rukometnoj igri i identifikaciji s Duvnjakom, Karačićem, Šegom, Cindrićem i ekipom. Ima očito nešto i u tome da ljudi jednostavno vole - dočeke.

Barem koliko i pojedine sportove. Neovisno o tome koji je sport u pitanju. Ne mora biti nogomet. Sve dolazi u obzir: rukomet, vaterpolo, džudo, karate, skijanje, boćanje...

image

 
Ronald Goršić/Hanza Media

Evo, simptomatično je da se i Ivica Tucak, izbornik naših vaterpolskih reprezentativaca, nakon četvrtog mjesta na upravo završenom prvenstvu Europe nije požalio na, što ja znam, nedovoljna ulaganja HOO-a ili nacionalnog krovnog saveza u vaterpolo, nego je čovjek jasno kazao: “Ovo četvrto mjesto je neosporno neuspjeh, nikada nisam rekao da je to uspjeh... Mi smo prošle godine u Gwangjuu osvojili broncu. Treći na svijetu smo, ali nitko nas nije dočekao. Ne znam jesu li nas došla dvojica novinara dočekati, pozdraviti ili nešto priupitati”...

Gadno je to kad dočeci postanu mjerilo dobrog tretmana nekog sporta i kriterij priznanja krvavog rada brojnih sportaša.
Evo, srebrne rukometaše je došlo pozdraviti nekoliko tisuća ljudi u Zagrebu, još i više kasnije u Mostaru, što je bilo i za očekivati s obzirom na broj igrača koji potječu iz Hercegovine. Dan poslije, u dvorani u Ljubuškom, priređen je i poseban doček trojici reprezentativaca iz tog kraja... Neka se ljudi vesele.

No, nakon svakog slavlja i dočeka, rukomet i priče o razvoju sporta brzo padnu u drugi, treći plan. I to je nekako svima normalno. Pa i europski konstantni Zagrebovi rukometaši ove su euro-sezone imali tek nešto više od 4000 gledatelja, a simptomatično je i da je najgledanija bila ona koju su pomalo eksperimentalno organizirali – u zadarskom Višnjiku, protiv Barcelone, sa 5900 gledatelja koji su došli vidjeti “o čemu se tu radi” jer rukomet te razine nemaju prigode inače vidjeti uživo.

Potemkinovo selo

Onda, sjećate se da je nakon svakog polufinala ili finala iznova pokretana priča o gradnji rukometnog doma, jer naš “rukomet kao promotor Hrvatske to zaslužuje”...

“Kad su nam rekli da su izgradili pet dvorana za rukomet u Hrvatskoj, slagali su nas. Niti Split, niti Poreč, niti Osijek, niti ostali gradovi nemaju rukometnu dvoranu. Mi smo ‘sport beskućnik’, a zaslužujemo imati dvoranu... Arena nije nikad bila i nikada neće biti rukometni dom”, konstatirao je pomalo neutješno u rujnu prošle godine izbornik Lino Červar.

Uostalom, upravo priča s famoznim rukometnim domom, tim Potemkinovim selom domaćeg sporta, možda i najbolje ilustrira što ostaje od silnih dočeka kad se euforična masa raziđe.

image

 
Damjan Tadić/Hanza Media

Ako niste već pomalo dementni zbog “prekomjernog granatiranja” medijskim aferama i neispunjenim obećanjima, možda se sjećate da su, tamo negdje u listopadu 2007., tadašnji premijer Ivo Sanader i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić potpisali sporazum o izgradnji Hrvatskog rukometnog doma. Prvi je korak prema realizaciji, mislilo se tada, napokon učinjen!

Na potpisivanju sporazuma u Banskim dvorima moglo se čuti kako će se Dom graditi na atraktivnoj lokaciji između Svetica i Budakove ulice, nedaleko od stadiona Maksimir.

Dvoranu su projektirali međunarodno priznati arhitekti Vinko Penezić Krešimir Rogina. Rukometni dom trebao se sastojati od dvije dvorane s popratnim sadržajima.

Veća dvorana imala bi gledalište za 5300 posjetitelja, dok će kapacitet manje biti 350 gledatelja. Predviđen je i prostor za rukometni “Hall of Fame” s galerijom, a na krovu će biti tereni za rekreaciju, ali i staza od dvjesto metara za atletske treninge...

Kako se u međuvremenu nije puno toga dogodilo da se prijeđe s planova na djela, već u studenom 2008. tadašnja, ali i sadašnja siva eminencija domaćeg rukometa Zoran Gobac i kompletna uprava CO Zagreba te vodstvo Hrvatskog rukometnog saveza najavili su kolektivnu ostavku ako se “do Božića ne počne graditi rukometni dom na Sveticama”. Prekipjelo ljudima slušati pusta obećanja.

Kao što je dobro znano, Gobac i dalje drma hrvatskim rukometom, sada formalno kao dopredsjednik HRS-a (sjetite se samo njegove uloge u “slučaju Štrlek” uoči Eura i izjave: “Budite sigurni da nema povratka. Ni pod cijenu rezultata ni pod cijenu ničega drugoga... Manuel je izabrao put bez povratka. On više neće igrati za nas!”). Međutim, rukometnog doma i dalje nema pa nema.

Ali to ne znači da nema dočeka! Jer, budimo realni, sve one kojima rukometni uspjesi dođu kao svojevrsni osobni ispušni ventil ili možda samo nadomjestak za sve osobne neuspjehe i nesavršenosti, dobrodošao povod za malo slavlja na kraju krajeva, rukometni dom zapravo ne zanima. Jer, da ih zbilja zanima, i inače bismo govorili o igračima i igri, a ne o herojima, junacima, “povijesnim pobjedama” i “nevjerojatnim podvizima”. Zato imamo čitavu jednu “kulturu” praćenja natjecanja u kojima ljudi gledaju gotovo isključivo samo utakmice svoje reprezentacije... A kad, sačuvaj Bože, ispadne, i interes za čitav turnir okopni.

Da nam je zaista do sporta o kojem je tu riječ, valjda bi se netko zapitao kako to da godinama ustvari imamo jedan ozbiljan klub, dok se ostali guše u besparici i besperspektivnosti, a to je za sam rukomet puno važnije pitanje i od samog rukometnog doma. Kako je moguće da je tradicionalni rukometni centar kao što je Metković tako potonuo nakon što se svojedobno “usudio” upustiti u borbu za sam vrh hrvatskog rukometa?

I dok si mi, što bi rekao Ćiro Blažević, godinama utvaramo, a zapravo lažemo da ćemo “evo baš sad” kapitalizirati sav taj talent, francuski rukometni savez je bez puno pompe, u suradnji s lokalnom upravom i državnim vlastima, u listopadu 2018. izgradio svoj rukometni dom, vrijedan 41 milijun eura. U pariškom objektu, uz dvije rukometne dvorane (jedna je isključivo trenažna, bez tribina), predviđen je fitness centar, saune, bazeni, prostorije za masaže...

U sklopu doma izgrađen je i hotel sa 160 kreveta, restoran, kao i muzej rukometa, dvorane za sastanke, medicinski centar. Dakle, sve je na jednom mjestu. Gotovo kao u našim obećanjima!

image
Ante Čizmić/Hanza Media

Kod nas je rukomet i dalje, za svakog europskog ili svjetskog prvenstva, prije svega medij svojevrsne katarze, kakvu je valjda stanovnicima Rimskog Carstva omogućavao ciklus gladijatorskih igara, poput onoga kojega je 108. godine dao organizirati car Trajan, a same igre su potrajale idućih 117 dana, na radost desetaka tisuća ljudi koji su u adrenalinskom zanosu nakratko zaboravljali sve što ih inače tišti.

Danas tu ulogu u hrvatskom društvu, očito, ima i rukomet. Kao što je, ponukan prvenstveno nogometnim fenomenom u modernom društvu, konstatirao francuski filozof Jacques Derrida - “duh vremena” su nekoć izražavali veliki književnici, filozofi, proroci, a sada ga “proizvodi velika ideološka mašinerija nogometa”, odnosno u ovom slučaju rukometa.

Treba primijetiti i da je u ovom slučaju tzv. rukometna pučka kultura i daleko manje društveno subverzivna od nogometne jer dok nogomet, kako su sociolozi davno uočili, nerijetko donosi dramatizaciju i zaoštravanje postojećih rivalstava i društvenih antagonizama, otvarajući i neka društveno neugodna pitanja, uspjesi u sportovima koje većina zapravo prati kampanjski (rukomet, skijanje, atletika...) djeluju društveno homogenizirajuće.

Tako i rukometna euforija djeluje kohezivno, potvrđuje nacionalne vrijednosti i identitet, ničim ne ugrožavajući ili dovodeći u pitanje službenu kulturu. A osjećaj kolektivne pripadnosti, zajednice s kojom se lako identificirati, pruža iluziju uspjeha čitave nacije, uvijek dobrodošlu kad se inače u malo kojoj sferi može govoriti o međunarodno “teškim” uspjesima.

Medijski šok i nevjerica

I tako, eto, postanete nacija koja je voljela dočeke, pardon, sport. Iako se u sport malo gdje tako malo ulaže kao kod nas...

Premalo je stvari s kojima bismo se mogli hvaliti, poput recimo aktualnog i od Vlade financijski podržanog programa “Hrvatska pliva”, koji predviđa širenje obuke plivanja djece školske dobi, ali i obnovu bazena kao što je Jadranov u Splitu...

A kad (nekom) sportu pristupate euforično i kampanjski, pa ste danas ludi za rukometom, sutra za vaterpolom, onda za bacanjem koplja ili skokovima uvis, valjda je normalno da se čudite kad shvatite da se rukometnim završnicama u Španjolskoj ili Francuskoj, primjerice, daje daleko manje medijskog prostora nego što je to slučaj kod nas.

Ovdašnji mediji nisu krili šok i nevjericu prenoseći dan nakon finala kako je španjolska “Marca” svojim zlatnim rukometašima dala “tek mali prostor na dnu naslovnice”.

Ili da je “As” pobjedu svoje reprezentacije vrijednu zlatne medalje zabilježio tek u donjem desnom kutu naslovnice, dok “Mundo Deportivo” uz naslov nije stavio niti fotografiju svojih heroja, hoću reći, rukometaša...

Bože me prosti, ti Španjolci, kao da su uspješni i puni samopouzdanja i bez pobjede nad Hrvatskom!

#HRVATSKA RUKOMETNA REPREZENTACIJA#HRVATSKA VATERPOLSKA REPREZENTACIJA

Izdvojeno